MNOGO poljoprivrednih radnika koji su stalno putovali u potrazi za poslom s vremenom se trajno naselilo na području koje sada smatra svojim domom. Stotine obitelji živi u stambenim prikolicama u prigradskim kamp-naseljima koja se nazivaju parqueaderos. Osnovne komunalne usluge, kao što su kanalizacija, vodoopskrba i odvoz smeća, ovdje su vrlo slabo razvijene ili ih uopće nema. Jedan je novinar rekao da je to naselje “tako skromno da si [čak i siromašni poljoprivredni radnici] mogu priuštiti takav smještaj”.

Kad su vlasti prije tri godine odlučile zatvoriti nekoliko takvih kampova, neke su obitelji prodale svoje prikolice i preselile se u kuće, stanove i garaže u središtu grada u kojima je već i prije bilo puno stanara. Drugi su jednostavno uzeli svoje stvari i krenuli u potragu za nekim novim mjestom na koje bi se mogli vratiti nakon svake žetve i koje bi mogli smatrati svojim domom.

Mislite li da se radi o naselju u nekoj siromašnoj zemlji? Ako je tako, varate se! Taj kamp sa stambenim prikolicama nalazi se na jugu američke države Kalifornije u blizini grada Mecce, iz kojeg se za samo sat vremena vožnje automobilom može stići do Palm Springsa, mondenog ljetovališta koje je pojam raskoši i bogatstva. Premda u Sjedinjenim Državama nikad prije nije bilo toliko mnogo ljudi koji imaju vlastiti stan ili kuću i premda su 2002. prosječna obiteljska primanja iznosila 3 500 dolara (oko 20 000 kuna) mjesečno, procjenjuje se da više od pet milijuna  američkih obitelji još uvijek nema riješeno stambeno pitanje.

U zemljama u razvoju situacija je još puno teža. Unatoč zalaganju brojnih političkih, društvenih i vjerskih organizacija, svjetska stambena kriza poprima sve veće razmjere.

Procjenjuje se da diljem svijeta preko milijardu ljudi živi u slamovima, ili sirotinjskim gradskim naseljima. Brazilski urbanistički stručnjaci strahuju da će u njihovoj zemlji favelasi, ili sirotinjska naselja, uskoro “zauzimati veću površinu i imati više stanovnika nego gradovi u kojima su nastali”. U nekim nigerijskim gradovima preko 80 posto stanovništva živi u slamovima ili takozvanim “squatter” naseljima (koja su bespravno sagrađena na uzurpiranom zemljištu). “Ako se ne počne ozbiljno rješavati taj problem”, rekao je 2003. glavni tajnik UN-a Kofi Annan, “u idućih 30 godina broj ljudi koji žive u takvim sirotinjskim naseljima mogao bi narasti na oko 2 milijarde.”

No ovi statistički podaci ne mogu ni izdaleka opisati patnje siromašnih ljudi koji diljem svijeta žive u vrlo teškim uvjetima. Prema podacima Ujedinjenih naroda, u zemljama u razvoju više od polovine stanovništva živi u naseljima koja nemaju kanalizaciju ni odlagalište smeća, trećina stanovništva nema pitku vodu, četvrtina nema odgovarajući prostor za stanovanje, a petina nema mogućnost korištenja usluga suvremenog zdravstva. Većina stanovnika razvijenih zemalja ne bi ni svoje kućne ljubimce pustila da žive u takvim uvjetima.

Svaki čovjek treba imati odgovarajući prostor za stanovanje. To se smatra jednom od osnovnih ljudskih potreba. U Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, koju su 1948. usvojile zemlje članice Ujedinjenih naroda, rečeno je da svatko ima pravo na odgovarajući životni standard, koji uključuje i prikladan prostor za stanovanje. To je sasvim razumljivo jer svaki čovjek treba pristojan dom.

Godine 1996. velik broj zemalja usvojio je UN-ov dokument Habitat Agenda. U njemu se daju konkretna obećanja u vezi s osiguravanjem adekvatnog stambenog prostora za sve ljude. Zatim je 1. siječnja 2002. osnovan program kojim se UN još ozbiljnije obavezao na ispunjenje obećanja danih u spomenutom dokumentu.

Dok neke od najbogatijih zemalja svijeta razmatraju mogućnost naseljavanja Mjeseca i bave se istraživanjem Marsa, sve više njihovih najsiromašnijih stanovnika ni ovdje na Zemlji nema pristojan dom. Kako na vas utječe stambena kriza? Postoji li pouzdana nada da će jednog dana svi ljudi imati ugodan dom?