TO MU je bilo hvala za sve što je učinio kako bi zabavio svoje goste. Htio im je prikazati izum koji je nazvan camera obscura (što na latinskom znači “tamna komora”). Princip rada camere obscure prilično je jednostavan, no rezultati mogu biti vrlo zanimljivi. Što se zapravo događa u toj tamnoj komori?

Kad svjetlo kroz mali otvor uđe u tamnu komoru, na njenoj suprotnoj strani nastaje obrnuta slika predmeta koji se nalaze ispred otvora. Della Portini gosti nisu vidjeli ništa drugo nego likove glumaca koji su izvodili predstavu izvan sobe. Naprava koju je Della Porta koristio bila je preteča suvremenog fotografskog aparata. Danas milijuni ljudi diljem svijeta imaju fotografski  aparat, a u nekim zemljama čak se mogu kupiti i jeftini fotoaparati za jednokratnu upotrebu.

No camera obscura nije izumljena u Della Portino vrijeme. Princip na kojem se ona zasniva otkrio je Aristotel (384-322. pr. n. e.). U 10. stoljeću arapski učenjak Ibn al-Hajtam (Alhazen) jasno je opisao njen princip rada, a slikar Leonardo da Vinci, koji je živio u 15. stoljeću, govorio je o njoj u svojim bilješkama. U 16. stoljeću počele su se koristiti i sabirne leće, čime je poboljšana oštrina slike. Mnogi umjetnici koristili su leće kako bi na slikama što točnije prikazali perspektivu i odnose veličina. No unatoč mnogim pokušajima, do 19. stoljeća nitko nije uspio trajno sačuvati slike dobivene pomoću camere obscure.

Francuski fizičar Joseph Nicéphore Niepce vjerojatno se već 1816. počeo baviti pitanjem kako napraviti trajnu fotografiju. No prvi veliki uspjeh ostvario je u vrijeme kad se eksperimentalno bavio litografijom i otkrio fotoosjetljivo svojstvo bitumena. Sredinom 1820-ih stavio je u cameru obscuru kositrenu ploču premazanu bitumenom i okrenuo je prema prozoru s kojeg se pružao pogled na njegovo imanje. Ploča je osam sati bila izložena svjetlu. U današnje vrijeme čak ni najneiskusniji amateri ne bi bili ponosni na mutnu sliku kuće, drveta i staje koja je tom prilikom nastala, no Niepce je ipak imao razloga biti ponosan na svoje djelo. To je vjerojatno bila prva trajna fotografija na svijetu!

U nastojanju da usavrši svoj izum, Niepce se 1829. udružio sa sposobnim poduzetnikom Louisom Daguerreom. Niepce je umro 1833, a Daguerre je nakon njegove smrti značajno usavršio njegov izum. Koristio je bakrene ploče premazane srebrnim jodidom, koji je bio osjetljiviji na svjetlo nego bitumen. Pukim slučajem otkrio je i proces razvijanja slike. Naime, primijetio je da nevidljiva slika može postati sasvim jasna ako se ploča izloži djelovanju živine pare. Time je znatno skratio vrijeme ekspozicije, odnosno izlaganja ploče svjetlu. Daguerre je kasnije otkrio da se pranjem ploče u slanoj otopini može spriječiti da slika s vremenom potamni. Nakon toga fotografija je velikom brzinom osvojila svijet.

Godine 1839. Daguerreov izum, nazvan dagerotipija, bio je predstavljen javnosti. Reakcija je bila izuzetno dobra. Učenjak Helmut Gernsheim u svojoj knjizi History of Photography piše: “Vjerojatno nijedan izum u povijesti nije tako silno oduševio ljude i tako brzo osvojio svijet kao što je to učinila dagerotipija.” Jedan čovjek koji je prisustvovao skupu na kojem je izum bio predstavljen javnosti napisao je: “Sat vremena kasnije ljudi su nahrlili u optičarske radnje, no u njima nije bilo dovoljno instrumenata za to silno mnoštvo ljudi koji su se željeli okušati u izradi dagerotipija. Nekoliko dana kasnije na svim pariškim trgovima mogle su se vidjeti tamne kutije s tronožnim postoljima koje su bile postavljene ispred crkvi i palača. Svi fizičari, kemičari i drugi učeni ljudi iz glavnog grada laštili su posrebrene ploče. Čak ni imućni trgovci nisu mogli odoljeti iskušenju da žrtvuju nešto novca kako bi uživali u čarima tog najnovijeg izuma, pa su tako trošili novac na jod i živine pare.” Pariške su novine tu novu modu nazvale dagerotipomanija.

Britanski znanstvenik John Herschel bio je toliko oduševljen kvalitetom dagerotipija da je napisao: “Te se slike bez pretjerivanja može nazvati čudom.” Neki su tom izumu čak pripisivali magičnu moć.

No nisu svi oduševljeno prihvatili taj novi izum. Godine 1856. napuljski kralj zabranio je izradu fotografija, vjerojatno zato što su se one povezivale s bacanjem uroka. Kad je francuski slikar Paul Delaroche prvi put  vidio dagerotipiju, izjavio je: “Od danas je slikarstvo stvar prošlosti!” Novi izum izazvao je uznemirenost među slikarima, koji su se bojali da će zbog njega ostati bez posla. Objašnjavajući strahove nekih pojedinaca, jedan je komentator rekao: “Fotografija daje izrazito realističnu sliku stvarnosti i time bi mogla ugušiti osebujnost umjetničkog poimanja ljepote.” Osim toga, fotografije su čak bile kritizirane zbog toga što su svojom neumoljivom realističnošću razbile uvriježene iluzije o ljepoti i mladosti.

Engleski fizičar William Henry Fox Talbot bio je uvjeren da je on izumio fotografiju, pa se iznenadio kad je čuo za Daguerreov izum. Talbot je u cameru obscuru stavljao listove papira premazane srebrnim kloridom. Dobivene negative premazao bi voskom kako bi postali prozirni. Potom bi ih stavio na drugi papir i izložio Sunčevoj svjetlosti te tako dobio pozitive.

Premda Talbotove fotografije u početku nisu bile tako dobro prihvaćene i kvalitetne kao Daguerreove, Talbotov je postupak imao više potencijala za daljnje usavršavanje. On je omogućio da se od samo jednog negativa izradi više fotografija. Osim toga, papirnate fotografije bile su jeftinije i praktičnije od osjetljivih dagerotipija. Talbotov se postupak još i danas koristi u izradi fotografija, dok su se dagerotipije, unatoč svojoj prvobitnoj popularnosti, s vremenom prestale koristiti.

No Niepce, Daguerre i Talbot nisu bili jedini koji su smatrali da zaslužuju zvati se ocem fotografije. Nakon što je Daguerre 1839. objavio svoj izum, pojavilo se još najmanje 24 ljudi iz raznih dijelova svijeta, od Norveške do Brazila, koji su tvrdili da su već prije njega izumili fotografiju.

Društveni reformator Jacob August Riis vrlo je brzo shvatio da mu fotografije mogu odlično poslužiti u ostvarenju namjere da upozna javnost s problemom siromaštva i ljudskih patnji. Godine 1880. Riis je počeo fotografirati njujorške sirotinjske četvrti. Snimao je u večernjim satima, a za osvjetljenje je koristio magnezijev prah koji je gorio u tavi, što je bilo prilično opasno. U kući u kojoj je Riis radio dvaput je došlo do požara, a jednom se zapalila i njegova odjeća. Priča se da su Riisove fotografije bile jedan od razloga zbog kojih je Theodore Roosevelt proveo brojne društvene reforme nakon što je postao američki predsjednik. Slično tome, upečatljive fotografije Williama Henrya Jacksona potakle su američki Kongres da 1872. osnuje Nacionalni park Yellowstone, prvi nacionalni park na svijetu.

Krajem 80-ih godina 19. stoljeća mnogi ljudi koji su se željeli baviti fotografijom nisu to mogli jer je izrada fotografija još uvijek bila skupa i komplicirana. A onda je 1888. George Eastman izumio Kodak, prenosiv i vrlo praktičan kutijasti fotoaparat u kojem se nalazila rola savitljivog filma. Time je mnogim ljudima omogućio da se amaterski bave fotografijom.

Nakon što bi potrošili rolu filma, ljudi bi poslali čitavi aparat u tvornicu. Tamo bi tehničari razvili film, stavili u aparat novi film i poslali ga natrag zajedno s razvijenim fotografijama. Sve te usluge nudile su se po vrlo povoljnoj cijeni. Slogan kompanije Kodak: “Vi samo snimajte, mi ćemo napraviti sve ostalo” nije bio nikakvo pretjerivanje.

Tako je bavljenje fotografijom postalo dostupno širokim masama. Danas se u svijetu godišnje napravi nekoliko milijardi fotografija, iz čega je vidljivo da ljudi još uvijek pokazuju veliko zanimanje za taj izum. Popularnost fotografije još je više porasla nakon što su izumljene digitalne kamere, kod kojih se slika prikazuje pomoću više milijuna piksela. Ti fotoaparati imaju malu memorijsku karticu (memory stick) na koju stane i po nekoliko stotina fotografija. Danas se čak i pomoću osobnog računala i printera mogu izraditi vrlo kvalitetne fotografije. Nema sumnje, fotografija je daleko dogurala!