Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Izbavljen iz svih nevolja

Izbavljen iz svih nevolja

Zbog toga što sam postupao u skladu sa svojom biblijski oblikovanom savješću sedam godina svog života proveo sam u petnaest zatvora. Premda sam doživio mnoge patnje, smatram se sretnim čovjekom. Dopustite da vam objasnim zašto tako mislim.

ROĐEN sam 9. siječnja 1937. u Alžiru, glavnom gradu istoimene države. U to vrijeme Alžir je bio pod vlašću Francuske, a moj je otac bio časnik u francuskoj vojsci. Zbog posla je ponekad morao otputovati na nekoliko mjeseci u Egipat, Irak, Libanon ili Siriju, tako da nije imao puno vremena za nas petero djece.

Ja sam volio školu i bio sam dobar đak. No često sam se pitao: Zašto ljudi umiru i zašto je svijet pun zla ako je Bog svemoguć i dobar? Nitko mi nije dao zadovoljavajuće odgovore na ta pitanja. Osim toga, želio sam saznati kako je nastao život. Činilo mi se da je Darwinova teorija evolucije jedino razumno objašnjenje. Zato sam prihvatio tu teoriju i s vremenom postao ateist.

Napokon sam dobio odgovore!

Godine 1954. moj prijatelj Georges, koji je postao Jehovin svjedok, dao mi je brošuricu Evolucija protiv novog svijeta. * Pročitao sam je u jednom dahu. Ta brošurica otkriva greške u teoriji evolucije te pokazuje da fosilni nalazi potvrđuju istinitost izvještaja o stvaranju zapisanog u Prvoj knjizi Mojsijevoj, gdje piše da je Bog stvorio sva živa stvorenja “po vrstama njihovim” (1. Mojsijeva 1:12, 25). No još uvijek nisam dobio odgovor na pitanje zašto postoji zlo.

Georges je kao pionir velik dio svog vremena posvećivao propovijedanju o Božjem Kraljevstvu. Poučavao je ljude o Bibliji, knjizi koju ja nikad nisam čitao. Pitao sam se bi li on mogao odgovoriti na pitanja koja su me mučila. Kad sam ga posjetio u njegovom malom stanu, u kojem je živio s još nekoliko pionira, dobio sam biblijske odgovore na mnoga svoja pitanja. Nakon toga počeo sam temeljito proučavati Bibliju i vidio da to može biti pravi užitak. Otad uvijek marljivo istražujem Božju Riječ i jačam svoju vjeru njenim dragocjenim istinama (Mudre izreke 2:1-5).

Osim toga, počeo sam dolaziti na kršćanske sastanke koji su se održavali u podrumu jednog restorana u središtu Alžira. Jehovini svjedoci izrazili su mi srdačnu dobrodošlicu. Nakon nekog vremena počeo sam redovito pohađati sastanke. Jednom sam čuo obavijest o nekom sastanku koji se trebao održati na jednoj drugoj adresi. Odlučio sam otići i na taj sastanak. Kad sam došao, saznao sam da se Jehovini svjedoci koji su se tamo okupili spremaju krenuti u službu propovijedanja od kuće do kuće (Djela apostolska 20:20). No ostao sam s njima i tako sam prvi put otišao u službu propovijedanja.

Kad sam treći put otišao u službu, razgovarao sam sa stanarima sasvim sam. Na jednim vratima nikako nisam mogao pronaći biblijski redak koji sam napamet citirao. Stanar mi je rekao: “Mladiću, poučavajte druge kad budete znali što trebate reći.” Zatim je zatvorio vrata. Od jada sam sjeo na klupu i počeo tražiti redak koji nisam mogao naći na vratima. Kad sam nakon par minuta pronašao taj redak, ponovno sam otišao do čovjeka i pročitao mu ga iz Biblije.

Četvrtog ožujka 1956. krstio sam se u znak svog predanja Bogu. Šest mjeseci kasnije našao sam se pred jednom važnom odlukom. Da li da počnem služiti kao stalni pionir ili da prihvatim posao učitelja u jednoj školi u unutrašnjosti Alžira, što bi značilo da ću imati manje vremena za službu propovijedanja? Odlučio sam se za pionirsku službu.

Otac se jako razljutio zbog te moje odluke i čak mi je stavio nož pod grlo. Naredio mi je da svaku večer provodim kod kuće. Osim toga, rekao je da ubuduće neću moći jesti kod kuće, premda sam namjeravao davati novac za sve troškove. Stoga sam ujutro znao otići gladan od kuće, ručati s pionirima i uvečer pojesti sendvič prije povratka kući.

Kako sam izbjegao bombe i metke

U to vrijeme Alžir je vodio rat za nezavisnost od Francuske. U glavnom gradu često su eksplodirale bombe, nakon čega bi uslijedile okrutne odmazde. Jednog mjeseca dogodilo se preko 100 bombaških napada. Bombe su znale eksplodirati u autobusima, kafićima i na stadionima. U to vrijeme nije nam bilo lako ići u službu propovijedanja. Ljudi su se bojali otvoriti vrata. Svako malo uvodio se policijski sat. Policija je često legitimirala građane i vršila pretrese.

Kad sam u nedjelju, 30. rujna 1956, s nekoliko drugih pionira čistio prostoriju u kojoj smo održavali sastanke, u restoranu iznad nas eksplodirala je bomba. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih. Mi smo srećom bili u podrumu, pa nitko od nas nije stradao. Kad smo u prosincu te godine jedna sestra i ja propovijedali na jednoj ulici punoj ljudi, pored nas je projurio automobil iz kojeg je netko kroz otvoreni prozor zapucao po prolaznicima. Sestra i ja brzo smo otrčali u ulaz jedne obližnje kuće. Gurnuo sam je prema tlu, a zatim sam se i ja bacio na pod. Meci su nam fijukali iznad glave. Nakon tih događaja svi smo bili puno oprezniji kad smo išli u službu propovijedanja.

Odbio sam uzeti u ruke oružje

Prvog ožujka 1957. dobio sam poziv za vojsku. Budući da zbog svoje kršćanske savjesti nisam htio uzeti u ruke oružje, molio sam Jehovu da mi da snagu kako bih mogao razgovarati s nadležnim državnim službenicima. Osim toga, molio sam ga da izbjegnem sukob sa svojim ocem. Osjetio sam veliko olakšanje kad su mi rekli da se javim nadležnima u gradu Lilleu, u Francuskoj, daleko od svog doma.

Šest dana kasnije stigao sam u vojnu tvrđavu u Lilleu koja je sagrađena još u 17. stoljeću, za vladavine kralja Luja XIV. Služeći se Biblijom, objasnio sam svoj neutralan stav vojnim službenicima, koji su me potom bacili u zatvor. Jednog jutra stražari su me izvukli iz ćelije, pretresli me i pronašli malu Bibliju. Natjerali su me da legnem u snijeg, licem okrenutim prema dolje, a zatim su Bibliju bacili u snijeg pored mene. Glavu su mi pritisnuli kundakom i natjerali me da tako ležim oko pola sata. Kasnije su mi, na moje veliko oduševljenje, dopustili da zadržim tu Bibliju, koju još dan-danas držim na polici s knjigama. No zbog zlostavljanja koje sam taj dan pretrpio godinama sam imao grčeve u želucu.

Nekoliko dana kasnije zapovjednik mi je pročitao nekoliko rečenica iz pisma koje je primio od mog oca. “Natjerajte ga da popusti! Slomite ga ako bude potrebno”, napisao je moj otac. Budući da se nisam htio odreći svog stava, bacili su me u jednu mračnu zatvorsku ćeliju u kojoj sam spavao na dasci i pokrivao se nekim malim pokrivačem. Kako tamo nije bilo zahoda, nuždu sam obavljao u uglu ćelije. Nisam se mogao tuširati, prati zube ni očistiti posudu iz koje sam jeo. Nakon dva tjedna poslali su me u zatvor u Fresnesu, nedaleko od Pariza.

U idućih šest godina bile su mi dosuđene četiri zatvorske kazne, koje sam služio u 14 različitih zatvora. Jedne zime bio sam zatvoren u Fontevraultu, samostanu u dolini rijeke Loire koji je sagrađen u 12. stoljeću i jedno je vrijeme služio kao zatvor. Kad sam došao u taj zatvor, stražari su mi oduzeli sve stvari. Budući da sam ih stalno molio da mi vrate Bibliju, zatvorili su me na mjesec dana u samicu. Tamo sam se jako nahladio i zdravlje mi se toliko pogoršalo da sam počeo iskašljavati krv.

Nakon toga bio sam premješten u jedan zatvor u kojem se humanije postupalo sa zatvorenicima. Bio je to zatvor Château de Turquant, koji se nalazi nedaleko od grada Saumura, gdje su zatvorenici obavljali kućanske poslove u domovima umirovljenih državnih službenika. Među zatvorenicima je bio i Ahmed Ben Bella, koji je kasnije postao predsjednik Alžira. Svjedočio sam mu nekoliko mjeseci. Jednom mi je rekao: “Ti si rođen u Alžiru i dospio si u zatvor zato što nisi htio ratovati protiv svojih sunarodnjaka.” Cijenio me zbog mog stava.

Pomoć u daljnjim kušnjama

Zdravlje mi se još više pogoršalo. Liječnici su ustanovili da bolujem od tuberkuloze, pa su me poslali u jedno lječilište na jugu Francuske, gdje sam mjesecima bio prikovan za krevet. Liječnik mi je predložio operaciju u kojoj bi mi odstranio oboljeli dio pluća. Pristao sam na tu operaciju, pod uvjetom da on poštuje moju želju da se ‘uzdržavam od krvi’ (Djela apostolska 15:29). No on se zbog toga jako razljutio i nije me htio operirati. Tada sam već preko pet godina bio u zatvoru.

Usred zime morao sam napustiti lječilište, a nisam imao nikakve druge odjeće osim one koju sam imao na sebi. No kao što je Jehova poslao Onezifora da pomogne apostolu Pavlu, tako je i meni poslao brata Adolphea Garatonija, koji me primio u svoj dom te mi pomagao i jačao me (Kološanima 4:11; 2. Timoteju 1:16-18). Uz pomoć tog brata i jednog liječnika koji je živio na jugu Francuske zdravlje mi se postupno poboljšalo.

U to vrijeme imao sam nekoliko velikih izdataka i trebao mi je novac da ih pokrijem. Nisam znao kako riješiti taj problem. A onda me jednog dana posjetila neka nepoznata žena. “Ja sam odvjetnica”, rekla mi je. “Predsjednik Alžira, gospodin Ben Bella, poslao me da vam ovo uručim.” Dala mi je kuvertu u kojoj je bilo više nego dovoljno novca da pokrijem sve troškove. Iz dubine srca zahvalio sam se Jehovi, ‘onome koji sluša molitvu’ (Psalam 65:2).

Novi zadaci i divna životna suputnica

Nakon što sam izašao iz zatvora nastavio sam s punovremenom službom. U skupštini u Melunu, nedaleko od Pariza, upoznao sam 35-godišnju udovicu Andrée Morel. Njen prvi muž, koji je također bio Jehovin svjedok, poginuo je u prometnoj nesreći. Vjenčali smo se 26. rujna 1964. Zatim smo 1. kolovoza 1965. imenovani za specijalne pionire. Andrée nije bila dobrog zdravlja, no ipak je u punovremenoj službi provela punih 28 godina!

Godine 1967. bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika, putujućeg propovjednika koji posjećuje skupštine Jehovinih svjedoka kako bi ih hrabrio i duhovno jačao. Služili smo na jugu Francuske, od Bordeauxa do Monaka, a jednu smo godinu proveli u Parizu. Budući da smo imali zdravstvenih problema, nije nam bilo lako u putujućoj službi. No uz Jehovinu pomoć služili smo svojoj braći punih 20 godina, sve do 1986, kad smo ponovno postali specijalni pioniri.

Moj današnji život

Danas imam već skoro 70 godina. U životu sam se puno puta uvjerio da Jehova uvijek daje snagu svojim slugama kako bi mogli izdržati kušnje. Naravno, snagu dobivamo i putem proučavanja Božje nadahnute Riječi, koju svake godine nastojim pročitati od prve do zadnje stranice (Izaija 40:28-31; Rimljanima 15:4; 2. Timoteju 3:16).

Andrée i ja radujemo se kad vidimo da ljudi pozitivno reagiraju na dobru vijest i predaju svoj život Jehovi. Kroz sve ove godine krstilo se 70 osoba s kojima smo proučavali Bibliju. To nam je donijelo neopisivu radost koju nikad nećemo zaboraviti. Dok razmišljam o našem životu, imam osjećaj kao da je psalmist govorio o nama kad je napisao: “Nevoljnik je ovaj zazvao i Jehova ga je čuo. Iz svih nevolja njegovih spasio ga je” (Psalam 34:6).

^ odl. 7 Objavili Jehovini svjedoci. Više se ne tiska.

[Slika na stranici 21]

U zatvoru Château de Turquant, nedaleko od Saumura

[Slike na stranici 23]

Sa svojom ženom 1967. i danas