VJEROJATNO nijedna kolonizacija u povijesti nije prošla tako mirno. Nije ispaljen nijedan metak niti je prolivena ijedna kap krvi. Nije bilo ugnjetavanja domaćeg stanovništva ni eksploatacije prirodnih bogatstava osvojenih zemalja. Unatoč tome, kolonizatori su nezaustavljivo osvajali jednu zemlju za drugom.

Ta invazija dogodila se u 20. stoljeću, no uglavnom je prošla nezapaženo jer su osvajači bile ptice. Te snalažljive ptice koje danas žive na pet kontinenata zovu se čaplje govedarice — ili, da upotrijebimo njihov latinski naziv, Bubulcus ibis.

Čaplja govedarica stoljećima je živjela uglavnom u tropskim predjelima Afrike. No prije stotinjak godina osnovala je svoje kolonije na jugu Afrike. Neki izvori kažu da je 30-ih godina 20. stoljeća određeni broj tih ptica preletio Atlantik, tako da su se počele razmnožavati i u Južnoj Americi. Do sredine 20. stoljeća stigle su na Floridu, a desetak godina kasnije već su živjele na ogromnom području koje se protezalo od Kanade na sjeveru do Argentine na jugu. “Ako je čaplja govedarica (...) došla u Novi svijet samo uz pomoć vjetra”, napisao je Roger Tory Peterson 1954, “onda je to jedina ptica iz Starog svijeta koja se bez čovjekove pomoći uspjela preseliti na američki kontinent.”

Ornitolozi su zaključili da su čaplje doista učinile taj izvanredan pothvat. Smatra se da uz pomoć stalnih pasatnih vjetrova čaplja može za četrdesetak sati preletjeti ocean koji razdvaja zapadnu obalu Afrike i Južnu Ameriku. No Atlantski ocean nije bio jedina barijera koju su te ptice savladale. Neke su letjele na istok sve dok nisu stigle na Novi Zeland. U istom razdoblju razmnožile su se u većini zemalja Europe i Azije, tako da se u tom dijelu svijeta njihov ogromni teritorij proteže od Pirenejskog poluotoka na zapadu do Japana na istoku.

U zemljama koje imaju blagu klimu čaplje govedarice žive kao i sve druge ptice stanarice, no u područjima koja imaju jako hladne zime čaplje se s mladima sele u toplije krajeve. Te ptice i danas idu na duga putovanja, tako da se često mogu vidjeti na udaljenim otocima Tihog oceana, pa čak i na Antarktici.

To što su se čaplje govedarice uspjele toliko razmnožiti uvelike mogu zahvaliti svojoj prilagodljivosti i dobrom odnosu s ljudima, a naročito stočarima. Premda se većina čaplji hrani životinjama koje žive u vodi, čaplja govedarica više voli kukce. Ona se obično zadržava u blizini goveda, no ponekad zna slijediti slonove, klokane i traktore, pa čak i šumske požare — sve što uzrokuje komešanje među kukcima kojima se hrani.

Naravno, čaplje mogu i same pronaći hranu, no goveda im uvelike olakšavaju taj posao jer tjeraju kukce iz njihovih skrovišta. Dok se goveda tromo kreću pašnjakom, nastaje topot  koji izaziva komešanje među skakavcima, muhama i kukcima kornjašima. Čaplje sve to budno prate, hodaju uz goveda i hvataju kukce koji lete prema njima. Tako goveda pomažu čapljama da pronađu i ulove kukce — procjenjuje se da čaplja može uloviti čak dva do tri kukca u minuti. Ornitolozi smatraju da čaplje koje love kukce u blizini goveda troše 30 posto manje energije i imaju 50 posto veći ulov.

Pronalaženje dobrih suradnika za lov nije jedini razlog zbog kojeg su se ove ptice tako brzo razmnožile po čitavom svijetu. Čaplje govedarice izuzetno su izdržljive. U letu izgledaju pomalo nezgrapno, za razliku od patki i golubova, koji lete graciozno i s lakoćom. No čaplje mogu preletjeti Saharu. Osim toga, te su ptice, kao što je ranije rečeno, preletjele 4 000 kilometara koji razdvajaju zapadnu obalu Afrike i Južnu Ameriku.

Čaplje govedarice očito vole živjeti poput skitnica, a ta njihova želja za putovanjem također doprinosi njihovom razmnožavanju u raznim dijelovima svijeta. Koja bi druga ptica koja se hrani kukcima iz čiste znatiželje putovala na jug sve do puste Antarktike?

Dok su letjele u udaljene dijelove svijeta, čaplje govedarice posvuda su pronalazile idealna staništa. Na svakom kontinentu na koji su stigle našle su ogromna zemljišta koja su poljoprivrednici pretvorili u pašnjake ili navodnjavana polja koja su bila puna kukaca. Tako su se čaplje sve više širile i razmnožavale.

Čaplje govedarice lako se mogu prepoznati po bijelom perju, po tome što žive u jatu i što često prate goveda. Jata tih snježnobijelih ptica koje lete nad nizinama nisu samo lijep prizor nego i iznimno dragocjena pomoć u suzbijanju štetočina. Jednom je u Tanzaniji viđeno ogromno jato od 40 000 čaplji koje su se hranile rojevima skakavaca. Neki su poljoprivrednici čak donijeli čaplje govedarice na svoja imanja kako bi im pomogle u suzbijanju kukaca koji im uništavaju usjeve. Svaka od tih ptica može pojesti preko 600 skakavaca i cvrčaka na dan.

Goveda također imaju koristi od čaplji govedarica. One jedu muhe i druge kukce koji ih neprestano uznemiravaju. Izgleda da goveda znaju da su te nestašne ptice njihove prijateljice i stoga im dopuštaju da ponekad “jašu” na njihovim leđima.

Čaplje govedarice uvijek vole biti u društvu — bilo da sjede na jajima, odmaraju se ili traže hranu. Kad trebaju donijeti na svijet mlade, obično saviju gnijezdo na drvetu na kojem se gnijezde i neke druge vrste čaplji i roda. Izgleda da im to služi kao zaštita od grabežljivaca i da sve ptice imaju koristi od takvog zajedničkog života. Tamo gdje čaplje savijaju gnijezda uvijek je vrlo živo i bučno. Budući da čaplje znaju krasti grančice iz obližnjih gnijezda, često dolazi do svađe među pticama. Neke se čaplje samo nagnu preko ruba svog gnijezda i uzmu ono što nije njihovo, dok druge marljivo traže grančice koje su pale na tlo. Njihove rođakinje, velike čaplje i rode, koje savijaju velika gnijezda na višim granama, obično ignoriraju svu tu graju.

Prilikom snubljenja čaplje izvode upečatljivu predstavu u kojoj istežu vratove i dodiruju se kljunovima. Mužjak ponosno pokazuje žuto perje kojim je ukrašen u vrijeme parenja. Kad jedna ptica sleti u gnijezdo, druga joj priredi svečani doček i ponosno joj pokaže svoje leđno perje. Ljudi često mogu vidjeti takve predstave jer čapljama nimalo ne smeta njihova blizina.

Bilo da ste na safariju u Africi bilo da prolazite nekim stočarskim krajem u Sjevernoj Americi ili rižinim poljima na Dalekom istoku, velika je vjerojatnost da ćete vidjeti te lijepe ptice. Mogli biste ih vidjeti kako trčkaraju oko nogu slonova, odvažno sjede na leđima mladog vola ili u smiraj dana lete natrag u gnijezdo. Gdje god dođu, te ptice uljepšavaju krajolik i korisne su kako ljudima tako i životinjama. One sigurno spadaju među najdobroćudnije kolonizatore koje je svijet ikada vidio.