U LJETU 2003. neke dijelove Europe zahvatio je val velikih vrućina. U Belgiji, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Portugalu, Španjolskoj i Velikoj Britaniji zbog visokih temperatura umrlo je oko 30 000 ljudi. U Bangladešu, Indiji i Pakistanu predmonsunski val vrućine odnio je 1 500 života. U Australiji su velike suše i nezapamćene vrućine dovele do izbijanja požara u kojima je uništeno preko tri milijuna hektara niskog raslinja.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije “godine 2003. na Atlantskom oceanu zabilježeno je čak 16 tropskih poremećaja u kojima je brzina vjetra bila veća od 64 kilometra na sat, pa su svrstani u kategoriju tropskih oluja te su dobili zasebna imena. To je znatan porast u odnosu na razdoblje od 1944. do 1996, u kojem je godišnji prosjek iznosio 9,8 tropskih oluja, no taj je porast u skladu s općim trendom porasta broja tropskih oluja koji je započeo sredinom 1990-ih.” Spomenuti trend nastavio se i 2004, kada su razorni tropski cikloni poharali karipske otoke i Meksički zaljev. Odnijeli su oko 2 000 života i prouzročili ogromne materijalne štete.

Šri Lanku je 2003. poharao ciklon koji je prouzročio velike poplave u kojima je smrtno stradalo najmanje 250 osoba. Tijekom 2004. na zapadnom dijelu Tihog oceana zabilježena su čak 23 tajfuna. Deset od njih pogodilo je Japan te uzrokovalo ogromne materijalne štete i odnijelo  preko 170 života. Poplave koje su nastale uslijed obilnih monsunskih kiša uzrokovale su stradanja gotovo 30 milijuna ljudi iz Južne Azije, a naročito iz Bangladeša. Milijuni ljudi ostali su bez krova nad glavom, a gotovo tri milijuna moralo je napustiti svoje domove. U poplavama je poginulo preko 1 300 ljudi.

U toku 2003. dogodilo se i nekoliko jakih potresa. Dana 21. svibnja Alžir, glavni grad istoimene države, zadesio je potres u kojem je ozlijeđeno 10 000 ljudi, dok je 200 000 ostalo bez krova nad glavom. Dana 26. prosinca u 5.26 ujutro zemlja se snažno zatresla osam kilometara južno od iranskog grada Bama. U tom potresu jačine 6,5 stupnjeva po Richterovoj ljestvici razoreno je 70 posto grada, a smrtno je stradalo 40 000 ljudi. Više od 100 000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Taj je potres odnio više života nego bilo koja druga prirodna katastrofa koja se dogodila 2003. Potres je sravnio sa zemljom i velik dio povijesne gradske utvrde Arg-e-Bam stare 2 000 godina. Bila je to turistička atrakcija koja je imala značajnu ulogu u gospodarstvu tog područja.

Točno godinu dana kasnije potres jačine 9 stupnjeva dogodio se nedaleko od zapadne obale sjeverne Sumatre u Indoneziji. Taj je potres prouzročio tsunamije koji su po broju žrtava daleko nadmašili sve druge tsunamije koji su zabilježeni u povijesti. U naletu ubojitih valova smrtno je stradalo preko 200 000 ljudi. Broj onih koji su ozlijeđeni ili su ostali bez krova nad glavom mnogo je veći. Katastrofalne posljedice tsunamija osjetile su se čak i na istočnoj obali Afrike, koja se nalazi najmanje 4 500 kilometara zapadnije od epicentra potresa.

Jesu li ti događaji samo nagovještaj onog što nas očekuje u budućnosti? Analizirajući uzroke prirodnih katastrofa, mnogi su znanstvenici došli do zaključka da promjene u atmosferi koje su posljedica čovjekovih aktivnosti mijenjaju klimu na Zemlji i doprinose pojavi teških vremenskih nepogoda. Ako je to točno, onda nam budućnost baš i nije ružičasta. Dodatni problem je to što sve više ljudi živi na područjima na kojima postoji velika opasnost od prirodnih katastrofa. Neki žive na tim područjima zato što su sami tako odlučili, a neki zato što nemaju drugog izbora.

Statistički podaci pokazuju da se 95 posto pogibija uzrokovanih prirodnim katastrofama dešava u zemljama u razvoju. Bogate zemlje imaju manji broj smrtno stradalih, no s druge strane, na njih otpada 75 posto ukupne materijalne štete. U nekim osiguravajućim društvima čak postoji bojazan da neće imati dovoljno novca za isplaćivanje odšteta kojih svakim danom ima sve više.

U idućem članku govorit ćemo o prirodnim procesima koji dovode do katastrofa i o tome kako ljudi utječu na njihovu razornost. Osim toga, vidjet ćemo jesu li ljudi u stanju i žele li učiniti promjene koje su potrebne da bi budući naraštaji mogli sigurnije živjeti na Zemlji.