“DANA godina naših svega ima do sedamdeset godina, a u jačega do osamdeset godina: i sam je cvijet njihov muka i nevolja; jer teku brzo, i mi odlijećemo” (Psalam 90:10). Ovi poetični stihovi koji su napisani prije otprilike 3 000 godina svjedoče o tome da ljudi od davnina muku muče sa starošću. Unatoč hvalevrijednom napretku medicine, starost još uvijek donosi probleme koji uzrokuju ‘muku i nevolju’. Koji su to problemi i kako neki ljudi izlaze s njima na kraj?

“Najviše se bojim senilnosti”, zabrinuto je rekao 79-godišnji Ivan. Poput mnogih starih ljudi, Ivan je uznemiren zbog toga što je postao zaboravan. Boji se da gubi moć upravljanja nad onim što je jedan pjesnik iz drevnog doba nazvao ‘zlatnom zdjelom’ — mozgom u kojem su pohranjena dragocjena sjećanja (Propovjednik 12:6, Grubišić). Ivan se pita: “Je li slabljenje umnih sposobnosti normalna pojava u poodmaklim godinama?”

Možda i vi poput Ivana zaboravljate imena ljudi i pitate se jesu li problemi s pamćenjem početak ozbiljnijeg poremećaja, kao što je slabljenje umnih sposobnosti. No budite uvjereni da je zaboravnost problem koji se može pojaviti u svakoj životnoj dobi i da mentalne promjene koje se mogu pojaviti kod starijih osoba obično nisu znak staračke demencije, ili slabljenja umnih sposobnosti. * Premda u poznim godinama ljudi obično imaju slabije pamćenje, “većina starih ljudi može potpuno zdravo rasuđivati do samog kraja života”, piše dr. Michael Levy, ravnatelj psihijatrijskog odjela Sveučilišne bolnice Staten Island u New Yorku.

Istina je da se mladi ljudi obično mogu brže prisjetiti određenih podataka. No “ako zanemarite taj vremenski faktor, vidjet ćete da stariji ljudi općenito pamte jednako dobro kao i mladi, ako ne i bolje od njih”, kaže neurolog Richard Restak. Ustvari, ako se mentalno zdrave starije osobe bave korisnim umnim aktivnostima,  one mogu i dalje učiti, pamtiti, pa čak i poboljšati neke svoje sposobnosti.

No što ako netko ima ozbiljnijih problema s pamćenjem? Čak ni tada ne treba odmah zaključiti da se radi o demenciji. Problemi s pamćenjem i iznenadna neobična smetenost mogu biti posljedica raznih drugih poremećaja koji se javljaju u starijoj dobi i za koje ima lijeka. Ti se poremećaji često tumače kao simptomi “starosti” ili “senilnosti”, a ponekad tu grešku učine čak i nedovoljno upućeni liječnici. To vrijeđa dostojanstvo starijih ljudi, a vjerojatno ih i sprečava da dobiju odgovarajuću medicinsku pomoć. Osvrnimo se na neke od tih poremećaja.

Uzroci iznenadne neobične smetenosti mogu biti pothranjenost, dehidriranost, slabokrvnost, ozljede glave, problemi sa štitnjačom, nedostatak vitamina, nuspojave koje se javljaju kod uzimanja određenih lijekova, pa čak i preseljenje u neki novi prostor u kojem se osoba osjeća potpuno izgubljeno. Dugotrajan stres može uzrokovati probleme s pamćenjem, a poznato je i da razne upale mogu kod starijih ljudi uzrokovati smetenost. Još jedan uzrok gubitka pamćenja i smetenosti starijih osoba može biti depresija. Stoga se “iznenadnu smetenost nikad ne bi smjelo zanemariti ili pak protumačiti kao znak senilnosti za koju jednostavno nema lijeka”, kaže dr. Levy. Možda se temeljitim liječničkim pregledom može pronaći pravi uzrok problema.

Još od drevnih vremena ljudi pate od depresije. Taj je problem mučio i neke vjerne Božje sluge. Prije gotovo dvije tisuće godina apostol Pavao je morao savjetovati sukršćane: “Govorite utješno potištenim dušama” (1. Solunjanima 5:14). To je još potrebnije u današnjim stresnim vremenima. No nažalost, kod mnogih starih ljudi koji pate od depresije taj se problem nikad ne otkrije ili im se postavi kriva dijagnoza.

Zbog uvriježenog mišljenja da ljudi s godinama postaju potišteni i mrzovoljni često se događa da stariji ljudi i njihovi bližnji protumače simptome depresije kao normalnu posljedicu starenja. “No to nije točno”, piše u knjizi Treating the Elderly. “Depresija nije normalna posljedica starenja.”

Dugotrajna teška depresija — za razliku od normalne tuge ili kratkotrajne potištenosti — ozbiljna je bolest koja može imati teške posljedice i stoga se ne smije olako shvaćati. Ako se depresija ne liječi, stanje se može znatno pogoršati. Neke osobe u očaju počine i samoubojstvo. Žalosno je to što se depresija koja se javlja kod starijih osoba “može liječiti lakše nego bilo koja druga psihička  bolest, a ipak vrlo često završava smrću”, kaže dr. Levy. Ako depresija potraje, pacijent će možda trebati pomoć stručnjaka koji ima iskustva u liječenju poremećaja raspoloženja * (Marko 2:17).

Osobe koje pate od depresije mogu biti uvjerene da Jehova “pokazuje vrlo duboku naklonost i milosrdan je” (Jakov 5:11). On je “blizu onih koji su slomljena srca” (Psalam 34:18, NS). On više nego itko drugi “tješi potištene” (2. Korinćanima 7:6, St).

Prije više od 3 000 godina vjerni kralj David molio je Boga: “Nemoj me odbaciti pod starost, kad me izdaje snaga moja, nemoj me ostaviti” (Psalam 71:9). Ni u današnje vrijeme nije neobično da se takvi osjećaji jave kod starijih ljudi koji se boje da će ih drugi početi smatrati beskorisnima. Ograničenja koja su posljedica slabog zdravlja mogu nas navesti da se osjećamo bezvrijedno, a činjenica da smo došli u godine kad moramo otići u mirovinu može potkopati naše samopoštovanje.

No ako se usredotočimo na ono što još uvijek možemo raditi, umjesto da budemo obeshrabreni zbog onog što više ne možemo, sačuvat ćemo samopoštovanje i osjećati se korisnima. U vezi s tim u jednom je UN-ovom izvještaju pisalo da čovjek ‘uvijek treba proširivati svoje vidike tako da stječe nova znanja, razvija nove vještine, uključi se u rad raznih društvenih organizacija i bavi se vjerskim aktivnostima’. Jehovin svjedok po imenu Ernest umirovljeni je pekar koji živi u Švicarskoj. Njegov primjer svjedoči o tome kako se uvijek može ‘proširivati svoje vidike i stjecati nova znanja’. Ernest je imao preko 70 godina kad je odlučio kupiti kompjuter i naučiti služiti se njime. Zašto se on odlučio na takav korak kad mnogi drugi ljudi njegove dobi zaziru od suvremene tehnologije? “Kao prvo”, rekao je Ernest, “to mi pomaže da u poodmaklim godinama ostanem mentalno aktivan.” “Kao drugo, korištenje suvremene tehnologije pomaže mi u istraživanju Biblije i mojim aktivnostima u kršćanskoj skupštini.”

Bavljenje korisnim aktivnostima zadovoljava neke od najosnovnijih potreba starijih ljudi. To im daje osjećaj da njihov život ima smisla, ispunjava ih zadovoljstvom, a ponekad im pruža priliku i da nešto zarade. Mudri kralj Salamun rekao je da za ljude nema ništa bolje nego da se “vesele i čine dobro za života svoga”. Zatim je dodao: “Kad svaki čovjek jede i pije i uživa dobra od svakoga truda svojega, to je dar Božji” (Propovjednik 3:12, 13).

U mnogim kulturama stari ljudi prenose svoje znanje i iskustvo mlađim naraštajima te im usađuju moralne i duhovne vrijednosti. Kralj David je napisao: “Ni u starosti, kad posijedim, Bože, ne zapusti me, da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom i svima budućima silu tvoju” (Psalam 71:18, St).

No što ako zbog lošeg zdravlja ili promjene životnih okolnosti starije osobe više ne mogu biti jednako aktivne kao prije? Taj je problem mučio 79-godišnju Saru, Jehovinu svjedokinju  koja je rekla jednom kršćanskom starješini da je postala malodušna. On ju je podsjetio na biblijsko načelo da “pravednikova usrdna molitva ima veliku snagu” (Jakov 5:16). “Ti si godinama razvijala blizak odnos s Bogom”, rekao joj je starješina. “Sada i mi možemo imati koristi od tog odnosa ako se ti moliš za nas.” Jako ju je ohrabrio kad je rekao: “Sara, moli se za nas, to nam puno znači.”

Starije osobe mogu se moliti za druge, a to je, kao što je i Sara uvidjela, divan način na koji mogu danju i noću činiti dobro drugima (Kološanima 4:12; 1. Timoteju 5:5). Te molitve ujedno pomažu vjernim starijim osobama da se približe Jehovi, koji ‘sluša molitve’ (Psalam 65:2; Marko 11:24).

Stari ljudi koji unatoč svojim ograničenjima velikodušno dijele s drugima svoje iskustvo i svoja materijalna sredstva vrlo su dragocjeni članovi društva. Oni dokazuju da je ‘sijeda kosa prekrasna kruna kad se nalazi na putu pravednosti’ (Priče Salamunove 16:31, NS).

No kako postajemo sve stariji, s pravom bismo se mogli pitati: Što nam donosi budućnost? Je li realno nadati se boljem životu u poznim godinama?