KAD se automobil dobro održava, on služi kao sigurno prijevozno sredstvo. No to isto vozilo može postati opasno ako se njime neispravno upravlja ili ako se zapusti. U stanovitom smislu to se može reći i za planet Zemlju.

Neki znanstvenici smatraju da promjene u Zemljinoj atmosferi i morima koje je prouzročio čovjek doprinose povećanju učestalosti i razornosti prirodnih katastrofa, čime se ugrožava život ljudi na našem planetu. U budućnosti bi se situacija mogla pogoršati. “Nalazimo se usred velikog eksperimenta čiji je ishod nepoznat i koji se odvija na jedinom planetu koji imamo”, pisalo je u jednom članku o klimatskim promjenama koji je objavljen u časopisu Science.

Da bismo bolje razumjeli kako čovjek može utjecati na učestalost i razornost prirodnih katastrofa, trebamo bolje upoznati neke prirodne procese koji su s njima povezani. Naprimjer, znate li kako nastaju jake oluje, kao što su uragani?

Različita gibanja i procesi u atmosferi omogućavaju prenošenje Sunčeve energije po  Zemljinoj površini. Budući da tropski pojas dobiva više Sunčeve topline nego drugi dijelovi Zemlje, stvaraju se temperaturne razlike koje uzrokuju gibanje zraka u atmosferi. * Kako se Zemlja svakodnevno okreće oko svoje osi tako se u pokretnoj masi vlažnog zraka kojom je obavijena stvaraju vrtložne struje, od kojih neke postaju depresije, ili područja niskog atmosferskog tlaka. U tim područjima mogu nastati oluje.

Ako pratite smjer kretanja tropskih oluja, možete primijetiti da se one obično udaljavaju od ekvatora i kreću prema hladnijim krajevima — bilo na sjever bilo na jug. Pritom prenose toplinu u hladnije krajeve i tako ublažavaju klimatske razlike. No kad se u površinskom sloju mora, gdje je voda uvijek najtoplija, temperatura popne iznad 26 Celzijevih stupnjeva, tropske oluje mogu se pretvoriti u jake tropske ciklone, uragane ili tajfune (sve su to nazivi koji se u raznim dijelovima svijeta koriste za istu prirodnu pojavu).

Uragan koji je 8. rujna 1900. poharao otočni grad Galveston u Texasu odnio je više ljudskih života nego bilo koja druga prirodna katastrofa u povijesti Sjedinjenih Država. Olujni valovi usmrtili su između 6 000 i 8 000 ljudi u samom gradu te 4 000 ljudi u okolnim područjima. Uništeno je oko 3 600 kuća. Ustvari, u Galvestonu nijedna kuća, ni bilo kakva druga građevina, nije ostala neoštećena.

Kao što je rečeno u prethodnom članku, posljednjih godina zabilježen je velik broj jakih tropskih oluja. Znanstvenici istražuju ima li to veze s globalnim zatopljenjem, budući da porast temperature može pogodovati nastanku tropskih oluja. No, klimatske promjene nisu jedina posljedica globalnog zatopljenja. Neke druge ozbiljne posljedice danas su već jasno vidljive.

“U proteklih sto godina razina mora porasla je za 10 do 20 centimetara, a može se očekivati da će i dalje rasti”, pisalo je u jednom članku časopisa Science. Kako globalno zatopljenje može utjecati na porast razine mora? Istraživači ukazuju na dva moguća faktora. Jedan je topljenje ledenjaka te kopnenog leda u polarnim krajevima, što bi imalo za posljedicu porast razine mora. Drugi je faktor toplinska ekspanzija — kako temperatura mora sve više raste, povećava se i obujam morske vode.

Na malim otocima tihooceanske države Tuvalu vjerojatno se već danas osjećaju posljedice porasta razine mora. Mjerenja koja su provedena na atolu Funafutiju pokazuju da u tom području “u posljednjih deset godina razina mora u prosjeku raste 5,6 milimetara na godinu”, piše časopis Smithsonian.

U mnogim dijelovima svijeta porast stanovništva dovodi do širenja gradova, stvaranja novih sirotinjskih četvrti i uništavanja okoliša. Sve to može povećati razornost prirodnih katastrofa. Razmotrimo neke primjere.

Haiti je gusto naseljena otočna država. U prošlosti su na Haitiju raskrčene mnoge šume. Premda se ta zemlja suočava s velikim  gospodarskim, političkim i društvenim problemima, nijedan od njih nije tako ozbiljan kao problem uništavanja šuma, pisalo je nedavno u jednom novinskom izvještaju. Nažalost, to je postalo očito 2004, kad su se zbog jakih kiša stvorile bujice blata u kojima je na tisuće ljudi izgubilo život.

Azijski Time piše da faktori kao što su “globalno zatopljenje, gradnja brana, uništavanje šuma te sječa i spaljivanje šuma radi dobivanja obradivih površina” povećavaju razornost poplava i drugih prirodnih katastrofa koje pogađaju Južnu Aziju. Uništavanje šuma može doprinijeti i nastanku velikih suša, jer se ogoljelo tlo brže isušuje. Posljednjih nekoliko godina suše koje su zadesile Indoneziju i Brazil dovele su do izbijanja strahovitih požara u šumama koje su u normalnim okolnostima toliko vlažne da se ne mogu zapaliti. No, vremenske nepogode nipošto nisu jedini uzrok prirodnih katastrofa. Mnoge zemlje pogađaju katastrofe koje su uzrokovane onim što se događa duboko u unutrašnjosti Zemlje.

Vanjski sloj Zemljine kore sastoji se od tektonskih ploča različitih veličina koje se stalno sudaraju ili razdvajaju jedne od drugih. Ti se dijelovi Zemljine kore tako često pomiču da se svake godine dogodi čak nekoliko milijuna potresa. Naravno, mnogi od tih potresa uopće se ne evidentiraju.

Stručnjaci kažu da se oko 90 posto potresa događa u rasjedima koji se protežu uz rubove tektonskih ploča. Potresi koji nastaju na pločama puno su rjeđi, ali mogu biti vrlo razorni. Procjenjuje se da je najrazorniji potres u povijesti bio onaj koji je 1556. zadesio tri provincije u Kini. Smatra se da je u njemu poginulo čak 830 000 ljudi.

Mnogi ljudi mogu stradati i od posljedica potresa. Naprimjer, 1. studenoga 1755. dogodio se potres koji je sravnio sa zemljom portugalski grad Lisabon, koji je u to vrijeme imao 275 000 stanovnika. No to nije bio kraj stradanja. Nakon potresa u gradu je izbio požar, a na pučini Atlantskog oceana podigli su se valovi  visoki i do 15 metara koji su velikom brzinom stigli do obale. Na kraju je broj poginulih u gradu bio veći od 60 000.

No, broj stradalih u prirodnim katastrofama u određenoj mjeri ovisi i o ljudskom faktoru. Uzmimo za primjer gustoću naseljenosti u visokorizičnim područjima. “Gotovo polovina svih velikih gradova svijeta nalazi se u područjima u kojima postoji velika opasnost od potresa”, kaže pisac Andrew Robinson. Broj žrtava ovisi i o kvaliteti građevinskih objekata, odnosno o izboru građevnih materijala i kvaliteti gradnje. Ljudi vrlo često poginu zbog urušavanja zgrada i kuća u kojima se nalaze, a ne zbog samog potresa. No mnogi nemaju novca za gradnju kuća koje bi bile otporne na potrese.

“Dok budete čitali ove riječi, u raznim dijelovima svijeta vjerojatno će doći do erupcije dvadesetak vulkana”, pisalo je u jednom izvještaju Smithsonian Institutea iz Sjedinjenih Država. Teorija o tektonici ploča kaže da se potresi i vulkanske erupcije najčešće dešavaju u područjima koja imaju slična geološka obilježja — u rasjedima (pogotovo onima na dnu oceana), u Zemljinoj kori (gdje magma kroz pore izbija iz plašta) te u zonama subdukcije (područjima u kojima se jedna tektonska ploča podvlači pod drugu).

Za ljude su najopasniji vulkani koji se nalaze u zonama subdukcije zato što ti vulkani često eruptiraju i što se nalaze blizu naseljenih mjesta. Na području Tihooceanskog vatrenog prstena postoji na stotine takvih vulkana. Neki drugi vulkani nalaze se u područjima koja su udaljena od rubova tektonskih ploča. Pretpostavlja se da su aktivnošću tih vulkana nastali Havaji, Azori, otočje Galapagos i Društveni otoci.

Ustvari, vulkani su odigrali vrlo važnu ulogu u geološkoj povijesti Zemlje. Na internetskoj stranici jednog fakulteta piše da je čak “90 posto površine svih kontinenata i oceanskih zavala nastalo uslijed vulkanske aktivnosti”. No zašto su neke vulkanske erupcije naročito silovite?

Erupcije započinju izviranjem magme iz vruće Zemljine utrobe. Iz nekih vulkana lava istječe polagano te rijetko kad teče toliko brzo da bi mogla iznenaditi ljude. No neki drugi vulkani imaju strahovito jake erupcije u kojima se oslobađa više energije nego u eksploziji nuklearne bombe! Na silinu erupcije utječu faktori kao što su sastav i gustoća magme te količina plinova i vodene pare koji su pomiješani s tom užarenom vulkanskom masom. Dok se magma približava površini, vodena para i plinovi koji su u njoj zarobljeni naglo se šire. Ako magma ima odgovarajući sastav, doći će do erupcije koja izgleda kao kad gazirani sok počne naglo prštati iz limenke.

Prije erupcije obično se mogu zamijetiti pojave koje upozoravaju na opasnost. Tako je bilo i prije erupcije vulkana Peléea koja se 1902.  dogodila na karipskom otoku Martiniqueu. Međutim, u obližnjem gradu St. Pierreu uskoro su se trebali održati izbori, pa su političari poticali ljude da ostanu u gradu, unatoč tome što je zrak bio pun pepela, što su mnogi zbog toga imali zdravstvenih problema i što je čitav grad bio u strahu od erupcije. Čak je i većina trgovina danima bila zatvorena!

Osmog svibnja slavio se katolički blagdan Kristovog uzašašća i mnogi su ljudi otišli u katedralu kako bi molili Boga da ih spasi od vulkanske erupcije. Tog jutra, malo prije osam sati, iz vulkana je provalila užarena masa piroklastičnog materijala — pepela, vulkanskog stakla, plovučca i plina — čija se temperatura kretala od 200 do 500 Celzijevih stupnjeva. Iznad vulkana stvorio se zlokoban tamni oblak koji se brzo spustio u nizinu, prekrio čitav grad i usmrtio gotovo 30 000 ljudi. Od vrućine se rastopilo crkveno zvono te su se zapalili brodovi koji su bili usidreni u luci. Ta je erupcija po broju žrtava bila strašnija od svih drugih koje su se dogodile u 20. stoljeću. Međutim, broj žrtava ne bi bio tako velik da su ljudi obratili pažnju na znakove koji su upozoravali na opasnost.

U Svjetskom izvještaju o katastrofama za 2004, koji je objavio Međunarodni savez Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, kaže se da je u prošlom desetljeću broj katastrofa uzrokovanih geofizičkim i klimatskim faktorima porastao za više od 60 posto. “Sudeći po tome, u budućnosti možemo očekivati daljnji porast broja prirodnih katastrofa”, kaže se u izvještaju, koji je objavljen prije katastrofe koju su 26. prosinca 2004. prouzročili tsunamiji nastali u Indijskom oceanu. Bude li gustoća naseljenosti u visokorizičnim područjima nastavila rasti i budu li se šume nastavile uništavati, sigurno neće biti razloga za optimizam.

Dodatni problem je to što se u mnogim razvijenim zemljama u atmosferu ispušta sve više stakleničkih plinova. Odugovlačiti sa smanjenjem emisije tih plinova jednako je nerazumno “kao i odbijati lijek protiv infekcije koja se sve više razbuktava. Onaj tko tako postupa kasnije će sigurno snositi još teže posljedice”, pisalo je u jednom članku iz časopisa Science. Ukazujući na te posljedice, kanadski su znanstvenici u jednom izvještaju o borbi protiv prirodnih katastrofa napisali: “Može se reći da je promjena klime najveći i najdalekosežniji ekološki problem s kojim se međunarodna zajednica ikad suočila.”

No dosad se međunarodna zajednica čak nije mogla složiti oko toga ima li ljudski faktor veze s globalnim zatopljenjem, a kamoli postići dogovor u vezi s rješavanjem tog problema. Sve to ukazuje na istinitost biblijskog retka: ‘Čovjeku nije u vlasti da upravlja svojim koracima’ (Jeremija 10:23). Međutim, kao što ćemo vidjeti u idućem članku, situacija nije beznadna. Razne nevolje, uključujući i prirodne katastrofe koje nas danas pogađaju zapravo su dokaz da će uskoro doći olakšanje.