AKO sumnjate u to da plijesni ima posvuda, samo ostavite komad kruha negdje, pa čak i u hladnjaku. Za samo kratko vrijeme na sebi će imati dlakavi pokrivač — plijesan!

Plijesan pripada carstvu gljiva, koje broji više od 100 000 vrsta, uključujući i jestive gljive, gljivice i kvasce. Samo oko 100 vrsta gljiva štetno je po zdravlje ljudi i životinja. Mnoge druge imaju važnu ulogu u prehrambenim lancima — razgrađuju mrtve organizme te recikliraju važne elemente tako da ih biljke mogu ponovno koristiti. Neke žive u simbiozi s biljkama i pomažu im da uzimaju hranjive tvari iz tla. A neke su paraziti.

Plijesan svoj život počinje kao mikroskopski sićušna spora koju nose zračne struje. Ukoliko spora padne na hranjivu podlogu koja je, između ostalog, odgovarajuće temperature i ima dovoljno vlažnosti, proklijat će i stvoriti hife, stanice nalik nitima. Hife potom formiraju koloniju, a ta se mekana masa naziva micelij, odnosno nama vidljiva plijesan. Plijesan može nalikovati prljavštini ili mrlji, kao ona koja se stvori na fugama u kupaonici.

Plijesan je pravi majstor u razmnožavanju. Kod obične plijesni kruha (Rhizopus stolonifer) sitne crne točke su sporangiji odnosno spore. Samo jedna točkica može imati više od 50 000 spora, a svaka spora za samo nekoliko dana može proizvesti stotine milijuna novih spora! A ako su joj uvjeti povoljni, plijesan će rasti jednako brzo na nekoj knjizi, u čizmi, na zidnim tapetama ili na komadu drva u šumi.

Kako se plijesan hrani? Životinje i ljudi najprije nešto pojedu, potom tijekom probave apsorbiraju hranu, a kod plijesni je obrnuto. Kad su organske molekule prevelike ili previše složene da bi ih plijesan pojela, ona otpušta probavne enzime koji razgrađuju te molekule na jednostavnije dijelove, koje plijesan zatim može apsorbirati. Osim toga, budući da se plijesan ne kreće i ne može na takav način tražiti hranu, ona mora živjeti u njoj.

Plijesan može stvoriti toksične tvari koje se zovu mikotoksini, koji mogu štetiti ljudima i životinjama. Te toksine u tijelo možemo  unijeti disanjem ili ih možemo progutati, a možemo doći u kontakt s njima i preko kože. No sve to skupa ne čini plijesan strašnim neprijateljem jer je ona i vrlo korisna.

Godine 1928. znanstvenik Alexander Fleming slučajno je primijetio da zelena plijesan ubija bakterije. Zelena plijesan koja je kasnije dobila ime Penicillium notatum pokazala se smrtonosnom za bakterije, ali nije štetila ljudima i životinjama. Ovo je otkriće dovelo do razvoja penicilina, koji se naziva “najvećim spasiteljem života u suvremenoj medicini”. Za svoj su rad Fleming i njegovi suradnici, Howard Florey i Ernst Chain, 1945. dobili Nobelovu nagradu za medicinu. Otada se plijesan koristi i u drugim medicinskim pripravcima, uključujući i lijekove protiv krvnih ugrušaka, migrene i Parkinsonove bolesti.

Plijesan je korisna i u prehrani. Uzmimo za primjer sir. Jeste li znali da sirevi brie, kamember, danski plavi sir, gorgonzola, rokfor i stilton imaju tako specifičan okus jer u sebi sadrže neke vrste plijesni Penicillium? Osim toga, plijesan je zaslužna za okus salame, piva i umaka od soje.

Slično je i s vinom. Beru li se neke sorte grožđa u odgovarajuće vrijeme i ako na svakom grozdu rastu određene vrste gljivica, može se proizvesti izvrsno desertno vino. Plijesan Botrytis cinerea, ili “plemenita plijesan”, povećava razinu šećera u grožđu i tako pojačava okus vina. U vinskim podrumima plijesan Cladosporium cellare dodatno pojačava okus tijekom zrenja. Parafrazirat ćemo jednu poslovicu mađarskih vinara: ‘Plemenita plijesan stvara kvalitetno vino.’

Od davnine je poznato da su neke vrste plijesni jako štetne. U šestom stoljeću pr. n. e. Asirci su koristili plijesan Claviceps purpurea kako bi zatrovali bunare svojih neprijatelja — može se reći da je to bila drevna vrsta biološkog rata. U srednjem vijeku ista vrsta plijesni, koja ponekad raste na raži, kod mnogih je ljudi uzrokovala epileptičke napade, bolan osjećaj žarenja, gangrenu i halucinacije. Ta se bolest danas zove ergotizam, a ranije je bila poznata kao “vatra svetog Antuna”, jer su mnogi koji su oboljeli od nje u nadi da će čudom biti izliječeni hodočastili u svetište svetog Antuna u Francuskoj.

Najopasnija danas poznata kancerogena tvar zove se aflatoksin. To je otrov koji stvaraju plijesni. U jednoj azijskoj zemlji svake  godine od trovanja aflatoksinom umre 20 000 ljudi. Ova smrtonosna tvar koristi se za izradu suvremenog biološkog oružja.

Međutim, u svakodnevnom životu simptomi izloženosti običnim plijesnima nisu tako opasni po zdravlje, ali su iritantni. “Većina plijesni, čak i one koje imaju neugodan miris, nije štetna”, stoji u biltenu UC Berkeley Wellness Letter. Plijesni obično smetaju osobama koje imaju problema s plućima (naprimjer astmatičarima), osobama koje imaju alergije, onima koji su preosjetljivi na kemikalije, kojima je imunološki sustav oslabljen i poljoprivrednicima koji su izloženi velikim količinama plijesni. Mala djeca i stariji mogu također biti osjetljivi na plijesni.

Kalifornijsko Ministarstvo zdravstva navodi da plijesni mogu uzrokovati sljedeće probleme: ‘Probleme s dišnim putevima, naprimjer otežano i plitko disanje, začepljenje nosa i sinusa, iritaciju oka (pečenje, suzenje ili crvenilo), suhi kašalj, upalu grla i nosa te osip ili nadraženost kože.’

U nekim zemljama često se desi da se škole zatvore ili da ljudi moraju otići iz kuća ili ureda kako bi se riješio problem s nakupljanjem plijesni. Početkom 2002. tek otvoreni Muzej suvremene umjetnosti u Stockholmu bio je zatvoren kako bi ga se očistilo od plijesni. Sanacija objekta stajala je otprilike četiri milijuna eura! Zašto je taj problem tako čest u zadnje vrijeme?

Dva su glavna razloga za to: građevinski materijali i način gradnje. U proteklih nekoliko desetljeća u građevinarstvu se koriste materijali koji su podložniji nakupljanju plijesni. Jedan primjer su gipsane ploče, koje se često rade od nekoliko slojeva kartona povezanih čvrstom gipsanom jezgrom. Jezgra zadržava vlagu. Ako ovaj materijal dugo vremena ostane vlažan, spore plijesni počet će klijati i rasti, a hranit će se kartonom iz ploča.

Promijenio se i način gradnje. Prije 1970-ih mnogi objekti u Sjedinjenim Državama i u nekim drugim zemljama nisu imali takve izolacije kao objekti građeni u kasnijim razdobljima. Do promjena je došlo zbog nastojanja da se uštedi energija tako što se smanjivao gubitak topline zimi i sprečavao ulazak topline ljeti i tako što se sprečavao protok zraka. Zato se u današnje vrijeme vlaga duže zadržava u objektu, što pogoduje rastu plijesni. Postoji li rješenje ovog problema?

Plijesni ćemo se najlakše riješiti, ili ćemo je svesti na najmanju moguću mjeru, ako unutrašnjost objekta i fasada budu čiste i suhe te ako unutar objekta nema vlage. Ukoliko se vlaga negdje nakuplja, odmah osušite taj dio i sanirajte ga kako ne bi došlo do ponovnog nakupljanja vlage. Naprimjer, neka vam krov i oluci budu čisti i u dobrom stanju. Osim toga, neka drenaža oko objekta bude kvalitetno napravljena tako da se voda ne nakuplja oko temelja. Ukoliko imate klima-uređaj, pazite da se voda neometano cijedi iz njega.

Jedan stručnjak kaže: “Budete li spriječili nakupljanje vlage, spriječit ćete i nakupljanje plijesni.” Te jednostavne mjere zaštite poštedjet će vas i vašu obitelj neugodnog kontakta s plijesni. Plijesan se donekle može usporediti s vatrom. Može štetiti, ali može biti i izuzetno korisna. Njeno djelovanje uvelike ovisi o tome kako je koristimo i kontroliramo. Naravno, još uvijek moramo mnogo naučiti o plijesni. Ali daljnje spoznaje o Božjim čudima stvaranja mogu nam samo koristiti.