UŠLI smo u jednu malu radnju, ne očekujući da ćemo u njoj naći nešto naročito lijepo. Mladi majstor koji je sjedio na trošnoj klupi punoj alata i crteža podigao je glavu i pogledao nas. Rekli smo mu da bismo htjeli kupiti neki nakit.

Bio je vrlo ljubazan. Kad smo mu rekli da se i mi bavimo izradom nakita, oči su mu zaiskrile od uzbuđenja. Počeo nam je pričati o svom poslu i pokazivati nam nakit koji je sam izradio. Vidjeli smo da je zaista nadaren. Zatim nas je upitao: “Jeste li ikada vidjeli bolivianitu?”

Vidjevši začuđen izraz na našim licima, napravio je malo mjesta na klupi, a zatim pažljivo otvorio smotuljak od crnog baršuna. Tada smo prvi put vidjeli brušene bolivijanite, drago kamenje koje je na prvi pogled izgledalo tamnoljubičasto. No kad smo jedan kamenčić prinijeli svjetlu i pogledali ga izbliza, vidjeli smo da ima zlatnožuti odsjaj. Ta jedinstvena kombinacija ljubičastog ametista i jantarnožutog citrina daje tom kamenu posebnu čar.

Bolivijanit (na španjolskom bolivianita) trgovački je naziv za ametrin. Taj je kamen prvi put javno ponuđen na prodaju 1989. Ubrzo smo doznali da je Bolivija jedina zemlja na svijetu koja ima bogate izvore prirodnog ametrina. Budući da živimo u toj zemlji, htjeli smo posjetiti područje iz kojeg potječe taj vrlo rijedak, no ne i suviše skup kamen.

Putovanje do rudnika za nas je bilo prava avantura. U gradiću Puerto Suárezu, koji se nalazi nedaleko od granice s Brazilom, ukrcali smo se na mali motorni brod i krenuli na sjever. Prevalili smo 150 kilometara, ploveći uzvodno rijekom Paragvaj, koja teče kroz močvarno područje Pantanal. Oduševio  nas je tamošnji živi svijet — čaplje i jabirui koji lete zrakom, aligatori u rijeci te vidre na obali.

Po završetku plovidbe, koja je trajala šest sati, ukrcali smo se u kamion i odvezli do rudnika. U njemu radi oko 120 ljudi. Dva inženjera ljubazno su se ponudila da nas odvedu u razgledavanje. Rudnik zauzima površinu od oko deset kvadratnih kilometara i ima mnogobrojna okna, od kojih su neka duboka i do 60 metara. Rudari su nam objasnili da se služe klasičnim metodama bušenja i miniranja kamena, no kad dođu do šupljina u kojima ima dragocjenih kristala, vade ih rukom. Te kristale šalju u radionicu na obradu. Od 18 posto kristala dobiju se brušeni dragulji, a ostali služe za izradu ukrasnih perlica, kuglica i prizmi. Neki se komadi koriste za izradu ukrasnih figura, dok se drugi neobrađeni kristali prodaju kao suveniri.

Prije nego što smo se spustili u okno navukli smo rukavice i stavili na glavu zaštitnu kacigu. Držeći u rukama džepne svjetiljke, spustili smo se niz šest drvenih ljestava i došli do dubine od dvadesetak metara. Kad smo stigli do kraja vijugavog tunela, od iznenađenja nam je zastao dah. Pred nama je bila spilja dugačka četiri metra, visoka tri metra, a široka svega jedan metar. Njeni su zidovi bili prekriveni ljubičasto-zlatnim kristalima. Vlasnik rudnika odlučio je sačuvati tu nesvakidašnju prirodnu ljepotu. To je jedan od najljepših prizora koje smo ikad vidjeli.

Još uvijek nije potpuno razjašnjeno kako jedan kristal može imati dvije boje. Pretpostavlja se da je u vrijeme kad su nastajali kristali kremena došlo do nagle promjene kemijskog sastava tla, temperature, tlaka ili jačine radioaktivnosti. Stručnjaci koji se bave obradom dragog kamenja vješto režu i bruse svaki kamen kako bi se na njemu vidjele obje boje.

Bilo je to putovanje koje nikad nećemo zaboraviti. Sjećanje na taj udaljeni rudnik i velik trud koji je potreban da bi se iskopalo, izrezalo i izbrusilo dragi kamen potiče nas da još više cijenimo ljepotu bolivijanita (Psalam 104:24).