DUSTIN je počeo prisustvovati biblijskom tečaju koji je jedna Jehovina svjedokinja započela s njegovom majkom. Premda je imao samo 11 godina, duboko je razmišljao o onom što je čuo te je postavljao mnoga razborita pitanja. Ubrzo je izrazio želju da i sam počne proučavati Bibliju s bivšom misionarkom koja je poučavala njegovu majku. Osim toga, u školi je počeo razgovarati s drugim učenicima o onome što je naučio.

Dustin je počeo pohađati sastanke u dvorani Jehovinih svjedoka i odgovarati na pitanja u dijelovima programa u kojima je predviđeno sudjelovanje prisutnih. Kad je sa svojim mlađim sestrama i bratom otišao u posjet svom ocu, on je htio da pođu s njim u njegovu crkvu. Dustin je objasnio ocu zašto bi više volio ići na sastanke koji se održavaju u dvorani Jehovinih svjedoka. Njegov je otac to prihvatio i dopustio mu da pohađa te sastanke.

Jedne večeri nakon sastanka Dustinova majka nije znala kamo je on nestao. Dustin je, ne rekavši majci ništa o tome, pristupio nadgledniku Teokratske škole propovijedanja i rekao mu da bi se želio uključiti u tu školu. Dustinova se majka složila s tim. Dustin je jedva čekao da dobije prvi zadatak u školi. No u isto vrijeme počeo je osjećati jaku bol u desnom kuku te je odlazio na preglede k raznim liječnicima. Nakon nekog vremena došao je važan dan kad je u dvorani trebao održati svoj prvi govor. Do tada mu se stanje već toliko pogoršalo da je hodao oslanjajući se na štake. Premda je bilo očito da trpi jake bolove, došao je do podija bez štaka.

Ubrzo nakon toga Dustinu je dijagnosticirana jedna rijetka vrsta raka kostiju koji se  naziva Ewingov sarkom. Gotovo cijelu iduću godinu proveo je u dječjoj bolnici u San Diegu (Kalifornija). Prošao je kemoterapiju i zračenje, a na kraju mu je bila amputirana desna noga i dio zdjelične kosti. Unatoč tome sačuvao je čvrstu vjeru i ljubav prema Jehovi. Kada je bio preslab da bi sam čitao, čitala mu je njegova majka, koja je gotovo uvijek bila uz njega.

Premda se Dustinovo stanje pogoršavalo, on se nikad nije žalio. Stalno je bio nečim zaokupljen i često je u invalidskim kolicima odlazio do drugih pacijenata i njihovih roditelja kako bi ih ohrabrio. Među pacijentima je bio i jedan drugi Jehovin svjedok. Bolničko osoblje vidjelo je da su Dustin i taj dječak drugačiji od ostalih pacijenata i da im njihova vjera daje snagu da izdrže.

Dustin se želio krstiti. Dok je ležao na krevetu, jer je bio preslab da bi sjedio, kršćanski starješine razmotrili su s njim pitanja koja se razmatraju s onima koji se žele krstiti kao Jehovini svjedoci. Šesnaestog listopada 2004. Dustin se s 12 i pol godina krstio na dvodnevnom pokrajinskom sastanku.

Prije govora za krštenje Dustina su u kolicima dovezli do mjesta gdje su sjedili ostali kandidati za krštenje. Kada su kandidati bili zamoljeni da ustanu, i Dustin je, odjeven u svoje najbolje odijelo, stao na jednu nogu, držeći se za naslon stolice. Potom je jasno i glasno odgovorio na pitanja koja su bila postavljena kandidatima za krštenje. Govoru za krštenje prisustvovala je cijela Dustinova obitelj, uključujući i njegovog oca te njegovu ženu. Bilo je prisutno i bolničko osoblje, a došli su i roditelji druge djece oboljele od raka koju je Dustin upoznao u bolnici.

Dan nakon krštenja Dustin se vratio u bolnicu. Rak mu se već bio proširio na sve kosti. Kako je bio sve slabiji te je imao osjećaj da će umrijeti, upitao je svoju majku hoće li se to doista dogoditi. Nato je ona njega upitala: “Zašto me to pitaš? Bojiš li se smrti?”

“Ne bojim se”, odgovorio je Dustin. “Samo ću zatvoriti oči i ponovo ih otvoriti kad uskrsnem. Imat ću osjećaj da je prošlo svega nekoliko sekundi. Više neću trpjeti bol.” Zatim je rekao: “Samo se brinem zbog svoje obitelji.”

Dustin je umro idućeg mjeseca. Pogrebu su prisustvovali liječnici, medicinske sestre, ostalo bolničko osoblje sa svojim obiteljima, Dustinovi učitelji, susjedi i, dakako, članovi njegove obitelji — kako oni koji su Jehovini svjedoci tako i oni koji nisu. Dustin je prije svoje smrti zamolio da se svima koji budu prisustvovali pogrebnom govoru pruži dobro svjedočanstvo o njegovim vjerovanjima. Nadglednik Teokratske škole propovijedanja, koji mu je bio dodijelio jedini učenički govor što ga je imao prilike iznijeti, održao je izvrstan govor čija je svrha bila pomoći prisutnima da izgrade ili ojačaju svoju vjeru u Boga. Prisutnih je bilo tako mnogo da su mnogi morali stajati.

Svima koji su došli na pogreb uručen je listić na kojem su bili napisani Dustinovi najdraži biblijski reci — Matej 24:14 i 2. Timoteju 4:7. Njegova čvrsta vjera i odanost Bogu ohrabrile su sve koji su ga poznavali. Jedva čekamo da ga ponovno vidimo nakon što uskrsne. (Ispričala Jehovina svjedokinja koja je proučavala Bibliju s Dustinom.)