Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Od beznađa do sretnog života

Od beznađa do sretnog života

Kad su moji susjedi čuli da sam četiri puta pucao u sebe i ostao živ, počeli su me zvati Supermen. No ja ni po čemu nisam bio sličan tom hrabrom, nepobjedivom junaku. Dopustite mi da vam ispričam zašto sam si htio oduzeti život.

ROĐEN sam 1951. u gradu Guayaquilu (Ekvador). Moji su se roditelji nastanili s nas devetero djece na području uz more koje je nazvano Las Invasiones (Najezde). To je područje tako nazvano zbog “najezda” siromašnih obitelji koje su na njemu bespravno sagradile kuće sa zidovima od bambusove trske i krovovima od valovitog lima. One su stajale na drvenim stupovima jer su bile sagrađene na muljevitoj obali i močvarnom tlu obraslom mangrovom. U kućama nije bilo struje. Kuhali smo na peći na ugljen i pješačili otprilike jedan kilometar da bismo došli do pitke vode.

Moja starija braća i sestre rano su počeli raditi kako bi pomogli roditeljima da prehrane obitelj. Ja sam sa 16 godina napustio školu i počeo raditi kao dostavljač u jednoj tvornici. Moji prijatelji i ja počeli smo piti i razuzdano živjeti. Kad bi me počela peći savjest, otišao bih na ispovijed. Svećenik bi mi rekao: “Sinko, dobro si se ispovjedio”, a potom bi me poslao kući, ne pruživši mi nikakvu duhovnu pomoć. Tako sam nastavio činiti iste grijehe. Nakon nekog vremena vidio sam da nema smisla uvijek iznova griješiti i odlaziti na ispovijed, pa sam prestao ići u crkvu. Otprilike u isto vrijeme postao sam svjestan nepravde koja vlada u društvu. Siromašna većina jedva je spajala kraj s krajem, dok je bogata manjina živjela u raskoši. Smatrao sam da je to potpuno apsurdno. Bio sam uvjeren da se ne mogu nadati boljoj budućnosti i da moj život nema nikakvog smisla.

A onda sam jednog dana otkrio da moje četiri sestre čitaju publikacije Jehovinih svjedoka. Tako sam ih i ja počeo čitati. Naročito mi se svidjela knjiga Istina koja vodi do vječnog života. U njoj sam našao jasna i logična objašnjenja mnogih biblijskih tema. Sjećam se kako sam u sebi rekao: ‘To je istina!’ No jedno je prepoznati biblijsku istinu, a nešto sasvim drugo živjeti u skladu s njom. Trebalo mi je 15 godina da to shvatim.

Kad sam imao 22 godine, dobio sam posao u banci. Jednoga dana jedan mi je kolega otkrio kako tajno “posuđuje” novac od banke i kasnije vraća “posuđeni” novac. Tako sam i ja počeo “posuđivati” novac. Nastavio sam to činiti sve dok nisam uzeo tako mnogo novca da to više nisam mogao sakriti. Postao sam očajan jer sam mislio da nikad neću moći vratiti ukradeni novac. Zato sam odlučio priznati što sam učinio i potom kazniti sebe na najgori mogući način, tako da si oduzmem život.

Nakon što sam napisao pismo banci, kupio sam malokalibarski pištolj i otišao na jednu pustu plažu gdje sam odlučio počiniti samoubojstvo. Dvaput sam se ustrijelio u glavu i dvaput u prsa. Premda sam zadobio teške ozljede, ostao sam živ. Pronašao me neki biciklist koji se brzo pobrinuo da budem odvezen u bolnicu. Nakon što sam se oporavio od ozljeda, zbog krađe sam bio izveden pred sud i poslan u zatvor. Kad sam izašao iz zatvora, osjećao sam se potišteno i bilo me je stid jer sam imao dosje u kojem je pisalo da sam se ogriješio o zakon. Budući da sam preživio rane od četiri metka, susjedi su me počeli zvati Supermen.

Prilika za promjenu

Otprilike u to vrijeme na moja je vrata došao Paul Sánchez, misionar Jehovinih svjedoka. Prvo što sam zapazio na njemu bio je srdačan osmijeh. Budući da je Paul bio tako veseo i simpatičan, prihvatio sam njegovu ponudu da počnem s njim proučavati Bibliju. ‘Možda mi on može pomoći da pronađem sreću i smisao života’, pomislio sam.

Uz Paulovu pomoć saznao sam da Bog ima određeni naum za ljude te da će oni koji ga ljube i poslušno mu služe jednog dana živjeti u raju na Zemlji (Psalam 37:29). Također sam saznao da za nepravdu i siromaštvo nije kriv Bog, nego čovjekova pobuna protiv Boga (5. Mojsijeva 32:4, 5). Te su istine bile poput divnog svjetla koje je obasjalo moj život. No znao sam da trebam promijeniti i svoju osobnost, a to je bilo puno teže nego proučavati Bibliju.

Nakon nekog vremena dobio sam uredski posao na kojem sam morao raditi s novcem. Ponovno sam podlegao iskušenju i počeo krasti. Kad više nisam mogao sakriti krađu, pobjegao sam u jedan drugi grad u Ekvadoru i ostao tamo otprilike godinu dana. Pokušao sam napustiti zemlju, no to mi nije pošlo za rukom, pa sam se vratio kući.

Paul me ponovno pronašao i tako smo nastavili proučavati. Ovaj put čvrsto sam odlučio primjenjivati biblijska načela u svom životu i iskreno služiti Jehovi. Zbog toga sam rekao Paulu za svoje prijašnje nepošteno vladanje. On je vrlo otvoreno razgovarao sa mnom i dao mi nekoliko savjeta. Skrenuo mi je pažnju na biblijske retke kao što je Efežanima 4:28, gdje stoji: “Tko je krao, neka više ne krade, nego neka naporno radi.” Shvatio sam da moram priznati krađu i prihvatiti posljedice svog nedjela.

U to vrijeme počeo sam raditi kao samostalni umjetnik. Jednog dana u moj je atelje došao neki čovjek koji je pokazao zanimanje za jednu moju sliku. No to je bio detektiv koji je imao nalog da me uhiti. Tako sam ponovno završio na sudu i potom u zatvoru. Kad me Paul posjetio u zatvoru, obećao sam mu: “Nećeš požaliti zbog toga što se toliko trudiš oko mene i pomažeš mi da upoznam Bibliju.” Nastavili smo proučavati dok sam bio u zatvoru.

Dokazao sam da iskreno želim služiti Bogu

Nakon što sam izašao iz zatvora odlučio sam služiti Jehovi svim svojim srcem, a to sam u iduće dvije godine i dokazao. Godine 1988. krstio sam se kao Jehovin svjedok. Želeći nadoknaditi ono što sam propustio dok sam uludo trošio svoj život, počeo sam služiti kao pionir, odnosno puno vremena posvećivati propovijedanju. Posebno sam se trudio propovijedati članovima maloljetničkih bandi.

Članovi jedne bande često su pisali grafite po zidu naše dvorane za sastanke. Budući da sam ih osobno poznavao i znao gdje žive, otišao sam do njih i objasnio im čemu služi dvorana Jehovinih svjedoka te sam ih ljubazno zamolio da pokazuju poštovanje prema našoj imovini. Nakon toga na zidu se više nisu pojavljivali grafiti.

Kad smo jednom preuređivali dvoranu i skidali staru boju sa zidova, mladi Jehovin svjedok po imenu Fernando ugledao je natpis: “La Rana”, što na španjolskom znači “žaba”. “To sam bio ja!” rekao je uzbuđeno. Dok je bio član bande, Fernando je na zidu napisao svoj nadimak, a sada ga je sam uklanjao sa zida!

Kad sam upoznao Fernanda, bio je ovisnik o drogi. Majka ga je poslala u dva centra za rehabilitaciju ovisnika, no on se i dalje drogirao. Zato je digla ruke od njega i odselila se, ostavivši ga samog u kući. Fernando je rasprodao sve vrijedne stvari — čak i vrata, prozore i krov kuće — samo da bi kupio drogu. Jednoga dana prišao sam mu na ulici, dao mu sok i ponudio mu da s njim proučavam Bibliju. On je to prihvatio. Na moju veliku radost, pozitivno je reagirao na istinu. Napustio je bandu, prestao se drogirati te je počeo dolaziti na kršćanske sastanke. Ubrzo se i krstio.

Kad bismo Fernando i ja propovijedali zajedno od vrata do vrata, ljudi bi nas često prepoznali i oslovili nas sa “Žaba” ili “Supermen”. Pitali bi nas zašto posjećujemo ljude. Zadivili bi se kad bi vidjeli da su nekadašnji član bande i bivši lopov došli na njihova vrata s Biblijama u rukama.

Jednom prilikom svjedočio sam jednom čovjeku dok je Fernando razgovarao s njegovim susjedom. Čovjek kojem sam svjedočio upro je prstom u Fernanda i rekao: “Vidite li onog čovjeka? On mi je jednom uperio pištolj u glavu.” No ja sam mu rekao da je Fernando napustio svoj prijašnji način života i da sada živi u skladu s biblijskim načelima. Kad je Fernando završio razgovor sa susjedom, pozvao sam ga da dođe k nama te sam ga predstavio svom sugovorniku. “Mladiću”, rekao je stanar, “doista zaslužujete pohvalu za promjene koje ste učinili u svom životu.”

Više i ne pamtim koliko smo puta Fernando i ja čuli slične izjave. One su nam omogućile da damo ljudima dobro svjedočanstvo te da s nekima od njih počnemo proučavati Bibliju. Fernandu i meni čast je to što nas ljudi prepoznaju kao Jehovine svjedoke.

Važan događaj u mom životu

Godine 2001, kad sam navršio 50 godina, jako sam se iznenadio i obradovao kad sam dobio poziv da pohađam Školu za organizacijsko osposobljavanje, koja se trebala održati u Peruu. Ta škola traje osam tjedana, a mogu je pohađati Jehovini svjedoci koji ispunjavaju određene preduvjete. Škola pruža polaznicima izvrsnu duhovnu pouku koja im pomaže da još bolje izvršavaju svoju službu.

U školi mi se sviđalo sve osim držanja govora. Toga sam se jako bojao. Mnogi mlađi polaznici imali su izvrsne govore i izgledali su tako sigurni u sebe. No kad sam se ja popeo na podij kako bih održao svoj prvi govor, obuzeo me osjećaj manje vrijednosti koji me mučio još od djetinjstva. Klecala su mi koljena, znojili su mi se dlanovi, ruke su mi se tresle, a glas podrhtavao. No Jehova mi je pomogao putem svog svetog duha i drage braće koja su mi pružila podršku. Jedan od nastavnika posebno se zanimao za mene te mi je nakon nastave pomagao u pripremi govora. Što je najvažnije, naučio me da se uzdam u Jehovu. Kako se škola bližila kraju, ja sam se prvi put u životu počeo osjećati ugodno dok sam iznosio govore pred slušateljima.

Veliki ispit mog samopouzdanja bio je kongres Jehovinih svjedoka u Guayaquilu na kojem sam pred 25 000 prisutnih trebao ispričati kako sam postao Jehovin svjedok. Bio sam jako uzbuđen jer sam znao da imam priliku ohrabriti jako mnogo braće i sestara. Dok sam govorio, glas mi je počeo podrhtavati. Kasnije mi je pristupio jedan brat i rekao mi: “Brate González, dok si pričao svoje iskustvo, svi su imali suze u očima.” Bilo mi je najviše stalo do toga da svojom životnom pričom ohrabrim one koji nastoje napustiti svoj prijašnji način života.

Danas služim kao starješina i stalni pionir. Raduje me to što je uz moju pomoć 16 osoba upoznalo biblijsku istinu. Presretan sam što su moji roditelji i moje četiri sestre također predali svoj život Jehovi. Moja je majka umrla 2001, ostavši vjerna Bogu sve do smrti. Duboko sam zahvalan Jehovi što mi je dopustio da ga upoznam. Sada i sam pozivam druge da se približe Bogu jer smatram da je to najbolji način da mu pokažem svoju zahvalnost (Jakov 4:8).

[Slika na stranici 12]

Fernando (Žaba), bivši član bande kojem sam pomogao da upozna istinu

[Slika na stranici 12]

Paul Sánchez, misionar koji je sa mnom proučavao Bibliju

[Slika na stranici 13]

Vicente González danas