NAKON što se u 1980-ima svijetom proširila pošast AIDS-a, ljudi su postali svjesniji “skrivenih opasnosti” povezanih s transfuzijom krvi, a stručnjaci su počeli intenzivnije raditi na tome da se one uklone. No još uvijek postoje veliki problemi. U lipnju 2005. Svjetska zdravstvena organizacija je priznala: “Izgledi da pacijenti dobiju sigurnu krv (...) znatno variraju od zemlje do zemlje.” Što je razlog tome?

U mnogim državama ne postoje programi koji bi osigurali da se u svim dijelovima zemlje sustavno primjenjuju standardne sigurnosne mjere u vezi sa sakupljanjem, testiranjem i transportom krvi i krvnih pripravaka. Ponekad se krv pohranjuje na opasan način — u neadekvatnim kućanskim hladnjacima i malim prijenosnim hladnjacima. Ukoliko ne postoje utvrđeni sigurnosni standardi, pacijenti bi mogli imati problema ako prime krv nekog darovatelja koji živi stotinama, ako ne i tisućama, kilometara daleko.

Neke zemlje tvrde da njihove zalihe krvi nikada nisu bile sigurnije. No ipak je potreban oprez. Na prvoj stranici okružnice koju su zajednički sastavili američko Udruženje banaka krvi, Udruženje zavoda za transfuziju krvi i Američki Crveni križ pisalo je: “UPOZORENJE! Budući da se puna krv i krvne komponente dobivaju od ljudske krvi, postoji opasnost da se putem njih prenesu uzročnici zaraznih bolesti, kao što su virusi. (...) Ta se opasnost ne može potpuno  ukloniti ni pažljivim odabirom davatelja krvi ni postojećim laboratorijskim testovima.”

Stoga je Peter Carolan, visoki dužnosnik Međunarodne federacije društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, bio u pravu kad je rekao: “Nikad ne možemo biti apsolutno sigurni da zalihe krvi nisu zaražene. Uvijek će se javljati nove zarazne bolesti koje se neko vrijeme neće moći otkriti laboratorijskim testovima.”

Što ako se pojavi neka nova zarazna bolest koja će se, poput AIDS-a, lako prenositi putem krvi i kod koje se dugo vremena neće moći otkriti prijenosnici? “To je vrlo ozbiljan problem”, rekao je dr. Harvey Klein iz američkog Državnog zavoda za zdravstvo u govoru koji je u travnju 2005. iznio na jednom medicinskom simpoziju održanom u Pragu. Osim toga, dr. Klein je rekao: “Ustanove koje se bave prikupljanjem krvi i krvnih komponenata ne bi mogle spriječiti novu epidemiju uzrokovanu transfundiranjem zaražene krvi, kao što to nisu mogle ni u početku epidemije AIDS-a.”

Koje su najveće opasnosti povezane s transfuzijom krvi u razvijenim zemljama? To su ljudske pogreške i imunološke reakcije. U vezi s jednim istraživanjem koje je 2001. provedeno u Kanadi, list Globe and Mail izvijestio je da su transfuzije krvi u više tisuća slučajeva zamalo imale tragičan ishod zbog pogrešaka kao što su “uzimanje uzorka krvi od pogrešnog pacijenta, stavljanje krivih podataka na epruvetu s uzorkom krvi te davanje krvi pogrešnom pacijentu”. Od 1995. do 2001. zbog takvih je pogrešaka u Sjedinjenim Državama izgubila život najmanje 441 osoba.

Ljudima koji prime tuđu krv prijete opasnosti koje su vrlo slične onima koje se javljaju kod presađivanja organa. Imunološki sustav često odbacuje strano tkivo. U nekim slučajevima transfuzija krvi može spriječiti pokretanje prirodne imunološke reakcije. Zbog potiskivanja imunološke reakcije pacijent je skloniji postoperativnim infekcijama i manje je otporan na viruse koji su prethodno bili u stanju mirovanja. Stoga je razumljivo to što profesor Ian Franklin, koji je citiran na početku članka, potiče liječnike da ‘dobro razmisle prije nego što odluče dati pacijentima transfuziju’.

Na temelju tih spoznaja sve veći broj zdravstvenih radnika zauzima oprezniji stav prema transfuziji krvi. U knjizi Dailey’s Notes on Blood piše: “Neki liječnici smatraju da je alogenična krv [krv drugog čovjeka] vrlo opasan ‘lijek’ i da bi on bio zabranjen kad bi se procjenjivao po istim standardima koji vrijede za ostale lijekove.”

Govoreći o transfundiranju glavnih komponenata krvi prilikom kirurških zahvata na srcu, profesor Bruce Spiess je krajem 2004. rekao: “Vrlo je malo [medicinskih] članaka koji podupiru gledište da transfuzija krvi poboljšava izglede za uspjeh operacije.” Prof. Spiess je čak rekao da transfuzija krvi “u gotovo svakom slučaju osim kod teških tjelesnih ozljeda može donijeti više štete nego koristi” te povećati “opasnost od upale pluća, raznih infekcija te srčanog i moždanog udara”.

Mnoge iznenađuje saznanje da kriteriji za davanje krvi nisu ni približno ujednačeni kao što su to oni očekivali. Dr. Gabriel Pedraza nedavno je na jednom simpoziju održanom u Čileu podsjetio svoje kolege da je “transfuzija krvi nedovoljno istražen medicinski postupak” kod kojeg je “teško (...) primjenjivati standardne kriterije”. Stoga je sasvim razumljivo zašto je Brian McClelland, ravnatelj Zavoda za transfuziju krvi grada Edinburgha i jugoistočne Škotske, zamolio liječnike da “imaju na umu da je transfuzija krvi zapravo presađivanje organa te da odluka o provođenju takvog postupka nije nimalo beznačajna”.  McClelland je potaknuo liječnike da se upitaju: “Da li bih pristao na transfuziju kad bi se radilo o meni ili mom djetetu?”

Ustvari, mnogi zdravstveni radnici razmišljaju slično kao jedan hematolog koji je rekao za Probudite se!: “Mi koji se bavimo transfuzijskom medicinom ne volimo ni primati ni davati krv.” Ako tako razmišljaju medicinski stručnjaci, kako bi onda trebali razmišljati pacijenti?

Možda se pitate: ‘Ako su transfuzije krvi tako opasne, zašto se ljudima tako često daje krv, pogotovo ako se zna da postoje i alternativni načini liječenja?’ Jedan od razloga je to što mnogi liječnici nisu skloni mijenjati uvriježene metode liječenja ili nisu upoznati s metodama liječenja koje se danas koriste kao alternative transfuziji. U jednom članku koji je objavljen u časopisu Transfusion pisalo je da “liječnici donose odluku o transfuziji na temelju znanja stečenog tijekom školovanja, usvojenih moralnih i kulturnih vrijednosti te vlastite prosudbe o stanju pacijenta”.

Koliko će krvi pacijent izgubiti tijekom operacije uvelike ovisi i o vještini i iskustvu kirurga. Dr. Beverley Hunt iz Londona piše: “Među kirurzima postoje znatne razlike u pogledu gubitka krvi tijekom operacije. Stoga postoji sve veće zanimanje za to da se kirurzi pouče odgovarajućim metodama hemostaze [zaustavljanja krvarenja] tijekom kirurškog zahvata.” Ima i onih koji tvrde da su alternativni načini liječenja preskupi, premda ima sve više izvještaja koji govore suprotno. No mnogi bi se liječnici složili s dr. Michaelom Roseom, koji je rekao: “Pacijent koji se operira bez krvi zapravo dobiva najkvalitetniju zdravstvenu njegu.” *

Ne biste li i vi željeli najkvalitetniju zdravstvenu njegu? Ako biste željeli takvu njegu, onda imate nešto zajedničko s ljudima koji su vam donijeli ovaj časopis. Potičemo vas da pročitate i sljedeći članak te saznate nešto više o njihovom stavu prema transfuziji krvi.