STRUČNJACI koji se bave problemom adekvatne opskrbe hranom idu tako daleko da kažu kako bi “najveći problem” 21. stoljeća moglo biti pitanje kako osigurati dovoljno hrane gradskom stanovništvu.

Osigurati dovoljno hrane znači svim ljudima u svakom trenutku omogućiti da imaju toliko hrane kako bi mogli živjeti zdravo i aktivno. Kad bi se hrana do koje se danas u cijelom svijetu može doći raspodjeljivala u skladu s potrebama, bilo bi je dovoljno za svakoga. No činjenica je da otprilike 840 milijuna ljudi svaku večer ode u krevet gladno. Mnogi od njih žive u gradovima. Razmotrimo pobliže taj problem.

Budući da se gradovi šire, nekadašnja poljoprivredna dobra zauzeli su stambeni i industrijski objekti te prometnice. Zbog toga se poljoprivredna dobra sada nalaze dalje od gradova koje opskrbljuju hranom. U gradovima se često proizvodi malo hrane ili je se uopće ne proizvodi, a meso se doprema iz udaljenih seoskih područja. U mnogim zemljama u razvoju nema dovoljno cesta kojima bi se hrana dopremala do gradova. Zato dostava traje duže, propada više robe, a to na  koncu vodi do viših cijena koje kupcima predstavljaju problem jer su mnogi od njih vrlo siromašni.

Neki gradovi u zemljama u razvoju već su jako veliki, a predviđa se da će se i dalje širiti. Očekuje se da će do 2015. Mumbai (bivši Bombay) imati 22,6 milijuna stanovnika, Delhi 20,9 milijuna, Ciudad de Mexico 20,6 milijuna, a São Paulo 20 milijuna. Procjenjuje se da je gradovima koji broje deset milijuna stanovnika — naprimjer Manili ili Rio de Janeiru — svaki dan potrebno 6 000 tona hrane.

Nije jednostavno pribaviti toliko hrane, a to je još teže u gradovima koji se brzo šire. Naprimjer, grad Lahore u Pakistanu ima visoku stopu nataliteta (2,8 posto), ali u njega stiže i alarmantno velik broj ljudi iz seoskih područja. U mnogim zemljama u razvoju milijuni ljudi dolaze u već prenapučene gradove u potrazi za boljim stanom, poslom, mogućnošću da zarade i da si osiguraju kvalitetnije životne uvjete. Zbog takvog doseljavanja očekuje se da će u doglednoj budućnosti broj stanovnika u gradu Dhaki u Bangladešu godišnje rasti za milijun, pa čak i više. Procjenjuje se da će se stanovništvo Kine, u kojoj sada dvije trećine ljudi žive u seoskim područjima, do 2025. uglavnom preseliti u gradove. Osim toga, očekuje se da će do iste godine 600 milijuna Indijaca živjeti u gradovima.

Doseljavanje ljudi u gradove mijenja strukturu mnogih područja. Naprimjer, 1960. u zapadnoj Africi samo je 14 posto stanovništva živjelo u gradovima. Godine 1997. u  gradovima je živjelo 40 posto stanovništva, a očekuje se da će se taj broj do 2020. povećati na 63 posto. Isto tako, očekuje se da će se gradsko stanovništvo u državama smještenim na krajnjem istoku Afrike (koji se naziva rog Afrike) za deset godina udvostručiti. A procjenjuje se i da će se 90 posto ukupnog porasta stanovništva u zemljama u razvoju u doglednoj budućnosti zbiti baš u gradovima.

Povećati dostavu hrane u gradove kako bi se nahranila sva gladna usta ogroman je pothvat. U tome trebaju surađivati tisuće poljoprivrednika, otpremnika, prijevoznika i trgovaca, a pritom se koristi tisuće vozila. Međutim, neki gradovi trebaju mnogo više hrane nego što im okolna područja mogu osigurati. Pored toga, u većini gradova zemalja u razvoju prijevoz i slične djelatnosti ne udovoljavaju zahtjevima tržišta, a skladišta, tržnice i klaonice koriste se iznad svojih kapaciteta.

U gradovima treba nahraniti sve više ljudi, a sve veće siromaštvo dodatno otežava taj problem. U mnogim velikim gradovima u zemljama u razvoju, naprimjer u Dhaki, Freetownu, Guatemala Cityu, Lagosu i La Pazu, siromašno je najmanje 50 posto stanovništva.

Kad je riječ o takvim sredinama, analitičari prave razliku između količine hrane koja stoji na raspolaganju i mogućnosti da je se kupi. Na tržnicama može biti hrane, ali to nije od velike koristi siromašnima jer im je ona preskupa. Primijećeno je da se s većim dohotkom nekih stanovnika grada javlja i potražnja za većom količinom raznovrsnije hrane. No siromašnim je stanovnicima gradova problem kupiti dovoljno hrane kako bi zadovoljili svoje potrebe, a kamoli želje. Neke siromašne obitelji na hranu troše 60 do 80 posto ukupnih prihoda.

Troškovi za hranu možda bi bili manji kad bi se kupovalo na veliko, ali to je nemoguće ako ljudi jednostavno nemaju novca za to. Mnogi si ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije i zbog toga su pothranjeni. U gradovima podsaharske Afrike, da navedemo samo jedno takvo područje, za pothranjenost se kaže da je “težak i sve veći problem”.

Taj problem naročito pogađa one koji se iz seoskih područja tek presele u gradove i kojima je teško priviknuti se na gradski život. To su, naprimjer, samohrane majke, niži službenici koji ne dobivaju plaću na vrijeme, invalidi, stariji i bolesni. Takvi ljudi obično žive daleko od središta grada, u naseljima koja nemaju osnovnih uvjeta za život — struje, vodovoda, kanalizacije, cesta i odvoza smeća. U takvim sredinama živi velik broj ljudi, i to u privremenim i neadekvatnim nastambama. Milijuni ljudi koji u takvim uvjetima pokušavaju spojiti kraj s krajem osjete svaki problem koji pogodi sustav dostave hrane. Oni često žive daleko od tržnica i nemaju drugog izbora nego kupovati nekvalitetniju hranu po skupljim cijenama. Njihov je život uistinu tužan.

Mnogi se gradovi tako brzo šire zbog neplanskog i nelegalnog doseljavanja. Zbog toga ljudi žive u nezdravim uvjetima i nesigurnim sredinama u kojima je stopa zločina  visoka. U izvještaju Feeding the Cities, koji je objavila Organizacija za prehranu i poljoprivredu, stoji da “u zemljama u razvoju djelatnici gradskih uprava često imaju problema jer ne mogu zadovoljiti potrebe sve većeg broja stanovništva koje se naseljava na području koje bi bilo prikladno tek za mnogo manji broj ljudi”.

U Africi tržnice obično niču spontano, neplanski. Trgovci prodaju svoje proizvode gdje god ih ljudi žele kupiti. Takve tržnice ne pružaju ni osnovne komunalne usluge.

U gradu Colombu na Šri Lanki tržnice na kojima se može kupovati na veliko i malo smještene su na lošim lokacijama, a na njima jednostavno ima previše ljudi. Vozači kamiona žale se da potroše sate dok dođu na središnju tržnicu i odu s nje. Nema dovoljno parkirališta, a ni mjesta za utovar i istovar robe.

Na drugim mjestima tržnice se loše održavaju i vode. Nehigijenski uvjeti koji nastaju uslijed sve više organskog i anorganskog otpada opasni su po zdravlje. “Ovi problemi”, kaže gradonačelnik jednog južnoazijskog grada, “sve više narušavaju kvalitetu života.”

Koliko su nehigijenski uvjeti velik problem pokazalo je jedno ispitivanje hrane životinjskog podrijetla koja se prodaje u jednom gradu na jugoistoku Azije. Sasvim je normalno da se na tržnici meso drži “na tlu, gdje je  u kontaktu s prašinom i prljavom vodom”. Salmonela je pronađena u 40 posto uzoraka svinjskog mesa i u 60 posto uzoraka govedine, a svi ispitani uzorci govedine bili su zaraženi bakterijom Escherichiom coli. Osim toga, meso je bilo zatrovano teškim metalima, kao što su olovo i živa.

Budući da zalihe hrane često nisu zdravstveno ispravne te da je dostava nepouzdana i neredovita, mnogi stanovnici gradova nastoje doskočiti tom problemu. Tako mnogi u nigerijskom gradu Kanou na svakom slobodnom komadiću zemlje uzgajaju nešto za hranu. No većina tih ljudi po zakonu nema pravo koristiti tu zemlju i stoga ih se može potjerati s nje, a ono što su uzgojili može im se uništiti.

Olivio Argenti, stručnjak za zdravstvenu ispravnost hrane u Organizaciji za prehranu i poljoprivredu, opisuje što je vidio tijekom svog posjeta poljoprivrednom dobru koje se nalazilo pored rijeke u koju se ulijevala kanalizacija iz obližnjeg sela. Tamošnji su poljoprivrednici vodom iz rijeke zalijevali usjeve, a u blato koje su vadili iz rijeke sijali su sjeme. “Pitao sam predstavnike vlasti jesu li svjesni kakve sve opasnosti mogu iz toga proizaći”, piše gospodin Argenti, “a oni su rekli da ne mogu učiniti ništa jer nemaju ni sredstava ni tehničkih mogućnosti za to.” Mnoge zemlje u razvoju suočavaju se s takvim problemima.

Izgleda da se gradovi suočavaju s beskrajno mnogo problema. Međunarodne organizacije, urbanisti i gradske vlasti čine što je u njihovoj moći kako bi te probleme riješili. Oni ljude na selu potiču da proizvode hranu te grade ceste kako bi omogućili odgovarajuć pristup selima, a grade i nove tržnice i klaonice. Osim toga, shvaćaju da treba poticati privatna ulaganja u izgradnju skladišta, zatim omogućiti povoljnije kredite poljoprivrednicima, trgovcima i prijevoznicima te  paziti da se poštuju trgovinski i sanitarni propisi. Ipak, analitičari primjećuju da se unatoč svim naporima koji se poduzimaju, uprave mnogih gradova ne bave tim problemima na odgovarajuć način. A čak i kad ih žele riješiti, nemaju dovoljno sredstava za to.

Ogromni problemi s kojima se suočavaju gradovi, posebno u zemljama u razvoju, doveli su do objave važnih upozorenja. International Food Policy Research Institute sa sjedištem u Washingtonu navodi da će “broj stanovnika u gradovima i dalje rasti, a ti će problemi [glad, pothranjenost i siromaštvo] rasti zajedno s njima — ukoliko nešto ne poduzmemo sada”. Janice Perlman, predsjednica Mega-Cities Projecta, međunarodne mreže organizacija koje su udružene s ciljem da pronađu rješenje problema s kojima se suočavaju gradovi, sljedećim je riječima opisala što čeka gradove u siromašnijim zemljama: “Nikad prije s tako malo novca nije trebalo tolikom broju ljudi koji žive na tako skučenom prostoru neadekvatnom za život osigurati hranu, dom, posao i prijevoz. Gradovi su postali toliko veliki da uskoro neće biti pogodni za život.”

Međutim, postoje valjani razlozi da vjerujemo kako će u čitavom svijetu uskoro biti riješeni problemi s dostavom i preraspodjelom hrane.