NA ISTOČNOJ obali Sjeverne Amerike, kod grada Plymoutha (Massachusetts), nalazi se veliki granitni kamen na kojem je uklesan broj 1620. Općenito se smatra da se taj kamen, koji je nazvan Plymouth Rock, nalazi blizu mjesta na kojem se prije gotovo 400 godina iskrcala jedna skupina Europljana. Bili su to engleski puritanci (“Pilgrims” ili “Pilgrim Fathers”) koji su došli u Ameriku u potrazi za vjerskom slobodom.

U današnje vrijeme mnogi Amerikanci znaju priče o gostoljubivim puritanskim doseljenicima koji su pozivali svoje prijatelje Indijance na bogate žetvene gozbe. No tko su bili puritanci i zašto su došli u Sjevernu Ameriku? Da bismo dobili odgovore na ta pitanja, trebamo se vratiti u prošlost, u doba engleskog kralja Henrika VIII.

Nepunih 100 godina prije nego što je ta skupina engleskih puritanaca otplovila u Ameriku Engleska je bila rimokatolička zemlja, a njenog je kralja Henrika VIII papa čak odlikovao naslovom defensor fidei (branitelj vjere). No ti su se odnosi pogoršali kad je papa Klement VII odbio poništiti Henrikov brak s Katarinom Aragonskom, prvom od njegovih šest žena.

Dok je Henrik bio zaokupljen obiteljskim problemima, većinu europskih zemalja preplavio je val protestantske reformacije koji je izazvao previranja u Rimokatoličkoj crkvi. Kako Henrik nije htio izgubiti ugled koji je stekao zahvaljujući Crkvi, u početku nije dopuštao širenje reformacije u Engleskoj. No kasnije je promijenio stav. Budući da Katolička crkva nije htjela poništiti njegov brak, Henrik se okrenuo protiv Crkve. Godine 1534. porekao je papi vlast nad katolicima u Engleskoj i proglasio se vrhovnim poglavarom Engleske crkve. Ubrzo je naredio da se zatvore samostani te da se zaplijene i prodaju veliki crkveni posjedi. Henrik je umro 1547. U to vrijeme Engleska je već postala protestantska zemlja.

Henrikov sin Eduard VI nastavio je sukob s Rimom. Eduard je umro 1553, a nakon njegove smrti na prijestolje je došla Marija Tudor, Henrikova kći koju mu je rodila Katarina Aragonska. Kako je Marija bila rimokatolkinja, htjela je prisiliti narod na podložnost papi. Mnoge je protestante natjerala da napuste zemlju, a preko 300 ljudi dala je spaliti na lomači, zbog čega je  prozvana Krvava Marija. No ona ipak nije mogla zaustaviti val promjena. Umrla je 1558, a njena nasljednica i polusestra Elizabeta I pobrinula se da papa ubuduće nema nikakav utjecaj na vjerski život u Engleskoj.

No neki su protestanti smatrali kako nije dovoljno to što su se odvojili od Rimokatoličke crkve, već da iz protestantizma treba ukloniti sve tragove katolicizma. Željeli su pročistiti crkveno bogoslužje i zbog toga su nazvani puritanci (engleski naziv potječe od latinskog puritas, što znači “čistoća”). Neki su puritanci smatrali da crkvi nisu potrebni biskupi i da svaka crkvena općina treba biti samostalna, a ne pod upravom državne crkve. Zbog toga su se odvojili od Anglikanske crkve te su nazvani separatistima.

Za vladavine kraljice Elizabete neki su puritanci počeli otvoreno kritizirati novoosnovanu crkvu. Kraljicu je smetao slobodan način odijevanja nekih svećenika, pa je 1564. naredila nadbiskupu od Canterburya da uvede stroža pravila u vezi s odijevanjem svećenstva. Puritanci nisu htjeli prihvatiti ta pravila jer su smatrali da bi to dovelo do ponovnog uvođenja svećeničkih odora kakve nosi katoličko svećenstvo. Daljnji spor nastao je oko stare crkvene hijerarhije u kojoj su biskupi i nadbiskupi bili nositelji crkvene vlasti. Elizabeta je zadržala biskupe, ali je zatražila da joj se zakunu na vjernost, priznajući je za poglavara Crkve.

Elizabetu je 1603. naslijedio kralj Jakov I, koji je svim silama želio natjerati separatiste da se pokore njegovoj vlasti. Godine 1608. jedna skupina separatista iz grada Scroobya pobjegla je u Nizozemsku, nadajući se da će tamo uživati veću slobodu. No budući da su Nizozemci bili vrlo tolerantni prema drugim religijama i raspuštenom vladanju, separatistima je u Nizozemskoj bilo još teže nego u Engleskoj. Stoga su odlučili napustiti Europu i započeti nov život u Sjevernoj Americi. Zbog svojih vjerskih uvjerenja bili su spremni otputovati daleko od svoje domovine i zato su dobili naziv “Pilgrims” (hodočasnici, putnici).

Nakon što su dobili dozvolu da se nasele u britanskoj koloniji Virginiji, u rujnu 1620. ukrcali su se na brod Mayflower i isplovili za Sjevernu Ameriku. Nakon dva mjeseca plovidbe olujnim sjevernim Atlantikom, stotinjak odraslih ljudi i djece stiglo je do poluotoka Cape Coda, nekoliko stotina kilometara sjeverno od Virginije. Tamo su potpisali Mejflauerski ugovor, dokument u kojem su izrazili želju da osnuju novu koloniju i poštuju zakone koji će u njoj vladati. Dana 21. prosinca 1620. naselili su se na području današnjeg grada Plymoutha.

Ta je skupina izbjeglica doputovala u Sjevernu Ameriku potpuno nespremna za zimu. U prvih nekoliko mjeseci pola ih je umrlo. No kad je došlo proljeće, već im je bilo puno lakše. Oni koji su preživjeli sagradili su prave kuće, a Indijanci su ih naučili kako uzgajati domaće poljoprivredne kulture. U jesen 1621. doseljenici su već imali svega u izobilju, pa su priredili posebnu svečanost kako bi zahvalili Bogu za sve njegove blagoslove. U spomen na tu svečanost nastao je Dan zahvalnosti, praznik koji se još i danas slavi u Sjedinjenim Državama i nekim drugim zemljama. S vremenom su počeli stizati i drugi doseljenici, tako da je za nepunih 15 godina kolonija u Plymouthu imala preko 2 000 stanovnika.

U međuvremenu, u Engleskoj su i neki drugi puritanci, po uzoru na separatiste, odlučili pronaći “Obećanu zemlju” s druge strane Atlantika. Godine 1630. grupa puritanaca iskrcala se malo sjevernije od Plymoutha i osnovala koloniju u zaljevu Massachusetts. Do 1640. na  području Nove Engleske već je živjelo oko 20 000 engleskih doseljenika. Nakon što je 1691. kolonija Plymouth potpala pod upravu kolonije Massachusetts, separatisti više nisu bili tako strogo odijeljeni od puritanaca. Tako su puritanci preuzeli glavnu riječ u vjerskom životu Nove Engleske, a grad Boston postao je vjersko središte čitavog tog područja. Kako su puritanci vršili svoje vjerske obrede?

Puritanci su u Novom svijetu najprije sagradili drvene crkve u kojima su se okupljali nedjeljom ujutro. Za lijepog vremena u tim je crkvama bilo podnošljivo, no tijekom zimskih mjeseci prisustvovanje bogoslužju bilo je pravi izazov čak i za najrevnije puritance. Kako u crkvama nije bilo peći, vjernici su se tresli od hladnoće. Propovjednici su za vrijeme bogoslužja često nosili rukavice kako bi se zaštitili od hladnoće.

Puritanci su temeljili svoja vjerovanja na učenjima francuskog protestantskog reformatora Jeana Calvina. Prihvatili su učenje o predodređenju te su vjerovali da je Bog unaprijed odredio koje će ljude spasiti, a koje osuditi na vječno mučenje u paklenoj vatri. Vjerovali su da ljudi ni na koji način ne mogu promijeniti svoj položaj pred Bogom. Smatrali su da nitko ne zna hoće li nakon smrti otići u nebeski raj ili zauvijek gorjeti u paklu.

S vremenom su puritanski svećenici počeli propovijedati o pokajanju. Govorili su vjernicima da će, premda je Bog milosrdan, oni koji krše njegove zakone otići ravno u pakao. Širili su nauk o paklenoj vatri kako bi držali ljude u pokornosti. Jonathan Edwards, puritanski propovjednik iz 18. stoljeća, jednom je prilikom održao propovijed na temu “Grešnici u rukama gnjevnog Boga”. Njegovi opisi pakla bili su toliko strašni da su drugi svećenici kasnije morali umirivati izbezumljene vjernike koji su čuli tu propovijed.

Pripadnici drugih kolonija koji su dolazili propovijedati u Massachusetts izlagali su se velikoj opasnosti. Kvekersku propovjednicu Mary Dyer vlasti su triput protjerale, no ona se svaki put vratila i nastavila otvoreno iznositi svoja gledišta. Stoga je 1. lipnja 1660. u Bostonu završila na vješalima. Propovjednik Phillip Ratcliffe očito je zaboravio s kojim su žarom puritanski vođe uklanjali svoje protivnike. Budući da je on u svojim govorima osuđivao vlast i crkvu u Salemu, puritanci  su ga izbičevali i naplatili mu globu. Potom su mu odrezali oba uha kako ne bi zaboravio što mu se dogodilo, a na koncu su ga protjerali iz kolonije. Puritanska netolerancija nagnala je mnoge ljude da napuste Massachusetts, što je doprinijelo razvoju drugih kolonija.

Smatrajući sebe “izabranima” od Boga, mnogi su puritanci gledali na starosjedilačko stanovništvo kao na niža bića koja nemaju pravo živjeti na zemlji koju su oni zaposjeli. Tim su stavom izazvali ogorčenost starosjedilaca, tako da su ih neki čak počeli napadati. Zbog toga su puritanski vođe malo ublažili strogi zakon o sabatu kako bi muškarci mogli nositi puške kad idu u crkvu. Zatim se 1675. sukob još više zaoštrio.

Vidjevši da njegovo pleme gubi svoj teritorij, poglavica Metacomet, pripadnik indijanskog plemena Wampanoag kojeg su Englezi zvali kralj Filip, počeo je napadati puritanska naselja, paliti kuće i okrutno ubijati doseljenike. Puritanci su se osvećivali i tako je rat trajao mjesecima. U kolovozu 1676. puritanci su uhvatili Filipa na području Rhode Islanda. Odrubili su mu glavu, a ostatak tijela su raščetvorili. Tako je došao kraj Filipovom ratu i nezavisnom životu američkih starosjedilaca u Novoj Engleskoj.

U 18. stoljeću puritanci su svoj vjerski žar počeli izražavati na nov način. Neki svećenici iz Massachusettsa počeli su osuđivati englesku vlast i raspirivati kod ljudi želju za nezavisnošću. U svojim govorima o revoluciji miješali su politiku i religiju.

Puritanci su mahom bili marljivi, hrabri i pobožni ljudi. Iskreno su vjerovali u ispravnost svojih vjerskih uvjerenja. No iskrenost sama po sebi ne oslobađa od krivih učenja. Miješanje politike i religije bilo je neprihvatljivo za Isusa Krista (Ivan 6:15; 18:36). A što reći o nasilju? Ono je oprečno temeljnoj istini: “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav” (1. Ivanova 4:8).

Zastupa li vaša religija učenje o paklu, predodređenju ili neko drugo nebiblijsko učenje? Sudjeluju li vaši vjerski vođe u političkim kampanjama? Ako iskrena srca istražujete Božju Riječ, Bibliju, to će vam pomoći da pronađete “oblik obožavanja koji je čist i neokaljan”, religiju koja je uistinu čista i dopadljiva Bogu (Jakov 1:27).