ZAMISLITE da živite prije nekoliko tisuća godina. Nalazite se u Uru, bogatom kraljevskom gradu u Sumeru (Babilonija). Mnogi ljudi u povorci su napustili grad, došli na groblje i sada silaze u grobnicu tek preminulog vladara. Zidovi i pod grobnice prekriveni su prostirkama, a ukrašena je lijepim ukrasima karakterističnima za sumersku umjetnost. Povorci vojnika, slugu i žena pridružuju se i glazbenici te svi zajedno silaze u grobnicu. Njihova odjeća i nakit izgledaju prekrasno. Časnici ponosno nose svoje činove. Tu su čak i kola kojima upravljaju muškarci, a vuku ih volovi ili magarci. Konjušari idu ispred njih. Kad svi uđu u grobnicu, započne vjerski obred praćen glazbom.

Nakon obreda svi — od glazbenika do slugu — uzmu mali glineni, kameni ili metalni pehar, koji su ponijeli sa sobom za ovu priliku, njime zagrabe posebno pripremljen napitak koji se nalazi u bakrenom loncu i popiju ga. Zatim svi legnu, u tišini se smjeste, zaspu i umru. Netko brzo zakolje životinje. Radnici zatvore ulaz i zapečate grobnicu. Sumerani su smatrali da njihov kralj, koji im je bio i bog, sad u slavi odlazi na drugi svijet u svojim kolima koja su sahranjena s njim. Prate ga vjerni sluge, a prekrasno odjeven vojnik štiti ga na njegovom putu.

Arheolog Sir Leonard Woolley otkrio je 16 kraljevskih grobnica, sličnih onoj koja je upravo opisana, na groblju drevnog grada Ura na jugu Iraka. Bilo je to zastrašujuće, ali i značajno otkriće. “U tim je grobnicama pronađeno bogatstvo dotad neviđeno u mezopotamskoj arheologiji. Neki su ukrasi najpoznatija umjetnička djela starog Sumera, a sada krase British Museum i University of Pennsylvania Museum”, kaže Paul Bahn u svojoj knjizi Tombs, Graves and Mummies.

Grobnice u drevnom Uru nisu jedine takve grobnice, a ni jezivi običaj prinošenja ljudskih i životinjskih žrtava nije bio specifičan samo za to područje. U mnogim drevnim civilizacijama plemići i kraljevska obitelj ulagali su mnogo u svoju smrt i zagrobni život, a ponekad su u tome bili i okrutni. Njihove su grobnice bile pune umjetnina i  blaga te su se mogle usporediti s palačama u kojima su živjeli ljudi. Međutim, u današnje nam vrijeme one, zajedno s mnogim drugim skromnijim grobnicama, pričaju priču o prošlosti. Otkrivaju nam vjerovanja, kulturu, umjetnost i tehnologiju drevnih naroda i izumrlih civilizacija.

Godine 1974. blizu kineskog grada Xi’ana neki su seljani kopali bunar. No nisu pronašli vodu, već ostatke glinenih skulptura, brončane samostrele i vrhove strijela. Sasvim slučajno otkrili su skulpture od pečene gline stare 2 100 godina iz dinastije Ch’in (Qin). Ta je “vojska” sastavljena od preko 7 000 vojnika i njihovih konja u prirodnoj veličini — a svi su složeni u savršenoj vojnoj formaciji! Ona je dio najveće carske grobnice u Kini i dobila je ime po caru Ch’in Shih Huang Tiu, koji je 221. pr. n. e. ujedinio zaraćene kineske države.

Ch’inov mauzolej ustvari je podzemna palača. Ali zašto je u njega stavljena vojska od pečene gline? U svojoj knjizi The Qin Terracotta Army, Zhang Wenli objašnjava da Ch’inov ‘mauzolej predstavlja dinastiju Qin te da je Qin Shi Huangdiu [Ch’in Shih Huang Tiu] nakon smrti trebao omogućiti bogatstvo i moć koje je imao prije nego je umro’. Grobnica je sada dio ogromnog muzeja koji obuhvaća i 400 manjih grobnica i grobova.

Na izgradnji grobnice “radilo je više od 700 000 ljudi iz svih dijelova carstva”, kaže gospodin Zhang. Grobnica se nastavila graditi i nakon što je Ch’in 210. pr. n. e. umro, a gradnja je ukupno trajala 38 godina. No Ch’in nije sahranjen samo sa skulpturama od pečene gline. Njegov je nasljednik naredio da se s njim pokopaju i Ch’inove konkubine koje nisu imale djece, te je zato umrlo mnogo ljudi, kažu povjesničari. Ipak, takvo što nije bilo neuobičajeno.

Sjeveroistočno od Ciudad de Mexica nalaze se ruševine drevnog grada Teotihuacána. U tom se gradu nalazila Ulica mrtvaca. “U toj ulici”, kaže ranije citirani Paul Bahn, “nalaze se neke od najznačajnijih starina na svijetu.” Među njima su Sunčeva i Mjesečeva piramida, obje izgrađene tijekom prvog stoljeća n. e. te ostaci hrama izgrađenog u čast boga Quetzalcoatla.

U unutrašnjosti Sunčeve piramide izgleda da su sahranjeni ljudi koji su bili na visokom položaju, možda i svećenici. Ljudski ostaci pronađeni u obližnjim masovnim grobnicama daju naslutiti da su ratnici možda bili žrtvovani kako bi zaštitili one koji su sahranjeni u piramidi. Pronađeni dokazi naveli su arheologe na zaključak da je na tom mjestu sahranjeno oko 200 ljudi, uključujući i djecu koja su možda bila žrtvovana prilikom posvećenja tih građevina.

Vikinzi, skandinavski moreplovci i ratnici koji su širili strah Europom prije otprilike tisuću godina, također su vjerovali da će nakon smrti uživati u dobrima zemaljskog života. Vjerovali su da njihovi mrtvi na drugi svijet dolaze jašući na konjima ili ploveći u brodovima. Stoga se u vikinškim grobovima mogu naći kosturi ubijenih konja, ali i trule brodske daske. U knjizi A History of the Vikings, Gwyn Jones piše: “Muškarcima i ženama koji su umrli davalo se sve što bi im zagrobni život moglo učiniti što udobnijim, tako da mogu uživati u slavi koju su imali tijekom života. (...) Na brodu koji je pronađen u Ladbyu, u Danskoj, (...) sidro je bilo spremno da ga se spusti na kraju putovanja.”

Ratnici Vikinzi vjerovali su da će, umru li ratujući, otići u kuću bogova — mjesto koje se zove Asgard. “Tamo bi se mogli boriti cijele dane i biti na gozbi cijele noći”, stoji u djelu World Book Encyclopedia. Na vikinškim sahranama prinosile su se i ljudske žrtve. “Nakon smrti plemenskog starješine robove i sluge pitalo se tko je spreman umrijeti s njim”, stoji u knjizi The Vikings.

Stari Kelti koji su živjeli na sjeveru Europe čak su vjerovali da na drugi svijet mogu prenijeti i dugove — što je možda bio lukav izgovor da odgode vraćanje duga. U Mezopotamiji djecu se sahranjivalo s njihovim igračkama. U nekim dijelovima stare Britanije vojnicima se u grob stavljala hrana, naprimjer janjeći butovi, kako u zagrobni život ne bi ušli gladni. A pripadnike kraljevske obitelji Maja, naroda iz Srednje Amerike, sahranjivalo se s predmetima od žada — zelenog dragog kamena koji je predstavljao kondenziranu vlagu i dah. Možda se umrlima na taj način željelo osigurati nastavak života poslije smrti.

Neko vrijeme nakon 1000. pr. n. e., na području koje se danas nalazi u Bugarskoj, sjevernoj Grčkoj i Turskoj, živjeli su Tračani — zastrašujuć narod koji je bio poznat i po zlatarstvu. Tračanske grobnice otkrivaju da su njihovi vođe imali veličanstvene sahrane jer su uz njih sahranjena kola, konji, oružje, ali i njihove žene. Ustvari, Tračankama je bila čast da ih se žrtvuje i sahrani uz njihove muževe!

Nešto kasnije i nedaleko od područja na kojem su živjeli Tračani — nešto sjevernije od Crnog mora — živjeli su Skiti. Pripadnici ovog ratničkog naroda pili su iz lubanja svojih žrtava i nosili su haljine načinjene od njihovih skalpova. U jednoj skitskoj grobnici uz kostur žene pronađena je indijska konoplja. Na ženinoj lubanji bile su tri rupice, koje su vjerojatno napravljene kako bi se spriječilo oticanje i bol. Konoplja koja je pronađena uz kostur vjerojatno joj je trebala olakšati glavobolje na drugom svijetu.

Piramide u blizini Kaira i grobnice u Dolini kraljeva u blizini Luxora ubrajaju se među najpoznatije drevne grobnice. Stari Egipćani istu su riječ (per) koristili za grob i za kuću. “Dakle, postojala je kuća koju su koristili za života i ona koju su koristili nakon smrti”, kaže Christine El Mahdy u svojoj knjizi Mummies, Myth and Magic in Ancient  Egypt. Ona također navodi da su Egipćani “vjerovali kako tijelo mora nastaviti živjeti da bi živjeli i ostali dijelovi živog bića: ka, ba i akh”.

Ka je bila duhovna kopija fizičkog tijela koja je imala očekivanja, želje i potrebe. Ka je nakon smrti napuštala tijelo i nastanjivala se u grobnici. Budući da ka treba sve što je osoba trebala tijekom života, “u grob se stavljalo ono što joj je potrebno da bi zadovoljila te potrebe”, kaže gospođa El Mahdy. Egipćani su smatrali da ba predstavlja osobnost ili karakter osobe i taj su dio prikazivali kao pticu s ljudskom glavom. Ba je u tijelo “ulazio” prilikom rođenja, a “napuštao” ga u trenutku smrti. Treći dio, akh, “izlazio” je iz mumije u trenutku izricanja magičnih riječi. * Akh je živio u svijetu bogova.

Egipćani su otišli korak dalje od starih Grka, jer su smatrali da je osoba sačinjena  od tri dijela, a ne od dva — tijela i “duše” koja ima svijest — kako su vjerovali grčki filozofi. Premda je to vjerovanje još uvijek rašireno, Biblija ga ne podupire. Ona kaže: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa” (Propovjednik 9:5).

U svojoj knjizi Prehistoric Religion, E. O. James piše: ‘Od svega s čim se čovjek suočava, smrt ga najviše pogađa. Stoga nije neobično da kult smrti ima tako istaknuto mjesto u ljudskom društvu i da otpočetka igra vrlo važnu ulogu.’

Biblija, najstarija knjiga istinske mudrosti, smrt naziva čovjekovim neprijateljem (1. Korinćanima 15:26). To joj je uistinu prikladan naziv! Nijedno pleme i nijedna civilizacija nisu se mirili s mišlju da je smrt kraj svega. S druge strane, u 1. Mojsijevoj 3:19 Biblija otkriva što se zapravo dešava u grobu: ‘Prah si, i u prah ćeš se vratiti.’ Međutim, u Bibliji se kaže da se mnogi umrli nalaze u “spomen-grobovima”. Zašto? Zato što mnogi mrtvi, čak i oni kojima se tijelo potpuno raspalo, žive u Božjem sjećanju i čekaju radostan trenutak kad će ih Bog uskrsnuti i dati im priliku da žive vječno u raju na Zemlji (Luka 23:43; Ivan 5:28, 29).

Dok se to ne desi, mrtvi su bez svijesti. Isus je njihovo stanje usporedio sa snom (Ivan 11:11-14). U takvom stanju osobi ne trebaju ni stvari ni sluge. Ustvari, blago sahranjeno u grobnicama ne služi mrtvima, već se njime najčešće okoriste živi — pljačkaši grobnica! U skladu s onim što uči o mrtvima, Biblija kaže: “Ništa nismo donijeli na svijet, pa ne možemo ništa ni odnijeti s njega” (1. Timoteju 6:7). Kršćani su uistinu zahvalni za tu istinu koja ih oslobađa od robovanja okrutnim običajima starog ili današnjeg doba koji su povezani sa smrću (Ivan 8:32).

Premda su ti običaji potpuno besmisleni, veličanstvene grobnice drevnog doba imaju svoju vrijednost. Da nije mnogih arheoloških pronalazaka i ostataka tijela pronađenih u grobnicama, ne bismo mnogo znali o staroj povijesti i nekim civilizacijama koje su onda postojale.