ZAŠTO su vjernici oružjem branili svoju vjeru? Što se može dogoditi kad ljudi pribjegavaju nasilju kako bi branili svoju religiju? Meksička pobuna cristerosa — kako su nazvani ljudi koji su u njoj sudjelovali — pruža odgovore na ta pitanja.

Djelo Enciclopedia Hispánica objašnjava: “Cristeros je naziv koji su dobili meksički katolici koji su se 1926. pobunili protiv predsjednika Plutarca Elíasa Callesa zbog mjera koje je poduzeo protiv Crkve, kao što je zatvaranje crkava i drugih vjerskih objekata.” Državne vlasti prozvale su pobunjenike cristeros po njihovom bojnom pokliču: “Viva Cristo Rey!” (Živio Krist Kralj!) No, korijeni tog sukoba sežu dalje u prošlost.

Godine 1917. ratificirani su reformni zakoni koji su usvojeni još 50-ih godina 19. stoljeća. Ti su zakoni, između ostalog, imali za cilj “nacionalizaciju crkvene imovine” (Historia de México). Državne vlasti počele su primjenjivati te zakone kako bi stale na kraj bogaćenju Katoličke crkve i njenom stjecanju zemljišnih posjeda. Ratificiranje zakona odmah je izazvalo snažan protest svećenstva. Država je na to uzvratila hapšenjem nekoliko svećenika.

Jedan od ciljeva Meksičke revolucije (1910-1920) bio je podijeliti zemlju siromašnima. Stoga su novi zakoni predviđali agrarnu reformu kojom bi se zemlja oduzela velikim zemljoposjednicima i podijelila siromašnim ljudima. Velik dio svećenstva htio se umiješati u rješavanje tog pitanja. Uostalom, novi zakoni ticali su se utjecajnih svećenika koji su posjedovali mnogo zemlje. Crkva je tvrdila da se ne protivi podjeli zemlje, ali je predložila plan koji se razlikovao od vladinog.

Neki su smatrali da Crkva samo želi zaštititi interese velikih zemljoposjednika, među kojima je bilo i bogatih svećenika. No, neki su svećenici podržali agrarnu reformu i podjelu zemlje siromasima. Sukob unutar Crkve samo je produbio jaz između nje i države.

Početkom 1925. Plutarco Elías Calles, koji je kratko prije toga postao predsjednik Meksičke Republike, počeo je strogo primjenjivati članke novog ustava koji su se odnosili na Crkvu. Naprimjer, prognao je iz Meksika mnoge strane katoličke svećenike. Osim toga,  meksički nadbiskup bio je uhapšen nakon što je objavio da će se svećenici boriti protiv članaka ustava koji su usmjereni protiv svećenstva. Došlo je i do konfiskacije nekih crkvenih objekata. Mnogi su smatrali kako se tim potezima željelo spriječiti da velike svote meksičkog novca odlaze u Vatikan.

U srpnju 1926. meksički biskupi sami su naredili da se u crkvama prestanu vršiti vjerski obredi. Država je taj korak smatrala političkim trikom čiji je cilj bio navesti narod da se pobuni protiv vlasti. U svakom slučaju, obustava vršenja vjerskih obreda bila je izravni povod za tragičnu pobunu cristerosa.

Na poticaj svojih svećenika tisuće katolika krenulo je u rat za obranu svoje religije. Na čelu kolone uvijek su nosili kip Gospe Guadalupske. Premda su neki cristerosi očekivali da će svećenstvo stati u obranu Crkve, velika većina biskupa i svećenika bojala se odmazde državnih vlasti i zato se nije miješala u sukob. Umjesto toga, većina njih potražila je utočište u domovima bogatih obitelji, držeći se podalje od područja na kojima su se vodile borbe, dok je običan narod sudjelovao u žestokoj vjerskoj pobuni.

No, bilo je i svećenika koji su aktivno podupirali jednu ili drugu stranu. Prema knjizi La Cristiada — La guerra de los cristeros (1. svezak), 100 katoličkih svećenika suprotstavilo se cristerosima, dok je 40 svećenika aktivno podupiralo oružani sukob. Osim toga, pet je svećenika sudjelovalo u borbi.

Posljedice pobune bile su strašne. U mnogim dijelovima zemlje zavladalo je veliko siromaštvo. Mnogi su pričali kako su cristerosi prisilno odvodili mladiće u borbu. Članovi nekih obitelji rekli su da su i cristerosi i pripadnici državne vojske redovito dolazili k njima, zahtijevajući da im daju hranu. Ljudi kažu da su obje vojske silovale žene i ubijale.

I cristerosi i pripadnici državne vojske počinili su strašne zločine, kao što je ubijanje mnogih ljudi koji nisu imali nikakve veze s  pobunom. O strahotama tog sukoba svjedoči i ukupni broj poginulih — za tri godine, koliko je trajao oružani sukob, ubijeno je najmanje 70 000 ljudi.

Nakon što je u lipnju 1929. sklopljen službeni sporazum između Katoličke crkve i države, došlo je do prekida neprijateljstava, a u kolovozu je sukob potpuno okončan. No cristerosi nisu bili pozvani da sudjeluju u pregovorima i nisu mogli shvatiti kako je Crkva mogla popustiti državnim vlastima, koje su mnogi smatrali neprijateljima nebeske vlasti. Premda su bili razočarani, cristerosi su na kraju poslušali upute svećenstva, predali se i vratili svojim domovima. Država je obećala da će ubuduće biti tolerantnija prema Crkvi i dopustiti da se ponovno počne održavati misa. Međutim, zakoni kojima je bilo ograničeno djelovanje vjerskih zajednica nisu se promijenili.

Neki gledaju na pobunu cristerosa kao na pokušaj Katoličke crkve da ponovno stekne moć koju je imala prije donošenja reformnih zakona. Unatoč pobuni, ti su zakoni ostali na snazi sve do 1992, kad je u Meksiku usvojen zakon o vjerskim zajednicama. Državne vlasti još uvijek su prilično nepovjerljive prema vjerskim zajednicama. Svećenici se ni danas ne smiju baviti politikom. Premda vjerske organizacije sada mogu posjedovati imovinu, crkvena imovina koja je stečena prije 1992. i dalje pripada državi. U Meksiku se mnogi svećenici i dalje miješaju u politiku iako prema zakonu to ne bi smjeli činiti.

Jesu li cristerosi ostvarili neku trajnu dobrobit time što su oružjem branili svoju vjeru? María Valadez, koja je preživjela to teško vrijeme, danas kaže: “Smatram da sve to ubijanje nije imalo nikakvog smisla. Bilo je to nerazumno.” Osvrnuvši se na tužne posljedice tog oružanog sukoba, Pedro Rosales Vargas, koji je citiran na početku članka, rekao je: “Ljudi su ubijali svoje bližnje, pripadnike svoje religije. Tako su ubili i mog oca, a ja sam postao siroče.”

Unatoč strašnim posljedicama pobune cristerosa, vjerski osjećaji nastavili su raspirivati oružane sukobe, kao što je to bilo u Sjevernoj Irskoj i nekim drugim zemljama. Takve se tragedije mogu spriječiti samo prihvaćanjem pravih Kristovih učenja. Isus je svojim sljedbenicima zapovjedio da se ne miješaju u politiku i da ‘ne budu dio svijeta’ (Ivan 17:16; 18:36). Apostolu Petru, koji je primjenom sile htio spriječiti njegovo hapšenje, rekao je: “Vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti” (Matej 26:52).

Znači li to da pravi kršćani ne smiju ništa poduzeti kad im je ugrožena vjerska sloboda? Ne znači. Kad su kršćani prvog stoljeća bili proganjani, u nekoliko prilika branili su se zakonskim sredstvima koja su im stajala na raspolaganju. Obratili su se za pomoć sudovima. Premda su ponekad završili u zatvoru, nisu se odrekli svoje vjere ni pogazili svoj stav političke neutralnosti (Djela apostolska 5:27-42).

Prvi kršćani nipošto nisu uzimali oružje kako bi silom ostvarili svoja vjerska prava. Pravi kršćani ne ubijaju ni pripadnike bilo koje druge religije, a kamoli svoje suvjernike. Oni slušaju svog Učitelja, koji im je rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:35).