▪ U brazilskoj divljini u tihim večernjim satima jedan mali “vlak” izlazi iz tunela načinjenog od natrulog šumskog lišća. Put mu osvjetljavaju dva crvena “prednja svjetla”, a sa svake je strane ukrašen s 11 žuto-zelenih “svjetiljaka”. Naravno, to nije običan vlak. Riječ je o gusjenici dugačkoj pet centimetara, kukcu kornjašu iz porodice Phengodidae koji živi u Sjevernoj i Južnoj Americi. Ženke do kraja života zadržavaju oblik gusjenice i nalikuju osvijetljenim željezničkim vagonima, po čemu su u Brazilu dobili pučki naziv trenzinhos (“vlakići”).

Gusjenice su smeđe boje i po danu izgledaju tako obično da ih je teško uočiti. No kad padne noć, one plijene pažnju svojom neobičnom svjetlošću. Ta svjetlost potječe od organske tvari koja se naziva luciferin. On pomoću enzima luciferaze oksidira i stvara hladnu svjetlost crvene, narančaste, žute ili zelene boje.

Crvena prednja svjetla gotovo su uvijek upaljena, dok se žuto-zelena bočna svjetla pale samo povremeno. Prema mišljenju istraživača, prednja svjetla pomažu gusjenicama da pronađu stonoge, svoju omiljenu hranu, a bočna svjetla pomažu im da spriječe napade prirodnih neprijatelja, kao što su mravi, žabe i pauci. Pomoću tih svjetala gusjenica poručuje napadačima: “Nisam ukusna! Ostavite me na miru!” Stoga se bočna svjetla upale kad gusjenica osjeti da joj prijeti opasnost. Ta se svjetla upale i kad ličinka napadne stonogu ili kad se ženka smota oko svojih jajašca. Kad se svjetla upale, obično zasvijetle najvećom jačinom, a zatim se za svega nekoliko sekundi potpuno ugase. Taj se proces može ponoviti koliko god je puta potrebno.

Činjenica da se čak i među trulim lišćem na šumskom tlu mogu naći neobično lijepa stvorenja podsjeća nas na to kako je psalmist hvalio Stvoritelja riječima: “Puna je zemlja stvaralaštva tvojega” (Psalam 104:24).