“U SVIJETU ima preko 100 milijuna beskućnika”, izvještavaju Ujedinjeni narodi. Ako je taj podatak točan, onda otprilike na svakih 60 ljudi dolazi po jedan beskućnik. No nije lako utvrditi točan broj beskućnika. Zašto?

Definicija beskućništva razlikuje se od jednog dijela svijeta do drugog. Stručnjaci koji se bave problemom beskućništva definiraju taj pojam ovisno o metodama i ciljevima svog istraživanja. Definicije koje potom koriste utječu na statistike koje objavljuju. Stoga je vrlo teško, ako ne i nemoguće, dobiti pravu sliku tog problema.

U knjizi Strategies to Combat Homelessness, koju je objavio Centar Ujedinjenih naroda za ljudska naselja, beskućništvo se definira kao stanje onog tko “nema adekvatan prostor za stanovanje. To uključuje sve uvjete stanovanja koji su lošiji od onih koje se općenito smatra prihvatljivima” u društvu u kojem beskućnik živi. Neki beskućnici žive na ulici ili u trošnim i napuštenim kućama, drugi možda žive u domovima za beskućnike, a ima i onih koji privremeno žive kod prijatelja. Bez obzira na sve te razlike, u spomenutoj knjizi piše: “Ako se nekoga svrstava među beskućnike, to znači da on živi u tako teškim uvjetima da se ‘nešto mora poduzeti’ kako bi mu se pomoglo.”

Procjenjuje se da u Poljskoj, zemlji koja ima oko 40 milijuna stanovnika, živi oko 300 000 beskućnika. No nitko ne zna koliko ih točno ima jer oni nigdje nisu prijavljeni i često mijenjaju mjesto boravka. Neki smatraju da u Poljskoj ima gotovo pola milijuna beskućnika!

Budući da je problem beskućništva toliko raširen, možda se s njim suočava i netko koga osobno poznajete. Kad razmišljamo o teškom položaju beskućnika, nameću nam se pitanja: Kako su ti ljudi ostali bez krova nad glavom? Kako zadovoljavaju svoje osnovne potrebe? Tko im pomaže? Što im donosi budućnost?

Sabrina * je samohrana majka iz siromašnog dijela Harlema, četvrti u New Yorku. Nakon što je završila drugi razred srednje škole, prekinula je školovanje. Sada ima troje djece i živi u gradskom domu za trajni smještaj beskućnika. Sabrina i njena tri sina — najmlađi ima deset mjeseci, srednji tri godine, a najstariji deset godina — žive u malom jednosobnom stanu. Grad osigurava takav smještaj ljudima koji nemaju gdje drugdje živjeti.

Sabrina se prije deset godina odselila od svoje majke. Otad je živjela kod svog dečka, stanovala kod prijatelja i rođaka, a kad nije imala drugog izbora, potražila bi smještaj u domu za beskućnike. “Povremeno nađem neki posao. Uglavnom zarađujem tako što ljudima pletem kosu u sitne pletenice, no većinu vremena živim od socijalne pomoći”, kaže Sabrina.

Paradoksalno je to što su Sabrinini problemi, kao što je objašnjeno u časopisu Parents, započeli kad je našla dobar posao i počela raditi kao spremačica u jednom hotelu. Dok je radila u hotelu, plaća joj je bila prevelika da bi ostvarila pravo na socijalnu pomoć, ali premala da bi mogla pokriti sve troškove, primjerice za stan, hranu, odjeću, prijevoz i čuvanje djece. Kako je imala problema s plaćanjem stanarine, stanodavac ju je htio istjerati iz stana. Na kraju je napustila posao i otišla u prihvatilište za beskućnike. Tamo je ostala sve dok nije dobila smještaj u domu u kojem sada živi.

“Mojoj djeci nije nimalo lako”, kaže Sabrina. “Moj najstariji sin već je promijenio tri škole. Trebao bi pohađati peti razred, ali je pao jednu godinu. (...) Morali smo se često seliti.” Sabrina je na listi čekanja za stanove koji se grade uz pomoć državnih subvencija.

Beskućnici koji se nemaju gdje skloniti mogli bi pomisliti da je Sabrina imala sreće. No život u domu nije idealno rješenje za sve beskućnike. Prema izvještaju dobrotvorne organizacije Polski Komitet Pomocy Społecznej, neki beskućnici “pribojavaju se ograničenja i pravila koja vladaju u tim domovima” i zato odbijaju ponuđenu pomoć. Naprimjer, ljudi koji žive u domovima za beskućnike trebaju raditi te ne smiju piti alkohol i drogirati se. No nisu svi spremni udovoljiti tim propisima. Stoga se, ovisno o godišnjem dobu, beskućnike može vidjeti kako spavaju na željezničkim kolodvorima, stubištima, u podrumima, na klupama u parku, pod mostovima, pa čak i u tvorničkim krugovima. Slični prizori mogu se vidjeti diljem svijeta.

 U jednoj knjizi koja govori o problemima beskućnika navode se mnogi razlozi zbog kojih u Poljskoj ljudi postaju beskućnici. Neki od tih razloga su gubitak posla, dugovi i obiteljski problemi. Daljnji je problem to što nema dovoljno stanova za starije osobe, invalide i osobe zaražene HIV-om. Mnogi beskućnici imaju psihičkih i fizičkih smetnji ili pate od raznih vrsta ovisnosti, a najčešće ovisnosti o alkoholu. Žene koje žive na ulici većinom su ostavile svoje muževe (ili su pobjegle od njih) ili su bile izbačene iz kuće. Mnoge od tih žena bave se prostitucijom. Vjerojatno bi svaki beskućnik mogao ispričati tužnu životnu priču.

Stanisława Golinowska, stručnjak za društveno-ekonomska pitanja, kaže: “Kod nas [u Poljskoj] zapravo nema beskućnika koji su sami odlučili tako živjeti. (...) Naprotiv, ljudi postaju beskućnici zbog raznih neuspjeha u životu koji ih dovode do toga da se psihički slome i izgube volju za životom.” Izgleda da na ulici najčešće završe ljudi koji iz raznih razloga ne mogu izaći na kraj sa svojim problemima. Neki su, nakon što su bili pušteni iz zatvora, otkrili da su im vandali demolirali dom. Drugi su istjerani iz svog doma. Mnogi su ostali bez krova nad glavom kad je područje na kojem su živjeli pogodila neka prirodna katastrofa. *

Jedno istraživanje koje je provedeno među beskućnicima u Poljskoj pokazalo je da je gotovo polovica ispitanika nekad imala obitelj i živjela s bračnim drugom, premda je u obitelji često bilo problema. Većina beskućnika bila je istjerana iz svog doma ili ih je teška nevolja natjerala da odu od kuće. Samo je 14 posto beskućnika svojevoljno odlučilo otići od kuće.

Nakon što neko vrijeme provedu u domu za beskućnike, neki uspiju poboljšati svoju situaciju, tako da se ponovno mogu sami uzdržavati i naći stan. No drugima je teže pronaći izlaz iz te situacije. Zbog razloga kao što su psihičke ili fizičke bolesti, zloupotreba opojnih sredstava, nedostatak motivacije za rad, loše radne navike i slabo obrazovanje, a možda i zbog kombinacije svih tih faktora, neki ostaju  beskućnici do kraja života. U Sjedinjenim Državama oko 30 posto beskućnika često napušta i potom se ponovno vraća u ustanove kao što su domovi za beskućnike, bolnice, a nažalost i zatvori. Beskućnici koji uvijek iznova završe u takvim ustanovama navodno troše čak 90 posto državnih sredstava namijenjenih rješavanju problema beskućnika.

U nekim domovima postoje službe čiji je zadatak pomoći beskućnicima da se negdje konačno skrase. Tim se ljudima pomaže da dobiju socijalnu pomoć od države ili novčanu potporu iz nekih drugih izvora te besplatnu pomoć pravnih stručnjaka. Osim toga, pomaže im se da ponovno uspostave veze s obitelji i da nauče nešto što će im pomoći da bolje žive. U Londonu postoje centri za mlade koji pružaju savjete o prehrani, kuhanju, zdravom načinu života i o tome kako pronaći posao. Takve savjetodavne službe nastoje pomoći ljudima da steknu više samopoštovanja, a ujedno ih potiču da učine nešto za sebe, da nađu vlastiti izvor prihoda kako bi lakše došli do stambenog prostora i zadržali ga. Takva pomoć sigurno zaslužuje svaku pohvalu.

No domovi za beskućnike ne pružaju uvijek onu vrstu pomoći koju beskućnici smatraju najpotrebnijom. Jacek, beskućnik iz Varšave, objašnjava da ljudima koji žive u domovima za beskućnike nitko ne pomaže da se snađu u vanjskom svijetu. On smatra da beskućnici koji žive u domu često usvoje “iskrivljeni način razmišljanja” jer se gotovo uvijek druže i razgovaraju samo jedni s drugima. “Ljudi koji dugo žive u domu za beskućnike izolirani su od vanjskog svijeta i s vremenom postanu poput djece koja se ne znaju snaći u svijetu odraslih”, kaže Jacek. Po njegovom mišljenju, mnogi beskućnici koji žive u domovima “uopće ne znaju normalno razmišljati”.

Prema rezultatima jednog istraživanja koje je provedeno u Poljskoj,  beskućnicima je najbolnije to što su usamljeni. Zbog financijskih problema i zbog toga što pripadaju niskom društvenom sloju mnogi se beskućnici osjećaju bezvrijednima. Neki se odaju alkoholu. Jacek kaže: “Ne videći nadu da će se išta promijeniti, mnogi od nas polako prestaju vjerovati da na bilo koji način mogu poboljšati svoju situaciju.” Beskućnici se srame svog izgleda, svog siromaštva, bespomoćnosti, kao i same činjenice da su beskućnici.

“Bilo da govorimo o beskućnicima koji žive na ulicama Bombaya [Mumbaija] i Calcutte, prljavim skitnicama koji spavaju na ulicama Londona ili o djeci koja žive na ulicama Brazila, situacija u kojoj se ti beskućnici nalaze toliko je strašna da ju je teško i zamisliti, a kamoli doživjeti”, kaže Francis Jegede, stručnjak za populacijska pitanja. On dodaje: “Što god bio uzrok tog problema, nameće se pitanje: Zašto svijet sa svim svojim bogatstvom, znanjem i tehnologijom nije u stanju riješiti problem beskućništva?”

Očito je da svi beskućnici trebaju pomoć, i to ne samo materijalnu pomoć nego i utjehu i ohrabrenje. Takva pomoć može im dati snagu da se suoče s mnogim poteškoćama koje doprinose problemu beskućništva i da ih nadvladaju. No gdje beskućnici mogu naći takvu pomoć? Postoji li nada da će taj žalostan problem ikad biti riješen?