PREMA procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, otprilike 3 posto svjetskog stanovništva pati od nekog oblika mentalne retardiranosti. Ona može biti posljedica genetskih poremećaja, ozljeda zadobivenih pri porođaju, infekcije mozga u ranom djetinjstvu, neadekvatne ishrane i štetnog utjecaja opojnih droga, alkohola ili raznih kemijskih tvari. No u većini slučajeva uzrok je nepoznat. Što znači odgajati dijete s posebnim potrebama? Kako tim roditeljima pružiti pomoć i podršku?

Problemi počinju kad roditelji saznaju da im je dijete retardirano. “Kad smo suprug i ja saznali da naša kći ima Downov sindrom, osjećali smo se kao da se krov naše kuće srušio i zatrpao nas”, prisjeća se Sirkka. Markusova majka Anne kaže: “Kad sam saznala da je moj sin mentalno retardiran, pitala sam se kako će drugi gledati na njega. No ubrzo sam prestala razmišljati o tome te sam se usredotočila na njegove potrebe i na to što mogu učiniti za njega.” Irmgard je slično reagirala. “Kad su nam liječnici rekli da je naša kći Eunike retardirana”, kaže ona, “samo sam mislila na to kako da pomognem svojoj djevojčici.” Što nakon takve dijagnoze mogu učiniti roditelji poput Sirkke, Anne i Irmgard?

Američki Državni informativni centar za djecu s posebnim potrebama poručuje: “Bilo bi dobro da se najprije informirate o djetetovom poremećaju, o tome koja vam pomoć stoji na raspolaganju i što konkretno možete poduzeti kako biste pomogli djetetu da se u fizičkom i duševnom pogledu razvije koliko god je to njemu moguće.” Primjena tih informacija može vam pomoći da se lakše snađete u odgoju svog djeteta, da budete organiziraniji i da točno znate što možete očekivati. To je slično kao da tijekom putovanja bilježite na karti koji ste dio puta prevalili i gdje ste sve bili.

Koliko god bilo teško odgajati retardirano dijete, čak i u toj situaciji ima nečeg dobrog. Što bi to moglo biti?

Kao prvo, roditelji se mogu utješiti spoznajom da većina retardirane djece ne pati. Dr. Robert Isaacson u svojoj knjizi The Retarded Child kaže: “Većina njih je sretna, voli se družiti s drugima, slušati glazbu i baviti se nekim sportom, voli dobru hranu i svoje prijatelje.” Premda po svojim sposobnostima i umijeću komunikacije zaostaju za drugom djecom, ona su često sretnija u svom malom svijetu nego druga djeca sa svim onim što im život pruža.

Kao drugo, roditelji mogu biti ponosni na uspjehe svog djeteta, znajući koliko je truda u njih uloženo. Svladavanje svakog novog zadatka može se usporediti s penjanjem na visoko brdo — “pogled s vrha” uistinu je prekrasan i donosi zadovoljstvo kako roditeljima tako i djetetu. To potvrđuje i primjer Bryana, koji je autist i boluje od tuberozne skleroze popraćene epileptičnim napadajima. Premda je bistra uma, on ne može govoriti i teško kontrolira pokrete ruku. No s vremenom je naučio piti iz poluprazne čaše, a da pritom ne prolijeva tekućinu. Sad kada je postigao taj stupanj koordinacije uma i tijela, Bryan može sam piti mlijeko, svoj omiljeni napitak.

Bryanovi roditelji smatraju taj napredak još jednom malom pobjedom nad poteškoćama s kojima se on suočava. “Naš je sin poput hrasta koji raste u šumi”, kaže njegova majka Laurie. “Hrast ne raste tako brzo kao neke druge vrste drveća, no njegovo je drvo itekako vrijedno. Slično tome, retardirana se djeca sporo razvijaju, no u očima svojih roditelja ona su dragocjena poput mladih hrastova od kojih se dobiva kvalitetno drvo trajne vrijednosti.”

Kao treće, mnogi su roditelji sretni kad vide da ih dijete voli i da im je jako privrženo. Irmgard kaže: “Eunike voli rano ići na spavanje i uvijek poljubi svakog člana obitelji prije nego što ode u krevet. Ako ode na spavanje prije nego što se mi vratimo kući, obično nam napiše pisamce u kojem nam se ispriča što nije ostala budna kako bi nas dočekala. Zatim napiše da nas voli i da jedva čeka da nas vidi sutra ujutro.”

Markus ne može govoriti, no on je uz puno truda naučio nekoliko riječi na znakovnom jeziku kako bi rekao svojim roditeljima da ih voli. Tia je dijete zaostalo u razvoju, no njeni roditelji kažu: “Ona nam je ispunila život ljubavlju, toplinom, nježnošću, zagrljajima i poljupcima.” Naravno da i sva takva djeca trebaju puno roditeljske ljubavi, nježnosti i lijepih riječi.

Kao četvrto, kršćanski roditelji osjećaju duboko zadovoljstvo kad njihovo dijete pokaže da vjeruje u Boga. Jedan primjer je dječak po imenu Juha. On je na pogrebu svog oca iznenadio sve prisutne kad je rekao da se želi pomoliti. U kratkoj molitvi Juha je rekao kako vjeruje da je njegov otac u Božjem sjećanju i da će ga on uskrsnuti kad za to dođe vrijeme. Potom je zamolio Boga da pomogne članovima njegove obitelji te naveo svakog po imenu.

Slično tome, i Eunike raduje svoje roditelje time što pokazuje da se uzda u Boga. Ona ne razumije sve što uči. Naprimjer, zna imena mnogih osoba o kojima se govori u Bibliji, no ne može ih povezati s onim što zna o njima — kao da gleda razbacane dijelove slagalice i ne vidi cijelu sliku. Međutim, Eunike shvaća da će Svemogući Bog jednog dana ukloniti sa Zemlje sve probleme. Ona s nestrpljenjem očekuje život u Božjem obećanom novom  svijetu, u kojem će moći u potpunosti koristiti svoje umne sposobnosti.

Mentalno retardirana djeca ne ostaju čitav život djeca — ona s vremenom postanu odrasli ljudi. Stoga roditelji trebaju pomoći djeci s posebnim potrebama da ne budu ovisna o drugima više nego što je potrebno. Markusova majka Anne kaže: “Bilo nam je lakše i brže napraviti sve umjesto Markusa. No trudili smo se pomoći mu da sam učini za sebe ono što može.” Eunikina majka dodaje: “Eunike ima mnoge divne osobine, no ponekad zna biti tvrdoglava. Kad ne želi nešto učiniti, moramo je nagovarati i apelirati na njenu želju da nas obraduje svojim ponašanjem. Čak i nakon što pristane nešto napraviti, moramo biti uz nju i ohrabrivati je sve dok ne završi.”

Bryanova majka Laurie uvijek nastoji sadržajno obogatiti njegov život. Za tri godine Laurie i njen suprug pomogli su Bryanu da nauči tipkati na kompjuterskoj tipkovnici. Bryan je presretan što sada može slati e-mailove svojim prijateljima i članovima obitelji. No dok on tipka, netko mu mora pridržavati ručni zglob. Roditelji mu pomažu da napreduje do toga da mu treba pridržavati samo lakat. Oni znaju da bi taj naizgled mali napredak omogućio Bryanu da bude puno samostalniji.

No roditelji ne smiju previše očekivati od djeteta ni vršiti na njega prevelik pritisak. Nemaju sva djeca iste potencijale. U knjizi The Special Child piše: “Iskustva pokazuju da je najbolje pronaći zlatnu sredinu između toga da se dijete potiče da bude što samostalnije i toga da mu se pruža pomoć kako ne bi postalo frustrirano.”

Svi roditelji koji odgajaju retardirano dijete trebaju biti jako strpljivi i ustrajni. Kad se problemi počnu gomilati, mnogi roditelji postanu očajni. Osim toga, često su i jako iscrpljeni. Ponekad možda plaču i sažalijevaju sami sebe. Što učiniti u takvoj situaciji?

Roditelji se mogu obratiti za pomoć Bogu, onome koji ‘sluša molitve’ (Psalam 65:2). Bog nam pruža ohrabrenje, nadu i snagu koja nam je potrebna da bismo ustrajali (1. Dnevnika 29:12; Psalam 27:14). On nas tješi kad smo tužni i želi da se ‘radujemo u nadi’ koju nam pruža Biblija (Rimljanima 12:12; 15:4, 5; 2. Korinćanima 1:3, 4). Bogobojazni roditelji mogu biti sigurni da će u budućnosti, kad dođe vrijeme da ‘slijepi progledaju, gluhi ponovno čuju, hromi prohodaju, a nijemi propjevaju’, i njihovo voljeno dijete imati savršeno duševno i fizičko zdravlje (Izaija 35:5, 6; Psalam 103:2, 3).

ŠTO RODITELJI MOGU UČINITI

•  Nastojte što više saznati o djetetovom poremećaju

•  Nastojte zadržati pozitivan stav

•  Pomozite djetetu da bude što samostalnije

•  Molite Boga za hrabrost, nadu i snagu

ŠTO DRUGI MOGU UČINITI

•  Razgovarajte s djetetom primjereno njegovoj dobi i budite iskreni

•  Razgovarajte s roditeljima o djetetu i pohvalite ih za njihov trud

•  Budite obzirni i pazite na njihove osjećaje

•  Provodite vrijeme s roditeljima i drugim članovima obitelji koje imaju dijete s posebnim potrebama