ŽIVI svijet sačinjava mnoštvo različitih organizama koji su međusobno povezani i ovisni jedni o drugima. Ljudi su također dio tog živog svijeta i ovisni su o njemu. To dokazuje i građa ljudskog tijela. U probavnom traktu nalazi se mnoštvo sićušnih, ali vrlo korisnih bakterija koje čuvaju naše zdravlje uništavajući mnoge opasne uljeze, pospješujući razgradnju hrane i sudjelujući u stvaranju važnih vitamina. Mi im zauzvrat dajemo hranu i osiguravamo dobre uvjete za život.

Slične veze postoje i u životinjskom svijetu, a naročito kod preživača kao što su goveda, jeleni i ovce. U buragu (prvom odjeljku želuca preživača) nalazi se čitav niz bakterija, gljivica i praživotinja. Ti mikroorganizmi uzrokuju vrenje, proces u kojem se razgradnjom celuloze (vlaknastih ugljikohidrata iz biljaka) dobivaju hranjive tvari. Čak i neke vrste kukaca koji se hrane celulozom, primjerice kornjaši, žohari, četinaši, termiti i ose, imaju u sebi bakterije koje im pomažu u probavi hrane.

Takva zajednica dvaju organizama različitih vrsta naziva se simbioza, što znači  “zajednički život”. * “Te su zajednice izuzetno važne za razvoj svakog živog organizma”, kaže Tom Wakeford u svojoj knjizi Liaisons of Life. Budući da mnogi organizmi žive u zemlji, osvrnimo se nakratko na taj ekosustav.

Zemlja nipošto nije beživotni prah. U njoj živi i raste mnogo živih organizama. U samo jednom kilogramu zemlje može se naći preko 500 milijardi bakterija, milijardu gljivica te čak 500 milijuna višestaničnih organizama kao što su kukci i crvi. Mnogi od tih organizama zajednički razgrađuju organske tvari — primjerice trulo lišće i životinjski izmet — i oslobađaju dušik, pretvarajući ga u spojeve koje biljke mogu apsorbirati. Ti organizmi ujedno pretvaraju ugljik u ugljični dioksid i neke druge spojeve koji su biljkama potrebni za fotosintezu.

Biljke mahunarke, kao što su lucerna, djetelina, grašak i soja, imaju posebnu vezu s bakterijama i čak im dopuštaju da “inficiraju” njihovo korijenje. Bakterije biljkama ne nanose štetu, već na njihovom korijenju potiču stvaranje sitnih kvržica u kojima se potom nastane i rastu sve dok ne postanu bakteroidi koji su gotovo 40 puta veći od prvobitnih bakterija. Ti bakteroidi vežu dušik u spojeve koje mahunarke mogu upotrijebiti. Biljke im zauzvrat daju hranjive tvari.

Gljivice također igraju važnu ulogu u rastu biljaka. Ustvari, gotovo svako drvo, grm ili busen trave ima neku tajnu, “podzemnu” vezu s gljivicama. Ti organizmi također “inficiraju” korijenje biljaka, pomažući mu da lakše upija vodu i važne minerale, kao što su željezo, fosfor, kalij i cink. Gljivice, koje ne mogu same proizvoditi hranu jer nemaju klorofil, zauzvrat dobivaju ugljikohidrate iz biljke.

Orhideje su jedan od izrazitih primjera ovisnosti biljaka o gljivicama. U prirodi njihova suradnja započinje kad gljivice pomažu sićušnom sjemenu orhideje da proklija. Kasnije, kad se biljka potpuno razvije, gljivice pomažu njenom slabom korijenju da crpi iz zemlje hranjive tvari. Wakeford kaže da gljivice “tvore velik i dinamičan hranidbeni sustav koji omogućava orhideji da u potpunosti zadovolji svoje potrebe za hranjivim tvarima. [Gljivice] zauzvrat dobivaju od biljke male količine vitamina i dušičnih spojeva. No orhideja ne dopušta gljivicama da neobuzdano rastu. Kad se prekomjerno namnože i počnu se širiti od korijenja prema stabljici, ona ih uništava pomoću prirodnih fungicida.”

Biljke cvjetnice ne udružuju se samo s organizmima koji žive u tlu. One razvijaju i neke druge vrste simbiotskih veza koje se mogu lakše uočiti.

Kad pčela sleti na cvijet, između njih nastaje simbiotska veza. Pčela dobiva nektar i pelud, a zauzvrat oprašuje cvijet peludom nekog drugog cvijeta iste vrste. Ta simbioza omogućava cvjetnicama da se razmnožavaju. Nakon što budu oprašeni, cvjetovi prestanu proizvoditi “hranu”. Kako pčele prepoznaju cvjetove na kojima više nema “hrane”? Oni im to pokažu na razne načine. Neki izgube miris, nekima otpadnu latice, a neki počnu rasti u drugom smjeru, promijene boju ili samo potamne. Nama je možda žao zbog tih promjena, no one pomažu marljivim pčelama da se usredotoče na neoprašene biljke na kojima još uvijek ima “hrane”.

 Posljednjih godina u nekim se područjima znatno smanjio broj kukaca koji oprašuju biljke, a naročito pčela. To je zabrinjavajuće jer kukci oprašuju gotovo 70 posto biljaka cvjetnica. Osim toga, 30 posto hrane koju jedemo potječe od biljaka koje oprašuju pčele.

Biljke također žive u simbiozi s nekim vrstama mrava. Mravi dobivaju stan i hranu, a zauzvrat oprašuju biljku, raznose njeno sjemenje, pomažu joj da dođe do hranjivih tvari ili je štite od biljojeda — drugih kukaca i sisavaca. Mravi koji žive u šupljim bodljama akacije čak uništavaju opasne puzavice koje otkriju kad patroliraju oko drveta. Akacija nagrađuje trud tih vrsnih malih vrtlara dajući im svoj slatki nektar.

Neki drugi mravi bave se “stočarstvom” — uzgajaju biljne uši koje izlučuju slatku medljiku kad ih oni lagano glade svojim ticalima. U knjizi Symbiosis o biljnim ušima piše: “Mravi se brinu o tim kukcima kao o kravama. Muzu ih da bi dobili hranu i štite ih od prirodnih neprijatelja.” Kao što stočar uvečer vodi krave u staju,  tako i mravi često vode biljne uši u mravinjak kako bi provele noć na sigurnom, a ujutro ih vraćaju na “pašnjak”, obično na svježe i hranjivije listove. “Stada” biljnih ušiju mogu biti vrlo velika. U samo jednom mravinjaku može se naći nekoliko tisuća biljnih ušiju!

Mravi vode brigu i o gusjenicama nekih leptira. Tako veliki pjegavi plavac živi u simbiozi s crvenim mravima. Bez njihove pomoći leptir se ne bi mogao potpuno razviti. Dok je u stadiju gusjenice, nagrađuje domaćine svojim slatkim izlučinama. Kasnije leptir izađe iz kukuljice i neozlijeđen napusti mravinjak.

Da ste ptica, biste li donijeli živu zmiju u svoje gnijezdo? “Nipošto!” reći ćete. No američki ćuk čini upravo to. Zmija koju donosi u gnijezdo zove se teksaška sljeparica. Umjesto da naudi ptićima, zmija jede mrave, mušice i druge kukce te njihove ličinke i kukuljice. U jednom članku iz časopisa New Scientist pisalo je da u gnijezdu u kojem živi teksaška sljeparica ptići “brže rastu i imaju znatno veće izglede za preživljavanje” nego u gnijezdu u kojem nema tog živog “usisivača”.

Ptica koja se zove vodena ćukavica ne živi sa zmijom, već se gnijezdi u blizini nilskog krokodila — gmaza koji se hrani nekim vrstama ptica! No umjesto da završi u njegovom želucu, ćukavica mu služi kao stražar. Ukoliko se neki grabežljivac približi bilo njenom bilo krokodilovom gnijezdu, ptica kreštanjem upozorava na opasnost. Ako se krokodil udaljio od gnijezda, brzo će se vratiti čim začuje kreštanje.

Jeste li ikad vidjeli ptice kao što su čaplja govedarica ili crvenokljuni govedar kako sjede na leđima antilope, žirafe ili goveda i  kljucaju im kožu? Te im ptice uopće ne smetaju. Naprotiv, čine im veliku uslugu jer jedu uši, krpelje i druge parazite koje oni ne bi mogli sami ukloniti s kože. Ptice također jedu njihovo bolesno tkivo i crve. Crvenokljuni govedar čak zviždi kad želi upozoriti domaćina na neku opasnost.

Vodenkonj puno vremena provodi u vodi, pa se o njegovoj čistoći ne brinu samo pernati prijatelji nego i ribe. Kad se nalazi u vodi, jedna vrsta ribe iz porodice šarana čisti ga “usisavajući” odumrlo kožno tkivo, alge, parazite i sve drugo što se hvata za njegovu kožu. Ta mu riba čak čisti zube i desni! Druge vrste riba također mu priskaču u pomoć — jedne mu čiste rane, a druge guraju svoje dugačke glave među njegove nožne prste i druge teško dostupne dijelove tijela te mu čiste kožu.

Naravno, i ribe trebaju nekog tko bi ih očistio od račića, bakterija, gljivica i uši te uklonio s njih oštećeno ili bolesno tkivo. Kad im je potrebno čišćenje, morske ribe obično odlaze na tretman u obližnju “čistionicu”. Tamo ih temeljito očiste “radnici” živih boja, kao što su glavoči, usnače i račići čistači, koji zauzvrat dobiju ukusan obrok. Velike ribe može “obrađivati” čitav tim čistača!

Ribe mogu na razne načine pokazati da žele da ih se očisti. Naprimjer, neke zauzmu neobične poze — s glavom okrenutom prema dolje, a repom podignutim uvis. Neke širom otvore usta i škrge, kao da žele reći: “Dođite! Neću vas pojesti!” Čistači spremno pružaju svoje usluge, čak i ako se radi o opasnim grabežljivcima kao što su murina ili morski pas. Neke ribe za vrijeme čišćenja promijene boju. Moguće je da to čine zato da bi čistači bolje vidjeli parazite. U akvarijima u kojima nema riba čistača morske ribe “ubrzo postanu pune parazita i razbole se”, piše u knjizi Animal Partnerships. “No čim u akvarij stavite ribu čistača, ona ih počne čistiti. Druge ribe, kao da znaju što se događa, također stanu u red za čišćenje.”

Što više znamo o svijetu koji nas okružuje, to se više divimo skladu koji vlada među živim organizmima te njihovoj uzajamnoj ovisnosti. Poput glazbenika u orkestru, svaki organizam ima svoju ulogu u prekrasnoj simfoniji života, u kojoj sudjeluje i ljudski život. To nesumnjivo svjedoči o postojanju razumnog i izuzetno mudrog Tvorca (1. Mojsijeva 1:31; Otkrivenje 4:11).

Uistinu je žalosno da ljudi često narušavaju sklad koji vlada u prirodi. Za razliku od životinja, čije je ponašanje uglavnom uvjetovano instinktom, ljudi odlučuju o svom ponašanju vodeći se raznim poticajima, od ljubavi i drugih plemenitih osjećaja do mržnje i pohlepne sebičnosti.

Budući da kod ljudi sve više dolazi do izražaja pohlepa i sebičnost, mnogi strahuju za budućnost našeg planeta (2. Timoteju 3:1-5). No oni nisu uzeli u obzir postojanje Stvoritelja. Kad se ostvari Božji naum sa Zemljom, u prirodi će ponovno biti uspostavljena savršena ravnoteža, a među svim stvorenjima, pa tako i ljudima, vladat će sklad kakav još nikad nismo vidjeli.