ROĐEN sam 1962. u jednom gradiću u talijanskoj regiji Basilicati, no istog sam dana zamalo i umro. Moja je majka imala težak porod. Liječnik mi je dao par injekcija, no radilo se o lijekovima koji su imali opasne nuspojave. Tri dana kasnije moje se maleno tijelo počelo tresti od jakih grčeva. Nakon tog napadaja ruke i noge ostale su mi uzete, a glasnice teško oštećene.

Kad sam malo porastao, počelo me jako frustrirati to što sam tako nemoćan. Bio sam razdražljiv i često sam se otresao na druge ljude. Osjećao sam se kao da sam izoliran od ostatka svijeta. Moj život nije imao nikakav smisao. S 25 godina već sam bio toliko jadan da nisam znao što ću sa sobom. Kako nisam razumio zašto Bog dopušta da toliko patim, činilo mi se razumnim zaključiti da Bog ne postoji.

Kad sam jednog jutra krajem 1987. sjedio u kolicima ispred kuće, pristupila su mi dva uredno odjevena mladića. Pretpostavio sam da žele razgovarati s mojim bratom. Iako sam jako teško govorio, uspio sam im reći da brata nema kod kuće. “Ali mi želimo s vama razgovarati”, odgovorili su oni. To me jako iznenadilo jer inače gotovo nitko nije želio sa mnom razgovarati.

“Vjerujete li u Boga?” upitali su me. Ja sam im grubo uzvratio: “Zar ne vidite u kakvom sam stanju? Kako da vjerujem u Boga?” Tako smo počeli razgovarati. U razgovoru sam saznao da su ti mladići Jehovini svjedoci. Kad su mi ponudili knjigu Život — kako je nastao? Evolucijom ili stvaranjem? * ja sam je preko volje uzeo. Rekli su da će me ponovno posjetiti, no ja sam se nadao da više neće doći.

No ipak su održali svoje obećanje i ponovno me posjetili, pa smo tako nastavili razgovor. Još se sjećam biblijskih redaka koje su mi tom prilikom pročitali. Bile su to riječi iz Izaije 35:5, 6: ‘Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima otvorit će se. Tada će hromi skakati kao jelen i jezik nijemoga pjevat će.’ Te su mi riječi zvučale lijepo, ali nestvarno. Ja nisam mogao ni stati na noge, a kamoli skakati kao jelen. Na koncu sam pristao da s njima proučavam Bibliju, premda nisam vjerovao da mi ona može pomoći da izađem na kraj sa svojim problemima. Smatrao sam da nema smisla nadati se da ću jednog dana postati zdrav i jak.

Nakon nekog vremena Jehovini svjedoci pozvali su me na sastanak u svoju dvoranu. Ne sjećam se teme biblijskog predavanja, ali zato dobro pamtim ljubav koju su mi tom prilikom pokazali. Nisu me sažalijevali, već su se potrudili da se među njima osjećam ugodno. Te sam nedjelje shvatio da su Jehovini svjedoci pravo društvo za mene. Otad sam počeo redovito pohađati njihove sastanke.

Proučavanje Božje Riječi izvanredno je utjecalo na moje srce. Ono je bilo poput sasušenog drveta koje je ponovno prolistalo. U meni su se probudili osjećaji za koje sam mislio da su se davno ugasili. Bio sam presretan zbog toga! Želio sam govoriti drugima o svojoj divnoj nadi (Matej 24:14). No kako započeti s propovijedanjem? Gorljivo sam molio Jehovu da mi pokaže što da učinim.

U rujnu 1991. u moju je skupštinu došao jedan pionir (propovjednik koji velik dio svog vremena posvećuje poučavanju ljudi biblijskim učenjima). Kad sam jednog dana bio kod njega, rekao sam mu da bih želio započeti s propovijedanjem. Budući da ne mogu razgovjetno govoriti, razgovarali smo o mogućnosti da pišem pisma služeći se pisaćim strojem. No problem je bio u tome što su mi obje ruke uzete. Uz pomoć pionira pokušao sam tipkati na razne načine. Naprimjer, pokušao sam zubima držati olovku i njome pritiskati tipke. Zatim sam isprobao jednu drugu metodu. Na glavu sam stavio kacigu za koju je bio pričvršćen štapić, a potom sam micao glavu kako bih štapićem pritiskao tipke. No nijedan od tih pokušaja nije urodio plodom.

Kad smo kasnije razgovarali o tom problemu, pionir je u šali rekao: “Imaš vrlo lijep nos.” Odmah sam pokušao pritisnuti nosom nekoliko tipki i otkrio da to funkcionira. Napokon sam mogao pisati pisma! Zamislite koliko sam se morao namučiti da ispravim slovne greške! Ubrzo smo zaključili da bi mi bilo puno lakše kada bih imao kompjuter. No kako nabaviti novac za kompjuter? Čekao sam da dođe pravi trenutak kako bih porazgovarao o tome sa svojim roditeljima. Ubrzo nakon tog razgovora dobio sam kompjuter na kojem sam mogao pisati pisma.

Najprije sam pisao svojim prijateljima i rođacima, a potom i ljudima koji žive u mom gradiću i okolnim mjestima. Ubrzo sam se počeo dopisivati s ljudima iz cijele Italije. Teško je riječima opisati radost koju sam osjetio svaki put kada bi netko odgovorio na moje pismo. U prosincu 1991. postao sam nekršteni objavitelj dobre vijesti. Osim toga, uključio sam se u Teokratsku školu propovijedanja, koja se svaki tjedan održava u skupštinama Jehovinih svjedoka. Kada bih dobio zadatak da održim govor, kod kuće bih ga pažljivo pripremio i napisao služeći se kompjuterom. Na sastanku bi netko od braće s podija pročitao moj govor.

Bio sam duboko zahvalan Jehovi za ljubav koju mi je pokazao. Znao sam da mu trebam predati svoj život i krstiti se kako bih mogao dalje duhovno napredovati. Skupio sam hrabrost i rekao roditeljima da sam se odlučio krstiti. Njima to nije bilo drago, no moja želja da se krstim bila je jača od straha koji sam tada osjećao. Uz pomoć Jehove i svoje braće u vjeri krstio sam se u kolovozu 1992. Bio sam jako sretan što su moj brat i njegova žena prisustvovali mom krštenju!

Kako sam sve jasnije razumio načela iz Božje Riječi, uvidio sam da trebam promijeniti neke svoje karakterne osobine. Shvatio sam da sam zbog svog fizičkog stanja postao posesivan i sebičan. Morao sam se boriti da ispravim te mane. Trebao sam biti ponizniji i truditi se da ne budem stalno frustriran zbog toga što ovisim o drugima.

Osim toga, trudio sam se da prestanem sažalijevati samog sebe i smatrati se jadnim i  bespomoćnim. S vremenom su mi neke situacije čak postale simpatične i smiješne. Kad sam jednog dana propovijedao od kuće do kuće, na jednim je vratima otvorila mala djevojčica. Jedan od dvojice Jehovinih svjedoka koji su bili sa mnom upitao je djevojčicu jesu li joj roditelji kod kuće. Ona je nato glasno rekla: “Mama, na vratima su dva čovjeka i jedan bolesnik.” Kad me njena majka vidjela, bilo joj je toliko neugodno da nije znala što bi rekla. Jedan je brat rekao: “Ustvari, dvojica su bolesna, a jedan je zdrav.” Svi smo se nasmijali, a zatim je uslijedio ugodan razgovor.

Nakon što sam se krstio, devet mjeseci služio sam kao pomoćni pionir, propovijedajući 60 sati mjesečno. No htio sam se još više posvetiti službi. Zato sam ubrzo počeo služiti kao stalni pionir, tako da sam još više sati provodio u službi propovijedanja. Prvih nekoliko mjeseci pionirske službe bilo mi je vrlo teško. Kada bih došao ljudima na vrata, mnogi su mislili da prosim. U tim je situacijama i meni i mojim suradnicima bilo vrlo neugodno.

Osim toga, mnoga braća iz skupštine nisu mogla sa mnom razgovarati jer nisu razumjela što govorim i nisu znala što učiniti. No zahvaljujući Jehovinoj pomoći i nesebičnoj podršci moje duhovne braće i sestara, situacija se s vremenom poboljšala. Danas me ljudi više ne gledaju kao čovjeka u invalidskim kolicima, nego kao Jehovinog svjedoka koji nastoji pomoći drugima da upoznaju Božji naum.

U srpnju 1994. pohađao sam dvotjedni tečaj za pionire. Na njemu smo razmatrali biblijska načela na kojima se temelji naše djelo propovijedanja i činjenja učenika. Osim toga, dobili smo praktične savjete koje smo imali prilike primijeniti u službi. Ja sam morao savladati određene prepreke kako bih mogao prisustvovati tom tečaju, koji se održavao šezdesetak kilometara od gradića u kojem živim. Budući da ne mogu spavati nigdje drugdje osim kod svoje kuće, braća su me naizmjence ujutro vozila na tečaj i navečer me vraćala kući. Za ručak bi me netko od braće odnio u prostoriju na katu u kojoj smo svi zajedno jeli.

U ožujku 2003. imenovan sam za skupštinskog starješinu. Kao starješina trebam požrtvovno služiti svojoj braći. Zbog toga sada još bolje razumijem smisao Isusovih riječi: “Više je sreće u davanju nego u primanju” (Djela apostolska 20:35). Surađujem s divnim starješinama koji mi pomažu da što bolje ispunim svoju ulogu. Sva braća iz skupštine, a naročito mladi, pokazuju mi da me vole i cijene. Pozivaju me da se družim s njima u raznim prilikama. Oni znaju da sam morao savladati razne prepreke kako bih mogao služiti Jehovi i zato me mnogi pitaju za pomoć kad se suočavaju s problemima.

Naučio sam da tjelesno zdravlje nije presudno za sretan život. Naprotiv, najvažnije je imati dobar odnos s Jehovom i vršiti njegovu volju. Naročito sam zahvalan Bogu što mi je dao divnu nadu da uskoro više neću biti u invalidskim kolicima. Radujem se tome što ću moći “skakati kao jelen” i služiti pravom Bogu u svu vječnost (Izaija 35:5, 6).