LETJELI smo kroz sloj gustih oblaka, tako da se vani nije vidio ni prst pred nosom. No kad je avion iznenada izašao iz oblaka, ugledali smo snježni arktički krajolik. Bio je to prekrasan prizor! Oduševljeno smo promatrali ledenjake, plavičaste fjordove i snijegom prekrivene planine. Dokle god nam je pogled sezao pružalo se carstvo snijega i leda. Došli smo na Svalbard, otočje koje se nalazi u blizini Sjevernog pola, između 74. i 81. stupnja sjeverne zemljopisne širine.

Naziv Svalbard, što znači “hladna obala”, prvi se put spominje u islandskim povijesnim zapisima godine 1194. No ostatku svijeta Svalbard je ostao nepoznat još puna četiri stoljeća, sve do 1596. Te je godine grupa nizozemskih istraživača predvođenih Willemom Barentsom krenula brodom prema sjeveru. Jednoga dana mornar koji je stajao na promatračnici ugledao je na horizontu neko nepoznato kopno — niz planina s vrlo oštrim vrhovima. Istraživači su doplovili do sjeverozapadnog dijela Svalbarda, koji je Barents nazvao “Spitsbergen”, što bi u prijevodu značilo “nazubljene planine”. Tako se danas naziva najveći otok Svalbarda. Barentsovo otkriće označilo je početak jednog novog doba u kojem je na Svalbardu postalo vrlo živo. Ljudi su počeli dolaziti u lov na kitove, tuljane i krznaše te istraživati nepoznata polarna područja, a s vremenom su započeli i s iskopavanjem ugljena, provođenjem znanstvenih istraživanja i razvojem turizma. Dugi niz godina u tim je aktivnostima sudjelovalo nekoliko zemalja, a onda je 1925. otočje pripalo Norveškoj.

Naš je avion preletio fjord Is i sletio na svalbardski aerodrom. Unajmljenim vozilom krenuli smo u gradić Longyearbyen. Ime je dobio po američkom rudarskom magnatu Johnu Longyearu, koji je 1906. otvorio prvi ovdašnji rudnik ugljena. Longyearbyen ima oko 2 000 stanovnika i najveće je naseljeno mjesto na Svalbardu. Zaista nismo očekivali da ćemo u tom bespuću gotovo netaknute prirode naići na moderan mali grad koji ima supermarket,  poštu, banku, gradsku knjižnicu, škole, dječje vrtiće, hotele, kafiće, restorane, bolnicu, pa čak i svoje novine! Longyearbyen se nalazi iznad 78. stupnja sjeverne zemljopisne širine. To je najsjevernije naseljeno mjesto te veličine na svijetu.

Odsjeli smo u jednom prenoćištu u kojem su prije živjeli rudari. Budući da se kuća nalazi na uzvisini, iz nje se pruža krasan pogled na veličanstvenu planinu Hiorthfjellet. Bio je listopad i planina je već bila prekrivena snijegom. U dolini još nije bilo snijega, no tlo je bilo tvrdo kao led. Svalbard je zemlja vječnog leda. Ljeti se nakratko otopi samo površinski sloj tla. No zbog povoljnih vjetrova i morskih struja klima je blaža nego u drugim područjima koja su jednako toliko udaljena od ekvatora. Iz kuće u kojoj smo odsjeli vidjeli smo sunčane obronke planine i dolinu koju je prekrivala plavičasta sjena. U razdoblju od 26. listopada do 16. veljače u Longyearbyenu i okolnim područjima sunce uopće ne izlazi. No na tamnom zimskom nebu često se pojavi aurora borealis, ili polarna svjetlost. S druge strane, ljeti na Svalbardu traje polarni dan i sunce sja usred noći.

Temperatura se spustila 8 Celzijevih stupnjeva ispod nule i puhao je hladan vjetar, no na nebu nije bilo nijednog oblaka. Spremili smo se za izlet. U pratnji vodiča krenuli smo u planinarenje po obroncima gore Sarkofagen, a potom smo se namjeravali spustiti niz ledenjak Longyearbreen. Dok smo se penjali po zaleđenim obroncima, vodič nam je pričao kako u proljeće i ljeto tamo cvate nekoliko vrsta lijepog cvijeća. Ustvari, Svalbard ima iznenađujuće raznolik biljni svijet, u koji spada i oko 170 vrsta cvjetnica. Među njima su posebno prepoznatljivi bijeli ili žuti svalbardski mak te purpurna kamenika, koja vrlo lijepo miriše.

Nastavili smo se uspinjati po snježnim obroncima te smo naišli na tragove svalbardske snježnice, jedine ptice koja na Svalbardu živi tijekom cijele godine. Sve druge ptice, među kojima su debelokljune i male njorke, neke vrste galebova te morski žalari, zimi se sele u toplije krajeve. Posebno su zanimljive arktičke čigre. Mnoge od tih ptica lete sve do Antarktike, koja se nalazi na drugom kraju zemaljske kugle.

Putem smo naišli i na tragove arktičke lisice. Ta se mala lukavica hrani strvinama i ostacima  ubijenih životinja, no svoju ishranu nadopunjuje ptićima i ptičjim jajima. Lisica je jedna od dvije vrste pravih kopnenih sisavaca koje obitavaju na Svalbardu. Druga je vrsta dobroćudni svalbardski sob. Za vrijeme posjeta Svalbardu nekoliko smo puta imali priliku izbliza vidjeti te sobove. Mirno su nas gledali i dopustili nam da im priđemo vrlo blizu te ih fotografiramo, a zatim su otišli. Svalbardski sobovi imaju kratke noge i debelo, toplo krzno. Budući da je bila jesen, izgledali su prilično punašno zbog nakupljenih zaliha masti koja im služi kao izvor energije u hladnim zimskim mjesecima.

Mnogi smatraju da se sjevernog medvjeda — kralja Arktika — može nazvati i morskim sisavcem budući da on većinu vremena provodi na plutajućim santama leda na kojima lovi tuljane. No na Svalbardu gotovo svagdje možete naići na nekog medvjeda koji tumara uokolo. Naš se vodič nadao da se nama to neće dogoditi! Sjeverni medvjedi znaju biti vrlo opasni, pa je vodič za svaki slučaj ponio pušku. Od 1973. u Norveškoj je strogo zabranjen lov na sjeverne medvjede, a u slučaju da netko ipak ubije neku od tih životinja, obavezno se provodi istraga o tome. Premda na Svalbardu još uvijek ima prilično mnogo sjevernih medvjeda, stručnjaci su ozbiljno zabrinuti za budućnost tih veličanstvenih životinja. Premda Arktik na prvi pogled možda izgleda bijelo i čisto, on je sve više zagađen štetnim tvarima poput polikloriranog bifenila (PCB). Budući da se sjeverni medvjedi nalaze na vrhu hranidbenog lanca, imaju u sebi najveću koncentraciju takvih štetnih tvari, a to izgleda štetno utječe na njihovu sposobnost razmnožavanja.

Nakon nekog vremena stigli smo na vrh gore Sarkofagen, odakle se pruža prekrasan pogled na bijele planinske vrhove u daljini. Na jugozapadu smo vidjeli veličanstvenu planinu Nordenskiöldfjellet, čiji su obronci bili okupani suncem. Dolje u nizini vidjeli smo Longyearbyen, a visoko iznad nas bilo je svjetloplavo arktičko nebo. Doista smo imali osjećaj da se nalazimo  na vrhu svijeta. Okrijepili smo se pojevši nekoliko kriški kruha i popivši malo planinarske “žestice” — soka od crnog ribiza pomiješanog sa šećerom i vrućom vodom. Nakon toga bili smo spremni za spuštanje niz ledenjak Longyearbreen.

Posjet jednom starom rudniku ugljena također je bio zanimljivo iskustvo. U pratnji vodiča, kršnog čovjeka koji je dugo vremena radio u rudniku ugljena, krenuli smo u razgledavanje Rudnika broj 3, koji se nalazi nedaleko od Longyearbyena. Obukli smo kombinezone, na glave stavili rudarske kacige i uputili se dugačkim tunelom koji je vodio prema unutrašnjosti planine. Doznali smo da je eksploatacija ugljena još od početka 20. stoljeća jedna od najvažnijih privrednih djelatnosti na Svalbardu. Rudari su godinama radili u vrlo teškim uvjetima. Često su na rukama i koljenima puzali po dugačkim tunelima iskopanim u vodoravnim slojevima ugljena. Ti su tuneli na nekim mjestima visoki samo 70 centimetara. Imali smo priliku ući u jedan takav tunel. Na temelju onog što smo vidjeli možemo reći da nimalo ne zavidimo rudarima koji su u njemu radili. Ti su ljudi obavljali teške fizičke poslove, udisali zrak pun ugljene i kamene prašine te bili izloženi jakoj buci. Povrh svega toga stalno im je prijetila i opasnost od eksplozija i urušavanja podzemnih hodnika. Danas se u rudniku primjenjuju suvremenije metode rada. Eksploatacija ugljena još uvijek ima vrlo važnu ulogu u gospodarstvu Svalbarda, no u posljednjih nekoliko desetljeća sve se više pažnje posvećuje razvoju turizma.

U prošlosti ljudi nisu puno razmišljali o štetnim utjecajima koji bi mogli ugroziti arktički životinjski svijet. Ponekad je u području Svalbarda lov na kitove, morževe, sobove, sjeverne medvjede i druge životinje poprimao tolike razmjere da su se neke od tih životinja našle u opasnosti da budu istrijebljene. No uvođenjem zakona o zaštiti životinja spašeno je nekoliko ugroženih životinjskih vrsta.

U jednoj brošuri piše da je Svalbard “raj za geologe”. Budući da u tom području nema mnogo vegetacije, ono je idealno za upoznavanje s geološkom prošlošću Zemlje. Na uzvisinama se vide tipične geološke formacije. Planine se sastoje od jasno razlučenih slojeva stijena, tako da izgledaju kao ogromne torte. Na Svalbardu se mogu naći stijene iz svih razdoblja Zemljine povijesti. Neke su nastale od pijeska i gline, a druge od tvari organskog porijekla. S vremenom su mnoge uginule biljke i životinje bile prekrivene glinom te su sačuvane u fosilnom obliku. Fosili su pronađeni u stijenama iz svih geoloških razdoblja.

U Muzeju Svalbarda vidjeli smo mnoge fosile termofilnih biljaka i životinja, koji dokazuju da je u prošlosti klima na otočju bila puno toplija nego danas. Na nekim mjestima na Svalbardu naslage ugljena duboke su čak pet metara! U ugljenu su pronađeni fosilni ostaci crnogoričnog i bjelogoričnog drveća. Pronađeni su i tragovi stopala jedne vrste dinosaura koji su bili biljojedi. To je još jedan dokaz da je u prošlosti otočje imalo blažu klimu i bujniju vegetaciju.

Zašto je došlo do tako drastične promjene klime? To smo pitanje postavili geologu Torfinnu Kjaernetu, predstavniku Uprave za rudarstvo u Longyearbyenu. On nam je rekao da većina geologa smatra kako je glavni razlog pomicanje tektonskih ploča. Geolozi kažu da se Svalbard nalazi na tektonskoj ploči koja se već dugo vremena polako pomiče prema sjeveru. Moguće je da se u davnoj prošlosti ta ploča nalazila negdje blizu ekvatora. U današnje vrijeme satelitske snimke pokazuju da se Svalbard još uvijek kreće prema sjeveroistoku, i to brzinom od nekoliko centimetara godišnje.

Dok smo avionom odlazili sa Svalbarda, imali smo mnogo toga o čemu smo mogli razmišljati. Prisjećanje na to veliko arktičko prostranstvo, raznovrstan biljni svijet i životinje koje su izvrsno prilagođene tamošnjim uvjetima života potaklo nas je na razmišljanje o raznolikosti živog svijeta, o čovjekovoj neznatnosti i o tome kako mi ljudi vodimo brigu o prirodi. Leteći prema jugu, posljednji smo put pogledali zemlju hladnih obala u kojoj snijegom prekriveni planinski vrhovi strše kroz oblake i blago se rumene okupani poslijepodnevnim suncem.