MOŽDA poznaješ nekoga poput Sashe, Ariel ili Jennifer. * Možda netko iz tvoje škole ima takvih problema. Možda tvoj brat ili sestra. A možda i ti sam tako postupaš. Procjenjuje se da samo u Sjedinjenim Državama milijuni ljudi — a mnogi od njih su mladi — namjerno ozljeđuju sebe tako da se porežu, opeku, naprave si modricu ili oderu kožu. *

Da li te osobe doista namjerno ozljeđuju same sebe? Ranije bi se takvo ponašanje obično povezivalo s nekim čudnim hirom ili kultom. Međutim, u zadnje vrijeme sve se više zna o samoozljeđivanju ili samoranjavanju. A izgleda da raste i broj onih koji priznaju da imaju taj problem. “Svi liječnici kažu da je taj problem sve rašireniji”, kaže Michael Hollander, ravnatelj jedne zdravstvene ustanove u Sjedinjenim Državama.

Samoozljeđivanje rijetko kad završi smrću, ali je opasno. Uzmimo za primjer Beth. “Obično se porežem žiletom”, kaže ona. “Dva sam puta završila u bolnici.  Jednom sam bila na hitnom prijemu jer je posjekotina bila duboka.” I Beth, poput mnogih drugih koji imaju problema s ovim poremećajem, počela se ozljeđivati u mladosti. “To radim od svoje 15. godine, a sada imam 30 godina”, kaže ona.

Da li ti nanosiš ozljede sam sebi ili možda poznaješ nekoga tko to čini? Ako da, ne očajavaj! Situacija nije bezizlazna. U sljedećem broju časopisa Probudite se! razmatrat će se kako je moguće pomoći onima koji se ozljeđuju. * No najprije ćemo razmotriti tko obično pati od ovog poremećaja i zašto.

Osobe koje ozljeđuju same sebe ne može se tek tako svrstati u jednu grupu ljudi. Neke dolaze iz problematičnih, a druge iz stabilnih i sretnih obitelji. Neke u školi ne postižu naročit uspjeh, ali mnoge su odlični učenici. Na takvim osobama često se ne može primijetiti da imaju problema, jer osoba koju nešto muči ne pokazuje uvijek kako se osjeća. U Bibliji stoji: “I u smijehu srce osjeća bol” (Priče Salamunove 14:13, St).

Osim toga, kod nekih je taj poremećaj teži nego kod drugih. Naprimjer, jedno istraživanje pokazalo je da se neke osobe ozljeđuju samo jednom godišnje, a neke u prosjeku čak dva puta dnevno. Zanimljivo je da se ozljeđuje više muškaraca nego se to prije mislilo. Ipak, problem je najprisutniji među mladim djevojkama.

Premda potječu iz različitih sredina, izgleda da osobe koje ozljeđuju same sebe imaju slične karakteristike. U jednoj enciklopediji o mladima stoji sljedeće: “Mladi koji ozljeđuju sami sebe često se osjećaju bespomoćno, teško izražavaju osjećaje, osjećaju se usamljeno ili otuđeno, uplašeni su i nemaju samopoštovanja.”

Naravno, netko bi mogao kazati da se u taj opis uklapa gotovo svaka mlada osoba koja se tijekom odrastanja suočava sa strahovima i nesigurnošću. No osobama koje ozljeđuju same sebe te su borbe naročito teške. Nesposobnost izražavanja osjećaja ili nepovjeravanje dobrom prijatelju mogu od školskih problema, pritiska na radnom mjestu ili obiteljskih nesuglasica stvoriti neizdržive probleme. Tada osoba ne vidi rješenje i ne može se nikome obratiti za pomoć. Pritisak postaje prevelik. Na koncu osoba otkrije da joj fizičke ozljede donekle ublažavaju emocionalnu bol i da joj omogućavaju da ide dalje — bar na trenutak.

Zašto neki pokušavaju fizičkim ozljedama ublažiti emocionalnu bol? Objasnit ćemo to jednim primjerom. Zamisli da ti liječnik treba dati injekciju. Jesi li se ikad uštipnuo ili zario nokte u kožu samo da ne razmišljaš o igli? Oni koji se ozljeđuju čine nešto slično, samo u puno ozbiljnijoj mjeri. Njima fizička bol odvraća pažnju od emocionalne i pruža im nekakav osjećaj olakšanja. A emocionalna je bol toliko jaka da je, u usporedbi s njom, fizička prihvatljivija. Zato jedna žena kaže da time ‘liječi svoje strahove’.

Ovaj poremećaj neinformiranoj osobi može izgledati kao pokušaj samoubojstva. No to obično nije tako. “Općenito uzevši, ti ljudi samo žele otkloniti bol koju osjećaju, a ne žele si oduzeti život”, kaže Sabrina Solin Weill, glavna urednica jednog časopisa za tinejdžere. Zato se u jednoj knjizi koja govori o samoozljeđivanju kaže da je to “način da se preživi, a ne prekine život”. Isto tako, naziva ga se ‘oblikom borbe protiv stresa’. Kakvog stresa?

Utvrđeno je da su mnoge osobe koje ozljeđuju same sebe doživjele neku traumu, kao što je zlostavljanje u djetinjstvu ili zanemarivanje. Neke su do toga doveli sukobi u obitelji ili to što im je roditelj alkoholičar. Neki imaju nekakav mentalni poremećaj.

I drugi problemi mogu dovesti do takvog postupanja. Naprimjer, Sara za sebe kaže da je bila autodestruktivni perfekcionist. Premda je napravila neke teške grijehe nakon kojih su joj kršćanski starješine pomogli, osjećala je strahovito veliku krivnju zbog svojih svakodnevnih grešaka. “Mislila sam da prema sebi moram biti gruba”, kaže Sara. “Meni je samoozljeđivanje bila neka vrsta odgajanja same sebe. Moj ‘odgoj’ uključivao je čupanje kose, rezanje podlaktica i nadlaktica, udaranje sebe i nanošenje modrica. Osim toga, kaznila bih sebe tako što bih držala ruku u vreloj vodi, po velikoj hladnoći sjedila izvan kuće bez kaputa ili tako što čitav dan ne bih ništa jela.”

U Sarinom je slučaju samoozljeđivanje bilo odraz dubokog prezira koji je osjećala prema sebi. “Znala sam da mi je Jehova oprostio grijehe”, kaže ona, “ali ponekad nisam željela da mi ih oprosti. Željela sam patiti jer sam mrzila sebe iz dna duše. Znala sam da Jehova ne muči ljude u paklu, ali željela sam da izmisli pakao samo za mene.”

Neki se možda pitaju zašto je ovakvo zabrinjavajuće postupanje došlo na vidjelo tek u zadnjih nekoliko desetljeća. Oni koji istražuju Bibliju znaju da živimo u ‘kritičnim vremenima s kojima se teško izlazi na kraj’ (2. Timoteju 3:1). Stoga nisu iznenađeni kad se ljudi — čak i mladi — ponašaju na način koji je teško objasniti.

Biblija priznaje da “tlačenje može mudroga navesti da postupa ludo” (Propovjednik 7:7, NS). Zbog izazova koji se javljaju tijekom odrastanja, a koji mogu biti povezani s tragičnim događajima, može se pojaviti destruktivno ponašanje, uključujući i samoozljeđivanje. Mlada osoba koja je usamljena i koja smatra da nema nikoga s kim bi mogla razgovarati može u samoozljeđivanju pokušati pronaći olakšanje. No takvo eventualno olakšanje kratko traje. Prije ili kasnije problemi se vrate, a s njima i ponovna potreba za fizičkom boli.

Obično je jako teško prekinuti s ovom navikom, premda mnogi to žele učiniti. Kako su neki uspjeli u tome? O tome će biti govora u seriji članaka “Mladi pitaju...” u članku pod naslovom “Kako mogu prestati nanositi si bol?”, a izaći će u časopisu Probudite se! od veljače 2006.