NEDAVNO je pronađeno pismo koje je jedna žena napisala kratko prije svoje smrti. Bolovala je od raka i umrla je u svibnju 2004. Izgleda da joj se zdravstveno stanje bilo naglo pogoršalo, pa nije uspjela dovršiti pismo. No ono je dirnulo do suza sve one koji su ga kasnije pročitali i ojačalo je njihovu vjeru u Boga.

U tom pismu žena po imenu Susan opisuje kako je u ranim tinejdžerskim godinama prvi put telefonirala jednom Jehovinom svjedoku, kršćanskom starješini iz Connecticuta, u Sjedinjenim Državama. U pismu je dalje objasnila u kakvoj se situaciji u to vrijeme nalazila. Potkraj prošle godine to je dirljivo pismo stiglo do njene majke, koja je poslala kopiju pisma u sjedište Jehovinih svjedoka u New Yorku.

Susan je napisala kako je 1973. u telefonskom imeniku pronašla broj jednog starješine iz Connecticuta. “Tada sam imala 14 godina i postala sam čvrsto uvjerena da je ono sam čitala u časopisima Kula stražara i Probudite se! prava istina”, napisala je Susan. “Budući da nikad nisam upoznala nijednog Jehovinog svjedoka, potražila sam ih u telefonskom imeniku i odabrala broj koji je imao iste prve tri znamenke kao i moj. Javio mi se brat Genrich i iznenadio se kad sam mu rekla da nikad nisam upoznala nijednog Jehovinog svjedoka.” *

Susan je u pismu objasnila kako ju je majka s deset godina poslala da živi kod njene sestre u Connecticutu. Tamo je trebala ostati samo privremeno, no nakon nekog vremena Susan je rekla svojoj majci, koja je živjela sama na Floridi, da želi ostati kod tetke. U pismu je objasnila da se nalazila u situaciji koja je nalikovala “štokholmskom sindromu, kod kojeg se osoba veže za one koji je zlostavljaju”. * Susan je trpjela teško zlostavljanje.

“Moja tetka i čovjek s kojim je ona živjela bili su krajnje okrutni prema meni”, napisala je Susan. “Osim toga, gotovo nikad nitko nije dolazio u naš dom. Kad bi mi dopustili da idem u školu, ne bi mi dali ni užinu ni pristojnu odjeću, premda im je moja mama slala prilično mnogo novca. Imala sam samo jedne gaćice i jednu potkošulju, dok su moje dvije sestrične, koje su bile nekoliko godina mlađe, imale sve što su poželjele.” Susan je sve to ispričala kako bi objasnila zašto je znala da će imati ozbiljnih problema ako njena tetka sazna da se ona zanima za proučavanje Biblije.

“Brat Genrich upoznao me s jednom zrelom kršćankom koja se zvala Laura”, napisala  je Susan. “Ona je odvajala puno vremena kako bi odgovarala na moja mnogobrojna biblijska pitanja. Često smo se nalazile u praonici rublja.” Susan joj je rekla da nikad u životu ni o čemu nije mogla sama odlučivati. No nakon što je nekoliko puta razgovarala s Laurom te pročitala biblijske publikacije kao što je knjiga Istina koja vodi do vječnog života, prvi je put sama donijela jednu važnu odluku.

“Jednog petka navečer”, nastavila je Susan, “rekla sam tetki da sam razgovarala s Jehovinim svjedocima. Ona mi je zabranila da odem na spavanje i natjerala me da cijelu noć stojim nasred kuhinje. Tada sam čvrsto odlučila postati Jehovin svjedok.”

Nakon toga brat Genrich nastavio je donositi Susan biblijsku literaturu kako bi joj pomogao da bolje upozna Bibliju. “Posebno mi je ostao u sjećanju Godišnjak Jehovinih svjedoka za 1974”, napisala je Susan. “U njemu je bilo riječi o tome kako su Jehovini svjedoci u nacističkoj Njemačkoj trpjeli progonstvo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. (...) Otprilike u to vrijeme zamolila sam starješinu da mi snimi pjesme iz pjesmarice Jehovinih svjedoka kako bih ih naučila pjevati. Nakon godinu dana već sam znala redom otpjevati svih 119 pjesama iz pjesmarice ‘Pjevajte Jehovi u svojim srcima i slavite ga’.

U međuvremenu mi je brat Genrich donosio i snimke biblijskih govora, drama i kongresnih predavanja. Ostavio bi ih na cesti kod jednog telefonskog stupa, a ja bih potom došla tamo i uzela ih. (...) No s vremenom me počela frustrirati situacija u kojoj sam se nalazila. Učinila sam najviše što sam mogla da bih duhovno napredovala, no kako nikad nisam bila ni na jednom sastanku, naprosto nisam mogla dalje napredovati. Izgleda da mi je ponestalo snage za nastavak borbe.”

Idućih nekoliko godina Susan je bilo naročito teško. Izgubila je svaki kontakt s jedina dva Jehovina svjedoka koja je poznavala. No napisala je da ju je s vremenom “počelo uznemiravati to što je naučila sve pjesme iz pjesmarice”. Zašto ju je to uznemiravalo? “Zato što sam se znala sjetiti riječi pjesama kao što su: ‘Borci Jehove ne žive lagodno’. Još me više uznemiravalo to što sam znala da je te riječi napisao jedan Jehovin svjedok u njemačkom koncentracionom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osjećala sam se kao kukavica i mislila sam da je Jehova digao ruke od mene.” *

“Moj 18. rođendan bio je velika prekretnica u mom životu. Jehovini svjedoci godinama nisu dolazili na naša vrata jer smo bili na popisu onih koji su izričito zahtijevali da ih se ne posjećuje. No tog je dana na naša vrata došla sestra iz jedne druge skupštine. Imala sam priliku razgovarati s njom jer nikoga drugog nije bilo kod kuće. Koliko se sjećam, bilo je to prvi put da sam u subotu ostala sama kod kuće. Zaključila sam kako je to znak da Jehova još nije digao ruke od mene. Zato sam telefonirala bratu Genrichu, kojeg sam i prvi put bila nazvala. Rekla sam mu da sam spremna otići od kuće i upitala ga ima li prijedlog kako da to učinim. Nakon nekog vremena braća su mi pomogla da odem od kuće.”

U travnju 1977. Susan se preselila. U pismu je dodala: “Iduće godine konačno sam mogla pohađati sve sastanke i kongrese, a počela sam ići i u službu propovijedanja. Ponovno sam stupila u vezu sa svojom majkom. Ona uopće nije znala koliko sam propatila sve te godine i bilo joj je jako teško kad sam joj to ispričala. Odmah se pobrinula da dobijem sve što mi je bilo potrebno. Nekoliko godina ranije bila se preselila na Aljasku. Budući da je pokazala veliko zanimanje za biblijsku istinu, i ja sam se 1978. preselila na Aljasku kako bih bila s njom. Nakon nekog vremena postala je Jehovin svjedok i ostala vjerna Bogu sve do danas.

Nedugo nakon što sam počela pohađati sastanke brat Genrich je organizirao grupni posjet  glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York) te me pozvao da im se pridružim. Taj je posjet za mene bio divan dar koji nikad neću zaboraviti jer me potaknuo da cijenim Jehovinu organizaciju dok god budem živa. Eto, to bi bilo sve. Nastojala sam pisati što sažetije jer sam željela završiti pismo na vrijeme.”

To su bili samo ulomci iz pisma od šest i pol stranica tipkanih bez proreda. Pri kraju pisma Susan je napisala: “Kad sam prošli mjesec bila u bolnici, stanje mi se naglo pogoršalo i bila sam uvjerena da ću umrijeti. (...) Molila sam Jehovu da me zdravlje posluži još samo dva tjedna jer bih željela srediti neke stvari. (...) Ne vjerujem da ću još dugo živjeti, no moram reći da su mi godine koje sam provela u istini bile predivne. To je najljepši život koji se može poželjeti.”

Na kraju Susaninog pisma nema ni pozdrava ni potpisa. Pismo nikad nije bilo poslano. Oni koji su ga pronašli nisu znali kome bi ga predali. No kao što je već ranije rečeno, pismo je na kraju bilo poslano Susaninoj majci.

Susan se krstila 14. travnja 1979. i nakon toga njena se majka vratila na Floridu. Susan je ostala živjeti na Aljasci jer se zbližila s članovima skupštine u gradu North Poleu. Ubrzo nakon krštenja postala je pionir, tako da je velik dio svog vremena posvećivala službi propovijedanja. Nakon nekog vremena preselila se na Floridu. Godine 1991. udala se za jednog kršćanskog starješinu koji je također bio pionir. On je umro ubrzo nakon nje.

Susan i njen muž bili su divan bračni par koji su mnogi jako voljeli. Zajedno su služili kao pioniri sve dok ih Susanina bolest nije primorala da prekinu s tom službom. Susan je u punovremenoj službi provela preko 20 godina. Njen je pogreb održan na Floridi, a braći iz skupštine u North Poleu bilo je omogućeno da putem telefonske veze slušaju govor koji je tom prilikom bio održan.

Susanino pismo može nam pomoći da još više cijenimo duhovne blagoslove koje dobivamo kao Jehovini sluge i da budemo zahvalni za divnu nadu u uskrsnuće (Djela apostolska 24:15). Ova životna priča također jasno pokazuje da je Bog blizu svih koji mu se približe! (Jakov 4:7, 8).