U SRPNJU 1656. brod Swallow doplovio je s karipskog otoka Barbadosa i usidrio se u Bostonu, u Massachusettsu, na području današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Richard Bellingham, zamjenik guvernera kolonije Massachusetts, naredio je da se putnice Mary Fisher i Ann Austin zadrže na brodu. Među njihovim stvarima pronađeno je 100 knjiga koje su navodno sadržavale “iskvarena, heretička i bogohulna učenja”.

Knjige su bile spaljene na gradskom trgu. Žene su završile u zatvoru, gdje su ih stražari svukli do gola kako bi vidjeli imaju li na tijelu neki znak koji bi ukazao na to da se bave vračanjem. Prozor njihove zatvorske ćelije bio je potpuno zatvoren, tako da su pet tjedana provele u mrklom mraku. Svatko tko bi se usudio razgovarati s tim ženama mogao je biti kažnjen novčanom kaznom od pet funti. Na kraju su Mary Fisher i Ann Austin poslane natrag na Barbados.

Jedan ondašnji kroničar upitao je bostonske gradske oce: “Zašto ste se uplašili dolaska tih dviju žena kao da vas je napala silna vojska?” Te dvije “opasne” žene zapravo su bile prve kvekerske misionarke koje su stigle u Sjevernu Ameriku. Tko su bili kvekeri i zašto ih se smatralo opasnima?

Kvekeri su nastali u Engleskoj u 17. stoljeću. Osnivač te zajednice, koja se naziva i Vjersko društvo prijatelja, bio je George Fox (1624-1691), sin jednog tkalca iz Leicestershirea. Nakon što je navodno čuo neki nadnaravni glas, Fox je zaključio da može izravno komunicirati s Bogom i primiti duhovno prosvjetljenje bez ljudskih posrednika. “Općenito se smatra da je Društvo prijatelja osnovano 1652”, piše u knjizi A Religious History of the American People.

Kako su članovi Društva prijatelja nazvani kvekerima (engleski: quakers, što bi doslovno značilo “drhtavci”)? U jednoj enciklopediji piše da su se “snažno tresli prije nego što bi primili neku božansku objavu”. Jedna druga enciklopedija kaže da su “drhtali od strahopoštovanja zbog spoznaje Božje bezgranične čistoće i veličanstvenosti”. Cilj kvekera bio je pronaći vjersku istinu i obnoviti iskonsko kršćanstvo.

Tvrdili su da im vodstvo pružaju sveti duh, biblijski proroci, Kristovi apostoli i unutarnje “svjetlo”, ili “glas”, navodne duhovne istine. Stoga  su se njihovi vjerski sastanci uglavnom svodili na to da svi sjede u tišini i da svatko sam traži Božje vodstvo. Onaj tko bi dobio neku božansku poruku mogao se javno obratiti prisutnima. *

Kvekeri su zastupali pravdu, beskompromisno poštenje, jednostavan način života i nenasilje. Također su smatrali da svi kršćani, pa tako i žene, trebaju sudjelovati u bogoslužju. Budući da su odbacili tradicionalne religije, njihovu raskoš i uobičajene ceremonije te tvrdili da ih vodi unutarnji glas, a ne svećenstvo, kvekeri su izazivali strah i sumnju. Ljude je najviše uznemiravala njihova misionarska revnost, koja je izazivala burne reakcije, napade svjetine i intervencije državnih vlasti.

U Engleskoj su kvekeri bili proganjani i zatvarani. Na američkom kontinentu, na području Nove Engleske, također su bili proganjani, pa čak i ubijani. Tako su u razdoblju od 1659. do 1661. u Bostonu osuđeni na smrt vješanjem misionari Mary Dyer, William Leddra, William Robinson i Marmaduke Stephenson. Drugi su bili bačeni u okove, žigosani usijanim željezom ili išibani. Nekima su bile odsječene uši. Kveker William Brend dobio je 117 udaraca po golim leđima, i to užetom koje je bilo premazano katranom. No premda se s kvekerima tako okrutno postupalo, oni su postajali sve brojniji.

Godine 1681. došlo je do velike promjene u životu kvekera u Sjevernoj Americi. U pokušaju uspostave savršenog društva utemeljenog na Božjim načelima, William Penn (1644-1718), mladi Englez koji se također priključio Društvu prijatelja, osnovao je koloniju koja se zasnivala na kvekerskim idealima i kojom su upravljali kvekeri. Penn je bio sin jednog britanskog admirala i po prirodi je bio vrlo miroljubiv. Bio je u zatvoru zbog toga što je propovijedao i pisao o svojim gledištima.

Da bi otplatila dug Pennovom ocu, engleska je kruna darovala mladom Pennu veliki komad zemlje u Sjevernoj Americi. Kralj je potpisao povelju kojom je mladi Penn dobio gotovo neograničenu vlast nad novoosnovanom kolonijom. Kolonija je u znak sjećanja na njegovog oca, admirala Penna, nazvana Pennsylvania (što u prijevodu znači “Pennova šuma”). To je trebala biti zajednica u kojoj bi pripadnici svih vjera imali vjersku slobodu.

Penn je najprije poslao u Ameriku svog bratića Williama Markhama, koji je kao njegov zastupnik trebao zadobiti podršku nekolicine Europljana što su živjeli na području nove kolonije te kupiti zemlju od Indijanaca. Godine 1682. Penn je i sam doplovio rijekom Delaware te prvi put vidio svoju koloniju. Sklopio je pošteni sporazum sa starosjedilačkim stanovništvom u Shackamaxonu (današnji Kensington, dio grada Philadelphije). Zatim je otprilike kilometar  od Shackamaxona osnovao novo naselje i nazvao ga Philadelphia, što znači “bratska ljubav”. Naselje se odmah počelo brzo razvijati.

Kad se Penn vratio u Englesku, oduševljeno je pričao o novoj koloniji, potičući ljude da se presele u nju. Pisao je o krasnoj zemlji i šumama, o veličanstvenoj rijeci, divljim životinjama i njihovom krznu. Obećavao je da će se vlast u toj novoj koloniji zalagati za vjersku toleranciju i miroljubive međuljudske odnose. Svi su bili dobrodošli — trgovci, siromasi i zanesenjaci koji su željeli doprinijeti uspostavi savršene vlasti.

Nada u oslobođenje od društvenih i političkih problema koji su postojali u Europi privukla je kvekere iz Engleske i sjeverne Irske. Iz područja uz rijeku Rajnu došli su menoniti i njima srodne vjerske skupine. Prvi doseljenici bili su većinom kvekeri. Prema Pennovim riječima, koloniju je čekala lijepa budućnost. On je 1683. napisao: “Dosad su održane dvije sjednice zakonodavne skupštine (...) i na njima je bez ijednog spora usvojeno najmanje sedamdeset zakona.” No optimizam koji je u početku prevladavao nije dugo potrajao.

Povelja Pennove kolonije svim je ljudima zajamčila slobodu savjesti. No stav kvekera da probleme treba rješavati na miroljubiv način predstavljao je problem u situacijama kad se smatralo da je radi očuvanja reda i mira potrebno upotrijebiti silu. Taj je problem s vremenom postajao sve veći. Penn ga je u početku pokušao riješiti tako što je brigu za očuvanje javnog reda i mira povjerio ljudima koji nisu bili kvekeri. Oni su, prema Pennovim riječima, trebali “oštro postupiti kad to bude potrebno”. Godine 1689. pojavila se opasnost rata s Francuskom koja je dodatno otežala nastojanja kvekera da se drže uzvišenih moralnih načela.

Osim toga, u koloniju su počeli stizati mnogobrojni novi doseljenici koji uglavnom nisu bili kvekeri. Ti su došljaci otimali Indijancima zemlju. Kako su kvekeri s vremenom postali manjina, odnosi kolonije i starosjedilačkog stanovništva sve su se više zaoštravali.

Posljednji udarac vlasti kvekera zadan je 1756, kad su guverner kolonije i njegovo vijeće objavili rat indijanskim plemenima Delaware i Shawnee. Tada su kvekeri istupili iz vlade i to je bio kraj “kvekerske države”. Tako je nakon 75 godina okončan Pennov pokušaj uspostave savršenog društva.

Kvekeri su počeli stjecati sve više materijalnih dobara, a njihov je vjerski žar sve više slabio. Kveker Samuel Fothergill rekao je: “Budući da su želje i ciljevi [kvekerskih doseljenika] bili usmjereni prema ovom svijetu, oni nisu mogli poučavati svoje potomke o moralnim zakonima koje su i sami zaboravili.” S vremenom su se među kvekerima pojavile i razne sekte.

Penn i njegovi sljedbenici možda su imali plemenite ciljeve te postigli neki privremeni uspjeh. No oni nisu razumjeli ili nisu htjeli uzeti u obzir Isusove riječi da on i njegovi učenici “nisu dio svijeta” (Ivan 17:16). Stoga nijedan pokušaj spajanja religije i politike, čak ni kad se poduzima s najboljim namjerama, nema blagoslov Boga ni njegovog Sina (Jakov 4:4; 1. Ivanova 5:19). Zato nijedan takav pokušaj ne može ni uspjeti (Psalam 127:1).