RODIO sam se 1978. Otkako sam došao na svijet, patim od bolesti koja je s vremenom sve više napredovala. Najprije sam imao problema sa sluhom i jake bolove u nogama. Kroz čitavo djetinjstvo obitelj me omalovažavala, govoreći da imam ‘beskorisne noge i da su mi uši začepljene smećem’. Stariji su me prezirali, a djeca su mi vikala da sam hrom i da imam slomljene noge.

Čim sam s osam godina krenuo u školu, djeca i učitelji počeli su me zlostavljati. Često sam znao poželjeti da nestanem s lica Zemlje. Kad bi vidjeli da sam prestrašen, ljudi bi mi se rugali. Iz kuće sam izlazio samo kad sam morao ići u školu.

Pitao sam se zašto me zadesila ta bolest. Moja je majka rekla da je to zato što je netko na mene bacio urok. Ponekad kad bih vidio ljude koji su patili od sličnih bolesti, pitao sam se jesu li i oni žrtve čaranja.

Godine 1992. počeli su me jako boljeti laktovi. Kad bi bol prošla, nisam mogao ispružiti ruke. Nakon dvije godine oslijepio sam na lijevo oko. Roditelji su me vodili kod mnogih takozvanih iscjelitelja, no bez rezultata. Budući da mi se zdravlje pogoršalo, morao sam napustiti školu.

Jedan religiozni prijatelj iz škole pozvao me da s njim idem u crkvu. Roditelji su me odgojili kao animista, no ipak sam godinu dana odlazio na mise. * U crkvi nisam mnogo naučio o Bibliji, pa sam se počeo pitati ima li ikakve koristi od organizirane religije.

Neka crkvena učenja, naročito ono o paklenoj vatri, jako su me plašila. Nisam smatrao da sam toliko loš da zaslužujem vječno mučenje, ali ni da sam dovoljno dobar kako bih na nebu uživao u vječnoj sreći. Budući da nisam pronalazio odgovore na svoja pitanja, počeo sam gubiti zanimanje za religiju.

Iduće godine bio sam pozvan na jednu iscjeliteljsku seansu u Abidjanu, glavnom gradu Obale Bjelokosti, koji je od našeg malog grada Vavoue udaljen oko 150 kilometara. Prije odlaska na  seansu rekao sam odgovornima u crkvi da nemam dovoljno novca za ulaznicu niti za hranu. Oni su mi dali naslutiti da će se netko u Abidjanu pobrinuti za mene. No to se nije desilo. Iako sam se nalazio u velikom mnoštvu od 40 do 50 tisuća ljudi, bio sam usamljen i potišten. Nitko se nije zanimao za mene.

Vratio sam se u Vavouu jednako bolestan kao što sam i bio, a usto i jako razočaran. Crkveni vođe rekli su mi da me Bog nije izliječio jer nisam imao vjere. Nakon toga prekinuo sam sve kontakte s religijom.

Godine 1996. moju je obitelj posjetio jedan Jehovin svjedok. Nikad prije nisam razgovarao s Jehovinim svjedocima, no slušao sam živ razgovor koji je naš posjetitelj vodio s mojim starijim bratom. Moj brat nije bio zainteresiran, ali ja jesam. Svaka riječ koju je izgovorio taj Jehovin svjedok duboko me se dojmila.

On je objasnio da su ljudi postali grešni zbog toga što je prvi čovjek bio neposlušan. Njegova pobuna čitavom je čovječanstvu donijela nesavršenstvo i smrt. No Isus je dao svoj život kao otkup kako bi naši grijesi bili oprošteni i kako bismo mogli dobiti vječni život (Rimljanima 3:23; 5:12, 17-19). Taj nam je Jehovin svjedok također iz Biblije pokazao da će Jehova Bog uskoro putem svog Kraljevstva Zemlju pretvoriti u raj te izbrisati grijeh i sve njegove žalosne posljedice (Izaija 33:24; Danijel 2:44; Otkrivenje 21:3, 4).

Logična biblijska učenja duboko su me se dojmila. Taj je brat, za kojeg sam kasnije saznao da se zove Robert, dvaput tjedno sa mnom proučavao Bibliju. Nakon što sam nekoliko mjeseci učio o Bibliji, ispunio sam uvjete kako bih s Jehovinim svjedocima mogao propovijedati od vrata do vrata. Za mene to nije bilo lako jer sam morao pobijediti svoj strah da idem među ljude.

Mojoj obitelji nije bilo drago što proučavam Bibliju. Želeći me uzrujati, moj je stariji brat po noći dolazio pušiti u moju sobu. Ujutro sam zbog toga imao glavobolje i mučnine. Još jedan problem bila je hrana koju je jela moja obitelj. Otac je bio strastveni lovac, pa je meso koje je donosio bilo glavni dio naše prehrane. Objasnio sam mu da Biblija zabranjuje konzumiranje mesa životinja koje nisu iskrvarile (Djela apostolska 15:28, 29). No on nije htio životinjama puštati krv. Majka mi je ponekad znala odvojiti nešto nezačinjene riže, no često sam bio gladan.

Iako je dvorana Jehovinih svjedoka u Vavoui bila na drugom kraju grada, nisam dozvolio da me njena udaljenost ili loše vremenske prilike spriječe u tome da idem na sastanke. Krstio sam se u rujnu 1997. na Oblasnom kongresu “Vjera u Božju Riječ” koji je održan u Obali Bjelokosti. S vremenom sam počeo sve više ići u službu propovijedanja, pa sam postao pionir, kako Jehovini svjedoci nazivaju one koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju.

Politički nemiri doveli su do toga da je u rujnu 2002. započeo građanski rat. Za samo nekoliko tjedana vojska je već bila blizu Vavoue. U strahu za svoj život neki su ljudi pobjegli, a među njima i većina Jehovinih svjedoka. Pet dana nakon njihovog odlaska vojnici su zauzeli grad i zabranili sve društvene aktivnosti. Nakon toga većina stanovnika Vavoue otišla je, a među njima i preostali Jehovini svjedoci.

Budući da nije bilo javnog prijevoza, ljudi su morali propješačiti mnoge kilometre kako bi došli do susjednih gradova. Ja nisam mogao tako daleko hodati, pa sam bio jedini  preostali Jehovin svjedok u Vavoui. Nastavio sam propovijedati te sam održavao skupštinske sastanke na koje su dolazili neki mještani.

U studenom se u gradu Daloi trebao održati jednodnevni pokrajinski sastanak Jehovinih svjedoka. U molitvi sam rekao Jehovi da bih želio prisustvovati tom sastanku. Jedan Jehovin svjedok koji je već prije otišao iz grada iznenada se vratio. Upitao sam ga bi li me na svom biciklu odvezao do mjesta gdje će se održati sastanak, što je udaljenost od oko 50 kilometara. Odmah je pristao, iako je i sam bio teško bolestan.

Među ljudima je vladala velika napetost i to nije bilo povoljno vrijeme za takvo putovanje. Od Vavoue do Daloe bio je zabranjen promet vozilima. Vojnici sukobljenih strana bili su spremni pucati strojnicama na svakog sumnjivog putnika. Usprkos svemu tome, u subotu ujutro 9. studenog 2002. biciklom smo iz Vavoue krenuli prema Daloi, kao što sam i spomenuo na početku.

Ubrzo smo došli do prve od mnogih vojnih kontrolnih točki. Tamo su nas temeljito pretražili i pustili da nastavimo svojim putem. Put je bio dugačak i naporan. Morali smo pješačiti na vrh brežuljaka, a zatim bismo sjeli na bicikl i spustili se nizbrdo.

Nakon nekog vremena jedan drugi biciklist ponudio se da nam pomogne. Sjeo sam na stražnji dio njegovog bicikla. Iskoristio sam priliku da s tim susretljivim neznancem razgovaram o Božjem Kraljevstvu dok je on vozio bicikl. Objasnio sam mu da Bog vlada s neba te da će putem svog Kraljevstva uskoro na Zemlji uspostaviti trajni mir. Ono što sam mu pričao jako ga se dojmilo, pa me počeo bombardirati pitanjima. Kad smo stigli u Dalou, kupio nam je hranu i obećao da će sutra ujutro doći na pokrajinski sastanak.

U Dalou smo stigli kasno uvečer. Bili smo umorni, ali i sretni što smo stigli do svog odredišta. Naše devetosatno putovanje nije bilo lako. Jedna obitelj Jehovinih svjedoka srdačno nas je primila te nam ponudila da ostanemo kod njih dok god se politička situacija donekle ne smiri. Nažalost, pokrajinski sastanak bio je otkazan zbog političkih nemira. No naše putovanje nije bilo uzaludno. Zahvaljujući njemu pružila mi se prilika da još više služim svojim sukršćanima u Daloi.

Danas služim kao sluga pomoćnik i opći pionir u skupštini u Daloi. Također pomažem u održavanju kongresne dvorane Jehovinih svjedoka u tom gradu. Za život zarađujem tako što izrađujem i prodajem drvene ukrase u obliku leptira te bojim natpise.

Prije sam godinama iz kuće izlazio jedino kad sam morao ići u školu, no sada sam već prošao mnogo kilometara tražeći one koji žeđaju za istinom o tome zašto postoje bolesti i patnje. Dok čekam da Božje Kraljevstvo ukloni sve bolesti, nastavljam ljudima u Obali Bjelokosti prenositi utješnu dobru vijest o Božjem naumu.