JOŠ otkako je prvi čovjek Adam otjeran iz raja, njegovi potomci tragaju za onim što je izgubio. Ta gorljiva potraga za rajem potakla je mnoge umjetnike da ga pokušaju prikazati na svojim slikama. Jedan od njih bio je poznati slikar iz 19. stoljeća Paul Gauguin.

Prije otprilike dvije godine stotine posjetitelja, a među njima i slikari amateri, s dva su se broda zaputili na mali otok Hiva Ou, koji pripada otočju Marquises u Francuskoj Polineziji. Na tom je otoku 1903. umro Gauguin. Razlog zbog kojeg su na stogodišnjicu njegove smrti na ovaj otok došli svi ti ljudi fascinirani njegovim radom bilo je svečano otvorenje kulturnog centra koji je nazvan po njemu.

No zbog čega je Gauguin prije više od 100 godina napustio Europu kako bi ostatak svog života proveo na ovom mirnom otoku u južnom dijelu Tihog oceana? Kao siromašan umjetnik koji je teško spajao kraj s krajem, Gauguin je počeo prezirati europsku civilizaciju. Sve što je vidio oko sebe smatrao je uskogrudnim banalnostima europske kulture i njenih uvriježenih formi. Toga je naročito postao svjestan nakon što je prvi put posjetio Tahiti, gdje je ostao dvije godine. Nakon svog povratka u Europu odlučio je: “Ništa me neće spriječiti da odem, i to zauvijek! Kako samo besmislen život vodimo u Europi!” Odbacio je vrijednosti zapadnog svijeta te je, kao i mnogi drugi Europljani njegovog vremena, čeznuo za izgubljenim rajem koji je neokrnjen negativnostima civilizacije. Nadao se da će taj raj pronaći na prelijepom Tihom oceanu, carstvu mira i sunca. Čeznuo je za tim da ode na to lijepo mjesto, koje je smatrao idealnim okruženjem za svoj rad.

Kao i mnogi drugi u njegovo vrijeme, Gauguin je smatrao da je bolje živjeti jednostavnim životom, daleko od civilizacije i u skladu s prirodom. Budući da su Polinezijci bili vezani za prirodu i živjeli su u skladu s njom, neki su smatrali da su oni potpuno neiskvareni. Zbog njihove bezazlenosti, jednostavnosti i toga što su se prijateljski ophodili s  drugima, svijet u kojem su živjeli doimao se savršenim. Gauguin je tragao za takvom srećom. Nažalost, njegova očajnička potraga za odgovorima na pitanja vezana uz ljudsko postojanje i sudbinu te za izbavljenjem od beznađa i straha od smrti nastavila se i tamo.

Za Gauguina su južna mora bila izvor inspiracije. U tom okruženju on je pronašao novo nadahnuće za svoj rad. Jedan od njegovih najdražih motiva bila je jednostavna ljepota ljudi. Portreti koje je slikao odražavaju spokoj, povjerenje i zadovoljstvo. Svojim slikama Gauguin je želio prikazati bajkoviti tropski svijet u kojem je vladao spokoj.

Je li Gauguin na Tahitiju, Hiva Oi ili bilo kojem drugom otoku pronašao pravu sreću? On se morao pomiriti s grubom realnošću da čak i na ovim malim tropskim otocima život završava smrću i da u ovom svijetu nema savršenstva. U početku svog boravka na Tahitiju jednom je napisao: “Već neko vrijeme moje je raspoloženje pomračeno, a tu boju poprimaju i moje slike. (...) Više od svega drugog nedostaje mi radosti.” Ta zemlja u kojoj je tragao za srećom, prikazana u njegovim djelima, nije ispunila njegova očekivanja. I tamo je živio u oskudici, a imao je i zdravstvenih poteškoća. Osim toga, čak ni tamo nije mogao pronaći odgovore na važna životna pitanja. Razmišljajući o toj velikoj zagonetki, odlučio je naslikati veliku sliku, koja je postala njegovo najpoznatije djelo s Tahitija. To je velika alegorijska slika dugačka gotovo četiri metra, koju je nazvao D’où venons-nous? Que sommes-nous? Où allons-nous? (Odakle dolazimo? Tko smo? Kamo idemo?). Tom je slikom pokušao dočarati svoje neshvaćanje svijeta, nedokučiv misterij našeg postojanja.

Odgovori na pitanja o životu koja je Gauguin prikazao na svojim slikama i koja su mučila još mnoge prije, a i nakon njega nalaze se  u Bibliji, knjizi u kojoj je Bog otkrio svrhu ljudskog postojanja. Ti su odgovori jasni i točni. Oni pokazuju da postoji sigurna nada za budućnost. Osim toga, pokazuju da bez obzira na to gdje živimo, na Tihom oceanu ili bilo gdje drugdje, istinski sretni možemo biti jedino ako živimo u skladu s mjerilima koja je postavio naš Stvoritelj, Jehova Bog. Jehovini svjedoci u Francuskoj Polineziji, a i u drugim dijelovima svijeta, radosni su što tu divnu nadu u predstojeći raj mogu prenositi drugima.

Na otvorenju kulturnog centra održanom povodom stogodišnjice Gauguinove smrti bilo je izloženo stotinu vjernih kopija njegovih djela. Većina tih kopija djelo je dvoje umjetnika, Claudea i Viere Farina, koji su neko vrijeme živjeli na Hiva Oi kako bi načinili kopije Gauguinovih djela. Te su kopije darovali ovom kulturnom centru.

Da bi načinili vjerne kopije i postigli ono što je sam Gauguin želio postići, pažljivo su proučavali boje i oblike na velikim fotografijama originala. Oni kažu da načiniti kopije umjetničkih djela nije nimalo lak zadatak te da iziskuje mnogo vremena i snage. “Autor nekog djela ima slobodu učiniti što god želi i ako nekom stolu podari pet nogu, nitko to neće smatrati nečim neobičnim, čak naprotiv, proglasit će ga genijem. No ako kopist zaboravi samo jedan list na nekom grmu, zasut će ga kritikama! Zbog toga je broj onih koji rade kopije  umjetničkih djela puno manji od broja samih umjetnika”, kaže ovaj bračni par. Što nekoga čini dobrim kopistom? “Osoba mora dobro upoznati autora djela i njegov život jer sve na temelju čega radi jesu fotografije, koje često ne prikazuju vjerno boje korištene na originalu. Zato od muzeja mora skupiti što više informacija.” Danas su Gauguinove slike veoma vrijedne, zbog čega je poklon bračnog para Farina doista dragocjen za ovaj kulturni centar.