RODIO sam se 2. ožujka 1978. u Redwood Cityu (Kalifornija, SAD). Moji roditelji, Jim i Kathy, imaju četvero djece, a ja sam treći po redu. Oni jako vole Boga, a ja i moja dva brata i sestra — Matthew, Jenifer i Johnathan — uz njihovu smo pomoć počeli duboko cijeniti duhovne vrijednosti.

Otkad znam za sebe, naša je obitelj uvijek išla u propovijedanje od vrata do vrata, proučavala Bibliju i redovito išla na kršćanske sastanke. Taj mi je duhovni odgoj pomogao da izgradim čvrstu vjeru u Jehovu Boga. Nisam ni slutio da će se moja vjera naći na jako teškom ispitu.

Godine 1985. otac je cijelu obitelj odveo u New York, u posjet bruklinskom Betelu, svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka. Imao sam samo sedam godina, ali osjećao sam da je Betel posebno mjesto. Svi su uživali u svom poslu. Pomislio sam: ‘Kad odrastem, doći ću u Betel i pomagati Jehovi da radi Biblije.’

Dana 18. listopada 1992. krstio sam se u vodi i tako potvrdio svoje predanje Jehovi. Nekoliko godina kasnije, kad sam imao 17 godina, otac me još jednom poveo u posjet Betelu. Budući da sam bio stariji, bolje sam razumio koliko je važan posao koji se tamo radi. Kad sam se vratio kući, još sam čvršće odlučio da ću ostvariti svoj cilj i raditi u Betelu.

U rujnu 1996. počeo sam služiti kao stalni pionir, što znači da sam mnogo vremena posvećivao propovijedanju. Da bih stalno imao svoj cilj na umu, intenzivno sam se bavio duhovnim stvarima. Svaki sam dan čitao Bibliju i više sam proučavao. Navečer sam slušao snimljena biblijska predavanja. U nekima se govorilo o kršćanima koji su umrli s  nepokolebljivom vjerom u raj i uskrsnuće koje će se u njemu zbiti (Luka 23:43; Otkrivenje 21:3, 4). Ubrzo sam sva predavanja naučio napamet. Nisam ni znao koliko će mi te ohrabrujuće misli uskoro biti dragocjene.

Dana 11. srpnja 1998. dobio sam pismo iz Brooklyna. Da, pozvan sam u Betel. Mjesec dana kasnije bio sam u Betelu! Dobio sam posao u knjigovežnici, gdje se proizvode knjige koje se otpremaju u mnoge skupštine. Moj se dječački san ostvario. Bio sam u Betelu i ‘pomagao Jehovi da radi Biblije’!

Otprilike mjesec dana prije dolaska u Betel primijetio sam da ne mogu potpuno ispružiti desni kažiprst. U to sam vrijeme čistio bazene i zapazio sam da se na poslu brzo umaram. Mislio sam da se samo trebam malo više potruditi. Prije mi puno naporniji poslovi nisu predstavljali nikakav problem.

Nekoliko tjedana nakon dolaska u Betel simptomi su mi se pogoršali. Nisam mogao ići po stepenicama tako brzo kao drugi mladi mojih godina. U knjigovežnici sam, između ostalog, trebao podizati naslagane knjižne slogove. Ne samo da sam se vrlo brzo umarao već mi se šaka desne ruke često kvrčila. Osim toga, mišić palca počeo mi je atrofirati, pa uskoro uopće nisam mogao pomaknuti taj prst.

Sredinom listopada, samo dva mjeseca nakon što sam došao u Betel, liječnik mi je dijagnosticirao amiotrofičnu lateralnu sklerozu. Čim sam izašao iz ordinacije, počeo sam se prisjećati biblijskih predavanja koja sam prije slušao. Jehovin duh sigurno je bio sa mnom jer se nisam uplašio smrti. Jednostavno sam izašao i sačekao da me se odveze natrag u Betel. Molio sam se Jehovi da mojoj obitelji da snage kad im kažem novosti.

Kao što sam spomenuo u početku, unatoč svemu osjećao sam da me Jehova blagoslivlja. Kao dječak sanjao sam da dođem u Betel, a taj sam cilj i ostvario. Te sam večeri šetao po Bruklinskom mostu i zahvalio Jehovi što mi je dozvolio da ostvarim svoj cilj. Usrdno sam ga molio da mi pomogne u ovoj teškoj kušnji.

Mnogi su me prijatelji nazivali, hrabrili i željeli mi pomoći. Trudio sam se biti radostan i pozitivan. Međutim, tjedan dana nakon što mi je postavljena dijagnoza telefonski sam razgovarao s mamom. Rekla mi je da je lijepo što sam tako hrabar, ali da nije grijeh ako zaplačem. Nije to ni izgovorila do kraja, a ja sam počeo jecati. Tog sam trenutka shvatio da ću izgubiti sve o čemu sam sanjao.

Mama i tata željeli su da se vratim kući, pa su iznenada jednog jutra krajem listopada pokucali na moja vrata. Tijekom idućih nekoliko dana pokazao sam im Betel, upoznao ih sa svojim prijateljima i sa starijim, dugogodišnjim članovima betelske obitelji. Ti lijepi dani koje sam u Betelu proveo zajedno sa svojim roditeljima među najradosnijim su uspomenama u mom životu.

Otada me Jehova blagoslivlja na mnogo načina. U rujnu 1999. održao sam svoje prvo javno predavanje. Imao sam ih još nekoliko u različitim skupštinama, ali ubrzo je moj govor postao nerazumljiv, tako da ih više nisam mogao držati.

 Snažna ljubav i podrška moje obitelji te duhovne braće i sestara daljnji je blagoslov koji osjećam. Budući da su mi noge bile sve slabije, braća su me držala za ruke kako bi mi u službi propovijedanja pomogla da hodam. Neki su me posjećivali i pomagali mojoj obitelji.

No moja žena Amanda poseban mi je blagoslov. Kad sam se vratio iz Betela, postali smo prijatelji, a ja sam bio oduševljen njenom duhovnom zrelosti. Rekao sam joj od čega bolujem i što liječnici prognoziraju. Mnogo smo puta zajedno bili u službi propovijedanja prije nego smo se počeli udvarati jedno drugom. Vjenčali smo se 5. kolovoza 2000.

Amanda kaže: “Jason mi se svidio zbog svoje ljubavi prema Bogu i revnosti prema duhovnim stvarima. Njega su voljeli i mladi i stariji. Ja sam inače povučena, a on je tako živ i otvoren. Oboje imamo smisla za humor, pa smo se često smijali. S njim mi je bilo tako ugodno kao da se oduvijek poznajemo. Jason mi je u potpunosti objasnio svoju bolest i kako će se ona razvijati. No mislila sam da trebamo biti zajedno i uživati u tome što duže možemo. Osim toga, u današnje vrijeme život je nesiguran. ‘Vrijeme nevolje i nepredviđeni događaji’ mogu zadesiti čak i one dobrog zdravlja” (Propovjednik 9:11, NS).

Govorio sam sve nerazumljivije, pa je Amanda bila moj prevoditelj. Kad više uopće nisam  mogao govoriti, smislili smo poseban način komuniciranja. Amanda je govorila slova, a kad bi rekla ono koje bih želio, trepnuo bih. Ona bi to slovo zapamtila i tada bismo prešli na drugo. Tako sam “izgovarao” cijele rečenice. Amanda i ja postali smo vrlo vješti u ovom načinu komuniciranja.

Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji sada komuniciram pomoću laptopa. Napišem ono što želim reći, a kompjuterski glas izgovori ono što sam napisao. Budući da više ne mogu micati rukama, jedan infracrveni senzor usmjeren je u moje lice i uočava svaki moj pokret. U uglu monitora nalazi se okvir sa slovima. Pokretima lica biram slovo koje želim napisati i tako sastavljam riječi.

Pomoću tog kompjutera mogu pisati pisma osobama koje zanima Biblija — onima koje moja žena pronađe u službi propovijedanja. Koristeći kompjuterski glas mogu pripremiti prezentacije za službu propovijedanja i mogu proučavati Bibliju sa zainteresiranim osobama. Zahvaljujući tome uspio sam nastaviti sa stalnom pionirskom službom. U zadnje vrijeme ponovno mogu imati govore u skupštini, u kojoj služim kao sluga pomoćnik.

Proživjeli smo mnoge teške trenutke. Kako su mi mišići na nogama slabili, često sam padao. Više sam puta pao na leđa i razbio glavu. Mišići bi mi se ukočili, te bih pao kao letva. Drugi bi bili prestravljeni i pohitali bi mi pomoći. No ja bih se često našalio kako bih smanjio napetost. Uvijek nastojim održati smisao za humor. Što mi drugo preostaje? Mogao bih se ljutiti jer mi je život sve teži, ali što bih time postigao?

Jedne večeri izašao sam s Amandom i dvoje prijatelja. Iznenada sam pao na leđa i udario glavom o pod. Sjećam se da sam ugledao tri zabrinuta lica iznad sebe, a prijatelj me pitao je li sve u redu.

“Da”, rekao sam, “ali vidim zvijezde.”

“Šališ se?” pitao me prijatelj.

“Ne, ozbiljno”, odgovorio sam i pokazao na nebo. “Prekrasne su.” Svi su se nasmijali.

Mišići su mi sve slabiji, pa imam sve više problema. Ono što je prije bilo sasvim jednostavno, naprimjer hranjenje, kupanje, odlazak na zahod ili zakopčavanje odjeće, ubrzo je postalo zamoran i frustrirajuć dnevni ritual. Sad mi je još gore. Ne mogu se micati, govoriti, jesti ni disati bez pomoći. Hranim se tekućom hranom koju u želudac primam preko jedne cijevi. I u grlu imam cijev koja je priključena na respirator, pomoću kojeg dišem.

Premda želim što manje ovisiti o drugima, Amanda mi uvijek rado pomaže. Iako  sam sve više ovisan o njoj, nikad me ne omalovažava. Uvijek čuva moje dostojanstvo. Ono što čini za mene pravo je čudo, a znam da joj nije lako.

Amanda opisuje svoje osjećaje: “Jasonovo stanje polako se pogoršavalo, pa sam s vremenom naučila brinuti se za njega. Budući da je na respiratoru, treba danonoćnu brigu. U njegovim se plućima nakuplja mnogo sluzi i sline, koja se mora usisati. Zbog toga ni jedno od nas ne spava kako treba. Ponekad sam usamljena i frustrirana. Stalno smo zajedno, ali ne možemo puno razgovarati. Uvijek je bio živ, veseo, a sada su takve jedino njegove oči. Još uvijek je vrlo zabavan, a um mu je bistar. Ipak, nedostaje mi njegov glas. Nedostaje mi njegov zagrljaj i dodir njegove ruke.

Neki me pitaju kako se nosim sa svim tim. Ova me kušnja naučila koliko je važno oslanjati se na Jehovu. Da se oslanjam na sebe, toliko bih se zaokupila svojim problemima da ne bih mogla ni disati. Molitva mi pomaže jer samo Jehova uistinu razumije što proživljavam. Puno mi pomažu i Jasonovi roditelji. Uvijek su tu kad se trebam odmoriti ili kad želim ići u službu propovijedanja. Cijenim pomoć i podršku koju nam pružaju braća i sestre iz naše skupštine. Pomaže mi i misao da je svaka patnja u ovom starom svijetu “trenutna i laka” (2. Korinćanima 4:17). Često razmišljam o novom svijetu, o vremenu u kojem će Jehova izliječiti sve bolesti. Vjerojatno ću se smijati i plakati u isto vrijeme kad sve ovo prođe i kad Jason bude ponovno onaj stari.”

Moram priznati da zna biti vrlo poražavajuće to što samo sjedim u kolicima i ne mogu ama baš ništa. Jednom je cijela obitelj bila kod moje sestre. Nisam jeo i bio sam jako gladan. Svi su uživali jedući hamburgere i kukuruz. Promatrao sam ih kako jedu i igraju se s djecom i osjetio sam jaku tjeskobu. Počeo sam razmišljati: ‘To nije fer! Zašto ja to ne mogu?’ Nisam želio ostalima pokvariti večer, pa sam se molio Jehovi da mi pomogne da ne zaplačem.

Sjetio sam se kako svojom vjernošću dajem priliku Jehovi ‘da odgovori onome tko ga ruži’ (Priče Salamunove 27:11). To mi je dalo snagu jer sam shvatio da postoji nešto mnogo važnije od toga mogu li jesti kukuruz i igrati se s djecom.

Dobro znam kako se lako može desiti da netko bolestan poput mene počne razmišljati samo o svojim problemima. No shvatio sam da mi pomaže kad sam ‘bogato zaposlen u Gospodinovom djelu’ (1. Korinćanima 15:58). Činim sve što mogu u službi propovijedanja, pa nemam vremena biti opterećen svojim problemima. Pomažem drugima da razviju vjeru u Jehovu i to me najviše raduje.

Još nešto mi pomaže u borbi protiv depresije. Razmišljam o iskustvima vjerne braće i sestara koji su bili u zatvorima, neki u samicama, jer nisu htjeli prestati propovijedati o Božjem Kraljevstvu. Zamišljam da je moja soba zatvorska ćelija i da sam u njoj zbog svoje vjere. Razmišljam i o tome koliko je meni bolje nego što je bilo nekima od njih. Imam biblijsku literaturu. Mogu prisustvovati kršćanskim sastancima, bilo da dođem u dvoranu bilo da program pratim telefonom. Mogu slobodno propovijedati. Moja draga žena je sa mnom. Razmišljanje o tome pomaže mi da imam na umu koliko sam blagoslovljen.

Sljedeće riječi apostola Pavla posebno su mi drage: “Ne odustajemo, no ako se naš vanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji sigurno se obnavlja iz dana u dan.” Ja se izvana uistinu raspadam. No ne želim odustati. Snagu dobivam gledajući “ono što se ne vidi”, a u to spadaju i blagoslovi koje će donijeti novi svijet. Znam da će mi Jehova tada vratiti zdravlje (2. Korinćanima 4:16, 18).