Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Naučila sam uzdati se u Boga

Naučila sam uzdati se u Boga

MOJA obitelj živjela je nedaleko od gradića Otepääe, koji se nalazi na jugu Estonije, oko 60 kilometara od ruske granice. U listopadu 1944, nekoliko mjeseci nakon što sam završila srednju školu, Drugi svjetski rat počeo se bližiti kraju. Dok je ruska vojska tjerala Nijemce na zapad preko Estonije, mi smo se zajedno s drugim susjedima skrivali u šumi. Bilo nas je dvadesetak, a s nama je bila i naša stoka.

Dva mjeseca živjeli smo blizu prvih borbenih linija i bombe su padale svuda oko nas. Sjedili bismo na okupu, a ja bih čitala Bibliju, najčešće Plač Jeremijin. Tada sam prvi put u životu čitala Bibliju. Jednog dana popela sam se na jedno visoko brdo, kleknula i u molitvi rekla Bogu: “Kad završi ovaj rat, obećavam da ću svake nedjelje ići u crkvu.”

Nedugo zatim fronta se premjestila na zapad. U svibnju 1945. Njemačka je napokon kapitulirala i tako je u Europi završio Drugi svjetski rat. Ja sam se u međuvremenu držala obećanja koje sam dala Bogu te sam svaki tjedan išla u crkvu. No osim mene dolazilo je samo još nekoliko starih žena. Bilo mi je neugodno ići u crkvu. Kad bi netko neočekivano došao u naš dom, ja bih sakrila Bibliju pod stol.

Uskoro sam počela raditi kao učiteljica u školi. Komunisti su već bili preuzeli vlast u zemlji i mnogi su ljudi postali ateisti. No ja nisam htjela biti član Komunističke partije. Bavila sam se mnogim društvenim aktivnostima. Između ostalog, vodila sam dječju folklornu sekciju.

Kako sam upoznala Jehovine svjedoke

Budući da su nam trebali kostimi za jednu dječju priredbu, u travnju 1945. otišla sam do Emilie Sannamees, koja je bila vrsna krojačica. Nisam ni znala da je ona Jehovin svjedok. “Što misliš o situaciji u svijetu?” upitala me Emilie. Budući da se u to vrijeme u San Franciscu održavala mirovna konferencija, rekla sam: “Uskoro će doći kraj ovoj vlasti. Sigurna sam da se ova mirovna konferencija održava upravo zato da se to i ostvari.”

Emilie je rekla da mirovna konferencija neće donijeti nikakvo trajno rješenje. Rekla je da mi na temelju Biblije može pokazati zašto je to tako. Premda je ta sredovječna žena bila vrlo blaga i ljubazna, nisam je htjela slušati. No prije nego što sam otišla, postavila mi je pitanje: “Znaš li gdje su, prema Božjem naumu, trebali živjeti Adam i Eva?” Budući da nisam znala odgovor na to pitanje, samo mi je rekla: “Pitaj svog oca.”

To sam i učinila kad sam došla kući. Otac nije znao odgovoriti na to pitanje. Rekao mi je da se ne moramo baviti proučavanjem Biblije, nego da samo trebamo vjerovati u Boga. Kad sam došla k Emilie po kostime, rekla sam joj da moj otac nije znao odgovoriti na njeno pitanje. Ona i njena sestra donijele su svoje Biblije i pročitale mi kako je Bog rekao Adamu i Evi da se brinu za svoj rajski dom i sretno žive u njemu u svu vječnost. Objasnile su mi na temelju Biblije kako je Božji naum bio da Adam i Eva imaju djecu te da prošire raj na cijelu Zemlju. Duboko su me se dojmili ti biblijski reci! (1. Mojsijeva 1:28; 2:8, 9, 15; Psalam 37:29; Izaija 45:18; Otkrivenje 21:3, 4).

Moj prvi kršćanski sastanak

Budući da sam tog ljeta u Tartuu trebala pohađati tromjesečni tečaj za učitelje, Emilie mi je dala adresu jedne Jehovine svjedokinje koja je živjela u tom gradu. Dala mi je i knjigu Stvaranje, koja me oduševila svojim jednostavnim objašnjenjima temeljnih biblijskih istina. Tako sam 4. kolovoza 1945. otišla na adresu koju sam dobila od Emilie.

Kad mi nitko nije otvorio, ponovno sam glasno pokucala na vrata. Ovaj put otvorio mi je susjed koji me uputio na jednu drugu adresu — Ulicu Salme 56. Tamo sam zatekla jednu ženu koja je gulila krumpire te sam je upitala: “Održava li se tu neki vjerski sastanak?” Ona mi je ljutito rekla da nemam tamo što tražiti. Budući da sam bila uporna, ipak me pozvala da se popnem na kat i pridružim se ostalima koji su gore proučavali Bibliju. Ubrzo je došla pauza za ručak. Spremala sam se otići, no drugi su me nagovorili da ostanem.

Dok sam za vrijeme podnevne pauze gledala uokolo, vidjela sam dva neobično blijeda i mršava mladića koja su sjedila blizu prozora. Kasnije sam saznala da su za vrijeme rata više od godinu dana proveli u raznim skrovištima kako ne bi bili uhapšeni. * U poslijepodnevnom dijelu sastanka Friedrich Altpere u svom je govoru upotrijebio riječ “Harmagedon”. Budući da mi je taj izraz bio nepoznat, kasnije sam ga upitala što to zapravo znači, a on mi je pokazao taj izraz u Bibliji (Otkrivenje 16:16). Kad je vidio da me to iznenadilo, i sam se iznenadio što ja to ne znam.

Postalo mi je jasno da je taj sastanak bio organiziran samo za dobro poznate, pouzdane Jehovine svjedoke. Kasnije sam saznala da je to bio njihov prvi poslijeratni sastanak! Otad sam uvijek imala na umu koliko je važno uzdati se u Boga (Priče Salamunove 3:5, 6). Godinu dana kasnije, u kolovozu 1946, u dobi od 20 godina krstila sam se u znak predanja pravom Bogu, Jehovi.

Protivljenje obitelji

Državne vlasti zahtijevale su da se u školi djecu uči da Bog ne postoji, a to je bila kušnja za moju biblijski izgrađenu savjest. Željela sam promijeniti posao. Kad sam to rekla svojoj majci, ona me ljutito napala i počela me čupati za kosu. Odlučila sam otići od kuće, no otac me savjetovao da budem strpljiva te je rekao da će mi pomoći.

Moj brat Ants isprva mi se protivio kao i majka. A onda me jedan dan zamolio da mu dam neke naše publikacije. Pročitao ih je i one su mu se jako svidjele. Majka je bila izvan sebe od bijesa. Ants je čak počeo u školi govoriti o Bogu, no kad su mu se neki počeli protiviti, prekinuo je veze s Jehovinim svjedocima. Nedugo nakon toga zadobio je tešku ozljedu glave kad je nezgodno skočio u vodu. Paraliziran je ležao na nosilima, no još uvijek je bio pri svijesti. “Hoće li mi Jehova oprostiti?” upitao me. “Hoće”, odgovorila sam mu. Umro je nekoliko dana kasnije. Imao je tek 17 godina.

U rujnu 1947. dala sam otkaz u školi. Majka je i dalje bila vrlo neprijateljski raspoložena. Kad je izbacila iz kuće svu moju odjeću, otišla sam od kuće. Emilie Sannamees i njena sestra primile su me u svoj dom. One su me hrabrile podsjećajući me na to da Jehova nikad ne napušta svoje sluge.

Kušnje u poslijeratnoj Estoniji

Sestre Sannamees omogućile su mi da zajedno s njima šivam odjeću za seoske obitelji. Tim smo ljudima često mogle govoriti o biblijskim istinama. Bilo je to divno razdoblje u kojem sam naučila šivati i ujedno stekla više iskustva u službi propovijedanja. Osim što sam radila kao krojačica, davala sam i instrukcije iz matematike. Godine 1948. vlasti su počele hapsiti Jehovine svjedoke.

U listopadu iduće godine radila sam na jednom seoskom imanju kad sam saznala da su me policajci tražili u domu sestara Sannamees kako bi me uhapsili. Pobjegla sam na imanje brata Huga Susija, no saznala sam da je i on već uhapšen. Jedna žena kojoj sam prije šivala odjeću pozvala me k sebi. Kasnije sam se selila s jednog imanja na drugo te sam nastavila šivati i propovijedati.

Kad je došla zima, agenti KGB-a (sovjetske službe državne sigurnosti) pronašli su me u Tartuu, u domu Linde Mettig, revne mlade Jehovine svjedokinje koja je bila nekoliko godina starija od mene. Uhapsili su me i odveli na saslušanje. Osjećala sam se poniženo kad su me natjerali da skinem sa sebe svu odjeću i kad su mladi policajci zurili u mene. No nakon što sam se pomolila Jehovi, u srcu sam osjetila mir i spokojstvo.

Nakon saslušanja odveli su me u zatvorsku ćeliju koja je bila tako mala da u njoj nisam mogla ni leći. Iz te su me ćelije izvodili samo kad sam išla na saslušanje. Znali su mi reći: “Ne tražimo od tebe da se odrekneš Boga i kažeš da on ne postoji. Samo želimo da prestaneš s tim glupim propovijedanjem! Mogla bi imati lijepu budućnost.” Znali su mi i prijetiti, govoreći: “Je li ti život mio? Hoćeš li zbog svog Boga umrijeti negdje u sibirskoj pustoši?”

Svaka tri dana vodili su me na saslušanje, a u međuvremenu mi nisu dali da zaspim. Razmišljanje o biblijskim načelima pomoglo mi je da sve to izdržim. A onda mi je jedan od istražitelja ponudio da potpišem dokument u kojem je pisalo da više neću propovijedati. Rekla sam mu: “Dobro sam razmislila o tome i zaključila sam da bih radije živjela u zatvoru i sačuvala dobar odnos s Bogom nego bila puštena na slobodu i izgubila njegovo odobravanje.” Nato je on povikao: “Budalo jedna! Sve ćemo vas uhapsiti i poslati u Sibir!”

Neočekivan izlazak iz zatvora

Iznenadila sam se kad su mi malo prije ponoći istražitelji rekli da mogu uzeti svoje stvari i otići. No znala sam da će me slijediti, pa nisam otišla nikome od svoje kršćanske braće kako ne bih otkrila policiji gdje žive. Dok sam hodala ulicom, pratila su me tri muškarca. Nakon što sam se pomolila Jehovi za vodstvo, skrenula sam u jednu mračnu ulicu i brzo otrčala u neki vrt. Legla sam na tlo i prekrila se lišćem. Čula sam korake muškaraca koji su me pratili i vidjela svjetlo njihovih svjetiljki.

Tako sam ležala nekoliko sati i kosti su mi se ukočile od hladnoće. Kad sam napokon otišla iz vrta, nastavila sam hodati kamenim ulicama, noseći cipele u rukama kako ne bih stvarala buku. Nakon što sam izašla iz grada, nastavila sam pješačiti jarkom uz cestu. Kad bi mi se približio neki automobil, legla bih na tlo. U pet sati ujutro stigla sam u dom Jürija i Meete Toomel, koji su živjeli nedaleko od Tartua.

Meeta mi je odmah priredila parnu kupelj kako bih se zagrijala. Sutradan sam otišla u Tartu i našla se s Lindom Mettig. Ona mi je rekla: “Pođimo propovijedati dobru vijest po cijeloj Estoniji!” Nakon što sam promijenila izgled uz pomoć nove frizure, malo šminke i naočala, započele smo s propovijedanjem. U idućih nekoliko mjeseci putovale smo biciklom, prevaljujući velike udaljenosti. Pritom smo hrabrile kršćansku braću i sestre koji su živjeli na seoskim imanjima.

Jehovini svjedoci planirali su 24. srpnja 1950. održati kongres u velikom sjeniku na imanju jednog interesenta koji je živio u blizini Otepääe. Kad smo saznali da je KGB otkrio gdje planiramo održati kongres, uspjeli smo upozoriti većinu Jehovinih svjedoka koji su već krenuli prema mjestu sastanka. Idućeg dana kongres je održan na jednom drugom mjestu i na njemu je bilo oko 115 prisutnih. Svi su radosni otišli svojim kućama i bili su odlučniji nego ikad prije da ostanu vjerni Bogu unatoč kušnjama. *

Nakon toga Linda i ja nastavile smo propovijedati i hrabriti svoju kršćansku braću i sestre. Te smo godine na poljima kopale krumpir te smo prenosile poruku o Kraljevstvu ljudima s kojima smo radile. Vlasnik jednog imanja čak je prestao raditi i slušao nas sat vremena. Rekao nam je: “Ovakve vijesti ne čuju se svaki dan!”

“Pođimo propovijedati dobru vijest po cijeloj Estoniji!” (Linda Mettig)

Kad smo se Linda i ja vratile u Tartu, doznale smo da su u međuvremenu uhapšeni još neki Jehovini svjedoci, a među njima i Lindina majka. Tada je već bila uhapšena većina braće koju smo poznavali, uključujući i sestre Sannamees. Budući da smo znale da nas KGB traži, nabavile smo bicikle te smo nastavile propovijedati u okolici Tartua. Jedne noći KGB-ovci su me pronašli u kući Alme Vardje, Jehovine svjedokinje koja se tek nedavno bila krstila. Pregledavajući moje putne isprave, jedan od njih je povikao: “Ella! Posvuda smo te tražili!” Bilo je to 27. prosinca 1950.

Hapšenje i progon u Sibir

Alma i ja mirno smo spremile najnužnije stvari, a potom smo sjele da nešto pojedemo. KGB-ovci su se začudili i rekli: “Pa vi niste ni zaplakale, nego mirno sjedite i jedete!” Nato smo im odgovorile: “Idemo na novi zadatak, a ne znamo kad ćemo ponovno jesti.” Ponijela sam sa sobom i jedan pokrivač od kojeg sam kasnije napravila tople čarape i rukavice. Nakon što sam nekoliko mjeseci provela u zatvoru, u kolovozu 1951. bila sam zajedno s drugim Jehovinim svjedocima prognana u Sibir. *

Iz Estonije smo vlakom poslani u Lenjingrad (danas Sankt Peterburg) u Rusiji, a odatle u zloglasni radni logor u Vorkuti, koji se nalazio u hladnom arktičkom području sovjetske republike Komi. U našoj grupi bile su tri Jehovine svjedokinje. Budući da sam u školi učila ruski i da sam u zatvoru imala prilike obnoviti svoje znanje, nakon dolaska u logor već sam tečno govorila taj jezik.

U Vorkuti sam upoznala jednu mladu Ukrajinku koja je postala Jehovin svjedok dok je bila u jednom nacističkom koncentracionom logoru u Poljskoj. Godine 1945. ona je zajedno s 14 drugih Jehovinih svjedoka prebačena na brod koji su Nijemci namjeravali potopiti u Baltičkom moru. Međutim, brod je sretno doplovio do Danske. Kad se kasnije vratila u Rusiju, uhapšena je zbog propovijedanja i poslana u Vorkutu. Ona je svima nama bila veliko ohrabrenje.

U logoru smo upoznale i dvije žene koje su nas na ukrajinskom upitale: “Tko je ovdje Jehovin svjedok?” Odmah smo shvatile da su to naše sestre! One su nas hrabrile i pomagale nam. Drugim je logorašicama to izgledalo kao da nas je dočekala obitelj.

Premještaj u logor u Mordoviji

Kad je u prosincu 1951. na liječničkom pregledu utvrđeno da imam problema sa štitnjačom, preselili su me u ogromni logorski kompleks u Mordoviji, koji se nalazio gotovo 1 500 kilometara jugozapadno od Vorkute, a oko 400 kilometara jugoistočno od Moskve. U idućih nekoliko godina koje sam provela u tamošnjim logorima za žene upoznala sam mnoge Jehovine svjedokinje iz Mađarske, Njemačke, Poljske i Ukrajine. U Mordoviji sam upoznala i Maimu, političku zatvorenicu iz Estonije.

Dok je bila u zatvoru u Estoniji, Maimu se porodila, a jedan je stražar bio tako dobar da je dao dijete njenoj majci. U mordovskom logoru Maimu je počela s nama proučavati Bibliju te je prihvatila ono što je naučila. Pisala je o tome i svojoj majci, koja je također prihvatila biblijsku istinu te poučavala o njoj svoju unučicu Karin. Šest godina kasnije Maimu je puštena iz logora te se vratila svom djetetu. Kad je Karin odrasla, udala se za jednog Jehovinog svjedoka. Oni već 11 godina zajedno služe u podružnici Jehovinih svjedoka u Tallinnu u Estoniji.

U mordovskom kompleksu postojao je i jedan logor koji je bio drugačiji od drugih. Jedan dio tog logora nazvan je kavez jer se sastojao od malih baraka koje su bile pod strogim nadzorom. Čitav logor bio je ograđen zidom. Ja sam zajedno sa šest drugih Jehovinih svjedokinja bila poslana u taj logor zbog svojih kršćanskih aktivnosti. No čak smo i tamo prepisivale članke iz Kule stražare, a potom smo minijaturne kopije krišom slale braći koja su se nalazila u obližnjim logorima. Između ostalog, znale smo izdubiti rupu u komadu sapuna, staviti u nju članak i potom zatvoriti rupu.

Dok sam bila u mordovskim logorima, uz moju se pomoć više od deset osoba krstilo i počelo služiti Bogu. Četvrtog svibnja 1956. napokon mi je rečeno: “Možeš ići kući i vjerovati u svog Boga, Jehovu.” Tog sam se mjeseca vratila u Estoniju.

Gotovo 50 godina nakon povratka

Kad sam stigla u Estoniju, nisam imala posao, bila sam bez novca i nisam imala gdje živjeti. No nakon nekoliko dana upoznala sam jednu ženu koja je pokazala zanimanje za biblijska učenja. Pozvala me da neko vrijeme živim s njom i njenim mužem u njihovom jednosobnom stanu. Posuđenim novcem kupila sam vunu te sam plela džempere koje sam potom prodavala na tržnici. Nakon nekog vremena dobila sam posao na Institutu za tumore u Tartuu. Idućih sedam godina u toj sam bolnici obavljala razne poslove. U međuvremenu se vratio i Lembit Toom, koji je također bio prognan u Sibir. Vjenčali smo se u studenom 1957.

Bili smo pod stalnom prismotrom KGB-a, koji nam je često pravio probleme jer je naša propovjednička aktivnost još uvijek bila zabranjena. No mi smo se svesrdno trudili govoriti drugima o svojoj vjeri. Lembit je opisao taj dio našeg života u izdanju Probudite se! od 22. veljače 1999. Krajem 50-ih godina te u 60-im i 70-im godinama 20. stoljeća prognani Jehovini svjedoci postupno su se vraćali svojim kućama. Do kraja 80-ih u Estoniji je već bilo preko 700 Jehovinih svjedoka. Godine 1991. zakonski je priznata naša kršćanska aktivnost i otad je broj Jehovinih svjedoka u Estoniji porastao na preko 4 100!

Prošlo je više od 60 godina otkako sam prisustvovala onom prvom tajnom sastanku koji su Jehovini svjedoci organizirali u Estoniji nakon Drugog svjetskog rata. Otad sam uvijek odlučno postupala u skladu s biblijskim savjetom: “Uzdaj se u Jehovu i tvori dobro.” Ako tako postupamo, možemo biti sigurni da će on ‘učiniti što nam srce želi’ (Psalam 37:3, 4).

^ odl. 14 Jedan od ta dva mladića bio je Lembit Toom, čija je životna priča objavljena u izdanju Probudite se! od 22. veljače 1999.

^ odl. 30 Detaljniji opis tog kongresa možete naći u izdanju Probudite se! od 22. veljače 1999, stranice 12-13.

^ odl. 34 Većina Jehovinih svjedoka iz Estonije prognana je već početkom travnja 1951. Izvještaje o tome možete naći u izdanju Probudite se! od 22. travnja 2001, stranice 6-8, i dokumentarnom filmu Vjerni unatoč kušnjama — Jehovini svjedoci u Sovjetskom Savezu.

[Slika na stranici 24]

S devet Jehovinih svjedokinja u mordovskom logoru

[Slika na stranici 24]

Danas sa svojim suprugom Lembitom