MOJA je majka bila odgajana kao rimokatolkinja, no mučila su je neka pitanja u vezi s crkvenim učenjima. Pitala se zašto štovati slike i kipove, koji su djelo ruku čovječjih. Vjerska istina bila joj je veoma važna i zato je posjećivala razne crkve u nadi da će pronaći odgovore na svoja pitanja. No njena potraga nije urodila plodom.

Dok je jednog dana sjedila ispred naše kuće u gradu Tuxtli (Meksiko) i uživala u laganom povjetarcu, pristupio joj je jedan Jehovin svjedok. Duboko je se dojmilo to što je on na temelju Biblije odgovorio na njena pitanja i zato je pristala da je ponovno posjeti. Idući put dočekala ga je s adventističkim pastorom, katoličkim svećenikom i nazarenskim propovjednikom. Kad je postavila pitanje u vezi sa subotom, odnosno danom počinka, samo je Jehovin svjedok dao jasan biblijski odgovor. Ustvari, jedino je on imao Bibliju! Godine 1956. moja se majka nakon samo šest mjeseci proučavanja Biblije krstila kao Jehovin svjedok. Ja sam tada imala osam godina.

Otac nije imao ništa protiv da majka proučava Bibliju. No kad je počela poučavati nas djecu — dva dječaka i dvije djevojčice — te ići na kršćanske sastanke, otac joj je uništio svu biblijsku literaturu. Bio je uvjeren da smo zavedeni te nam je pomoću jednog katoličkog prijevoda Biblije pokušao dokazati da Jehovini svjedoci varaju ljude time što u svom prijevodu Boga nazivaju Jehova. No jako se iznenadio kad mu je majka pokazala to ime u njegovoj vlastitoj Bibliji i otad se počeo mijenjati njegov stav prema Jehovinim svjedocima (Psalam 83:18).

U Meksiku postoji običaj da se djevojčin 15. rođendan obilježi na posebno svečan način. Budući da slavljenje rođendana nije u skladu s Biblijom, prestala sam slaviti svoj rođendan. * No otac je inzistirao na tome da na taj dan učini za mene nešto posebno. Nakon što sam o svemu dobro razmislila, rekla sam mu: “Umjesto da mi daš poklon, želim da pođeš sa mnom na sljedeći pokrajinski sastanak Jehovinih svjedoka.” On je na to pristao i otad se počeo više zanimati za Bibliju.

Jedne noći otac je teško nastradao kad je nakon jedne jake oluje nagazio na srušeni električni vod. Dok je bio u bolnici, Jehovini svjedoci brinuli su se za njega 24 sata na dan. Bio je to izraz kršćanske ljubavi koju nikada nije zaboravio. Nakon nekog vremena počeo je ići u službu propovijedanja te je predao svoj život Jehovi. Nažalost, umro je 30. rujna 1975, mjesec dana prije nego što se trebao krstiti. Jedva čekamo da uskrsne, pa da ga ponovno vidimo i zagrlimo! (Djela apostolska 24:15).

Moja starija sestra Carmen uvijek je jako cijenila punovremenu službu. Krstila se 1967, a ubrzo nakon toga počela je služiti kao stalni pionir, tako da je svaki mjesec oko 100 sati provodila u službi propovijedanja. Nakon nekog vremena preselila se u grad Tolucu u središnjem dijelu Meksika. Ja sam završila školu i zaposlila se u banci. Krstila sam se 18. srpnja 1970.

 Carmen je bila jako sretna u punovremenoj službi te je i mene poticala da dođem u Tolucu. Jednog dana razmišljala sam o tome dok sam slušala predavanje u kojem je govornik objašnjavao da Isusovi sljedbenici trebaju koristiti svoje dragocjene duhovne darove kako bi slavili Boga (Matej 25:14-30). Upitala sam se: ‘Dajem li sve od sebe kako bih što bolje koristila duhovne darove koje sam dobila?’ Razmišljanje o tome potaklo je u meni želju da se u većoj mjeri posvetim služenju Jehovi.

Godine 1974. prijavila sam se da kao pionir služim na nekom drugom području. Ubrzo nakon toga jedan kršćanski starješina iz Toluce nazvao me na posao i rekao mi: “Čekamo te. Zašto još nisi došla?” Iznenadila sam se kad sam saznala da sam već bila imenovana za specijalnog pionira i dodijeljena u Tolucu. Međutim, pismo u kojem me podružnica obavijestila o tom imenovanju vjerojatno se zagubilo u pošti. (Specijalni pioniri spremni su služiti kao punovremeni propovjednici kamo god ih Jehovina organizacija pošalje.)

Odmah sam obavijestila nadležne u banci da sam odlučila dati otkaz. “Sonia, čekajte malo”, rekao mi je šef, pokazujući na papir koji je držao u ruci. “Upravo smo saznali da ste vi jedna od sedam žena koje su izabrane za pomoćnice upravitelja pojedinih odjela. U našoj banci žene nikad prije nisu bile postavljene na takav položaj. Zar nećete prihvatiti taj posao?” Kao što sam spomenula u uvodu, promaknuće bi mi donijelo veći ugled i bolju plaću. Međutim, zahvalila sam šefu na toj ponudi i rekla mu da sam odlučila u većoj mjeri služiti Bogu. “Dobro, onda idite”, rekao je šef. “No ako vam ikad zatreba posao, znajte da ga uvijek možete dobiti u našoj banci.” Dva dana kasnije otputovala sam u Tolucu.

Kad sam stigla u Tolucu, Carmen je tamo već dvije godine služila kao specijalni pionir. Bile smo presretne što smo ponovno zajedno! No naša zajednička služba nije dugo trajala. Samo tri mjeseca kasnije naša je majka doživjela nesreću nakon koje joj je bila potrebna stalna kućna njega. Nakon što smo se posavjetovali s braćom iz podružnice Jehovinih svjedoka, Carmen i ja dogovorile smo se da se ona vrati kući kako bi vodila brigu o majci. Brinula se o njoj punih 17 godina. Za to vrijeme služila je kao stalni pionir, a osobe s kojima je proučavala Bibliju pozivala je k sebi kako bi mogla obavljati službu i istovremeno priskočiti majci u pomoć kad bi to bilo potrebno.

Godine 1976. poslana sam u Tecamachalco, grad u kojem postoje velike razlike među ljudima — siromašni žive na jednoj strani grada, a bogati na drugoj. U tom sam gradu počela proučavati Bibliju s jednom starijom gospođom koja se nikad nije udala i živjela je kod svog imućnog brata. Kad mu je rekla da želi postati Jehovin svjedok, zaprijetio joj je da će je istjerati iz kuće ako to učini. No ta se ponizna žena nije dala zastrašiti. Nakon što se krstila, brat ju je istjerao iz kuće. Premda je tada imala 86 godina, potpuno se pouzdala u Jehovu. Skupština se brinula za nju i ona je ostala vjerna Bogu sve do svoje smrti.

U Tecamachalcu sam provela pet divnih godina. Zatim sam dobila poziv da pohađam prvi razred Područne škole Gilead u Meksiku. To je škola za misionare koja ima isti nastavni program kao i škola Gilead u New Yorku. Moja majka i Carmen rekle su da svakako trebam prihvatiti taj poziv i tako sam otputovala u podružnicu u Ciudad de Mexicu na školovanje koje je trajalo dva i pol mjeseca. U duhovnom pogledu to je bio jedan od najznačajnijih događaja u mom životu. Promocija našeg razreda održana je 1. veljače 1981. Enriqueta Ayala (danas Fernández) i ja bile smo poslane u La Paz, u Boliviji.

Kad smo doputovale u La Paz, braća koja su nas trebala dočekati nisu još bila stigla na aerodrom. No mi smo rekle jedna drugoj: “Čemu gubiti vrijeme?” Tako smo počele svjedočiti ljudima na aerodromu. Bilo nam je vrlo ugodno. Tri sata kasnije došla su braća iz podružnice. Nakon što su nam se ispričali zbog zakašnjenja, rekli su da su ulice zakrčene zbog karnevala.

La Paz se nalazi na nadmorskoj visini od preko 3 600 metara, tako da smo gotovo svaki dan bili iznad oblaka. Zbog rijetkog zraka imala sam problema s disanjem i osjećala sam se jako iscrpljeno  nakon što bih samo kratko vrijeme provela u službi propovijedanja. Trebalo mi je godinu dana da se priviknem na život na tako velikoj nadmorskoj visini, no blagoslovi koje sam dobila od Jehove daleko su nadmašili sve žrtve koje sam morala učiniti. Naprimjer, godine 1984. jednog sam se jutra popela po stjenovitom obronku planine kako bih došla do kuće koja se nalazila na vrhu litice. Umorna od penjanja, pokucala sam na vrata i iz kuće je izašla jedna žena. Nakon vrlo ugodnog razgovora rekla sam da ću je za nekoliko dana ponovno posjetiti.

“Sumnjam u to”, uzvratila je ona. No ja sam ipak ponovno došla. Tada me zamolila da poučavam njenu kćer o Bibliji. “To je roditeljska dužnost”, rekla sam joj. “No ako želite, pomoći ću vam da poučavate svoju kćer.” Žena je pristala na to, a zatim je i sama prihvatila biblijski tečaj. Budući da je bila nepismena, započeli smo s brošuricom Nauči čitati i pisati, koju su objavili Jehovini svjedoci.

S vremenom se obitelj povećala, tako da je u njoj bilo ukupno osmero djece. Kad bih im dolazila u posjet, nekoliko djece znalo se uhvatiti za ruke, a potom bi mi dijete koje je bilo na kraju tog lanca pružilo ruku i pomoglo da se popnem do vrha stijene. Na koncu je cijela ta obitelj — otac, majka i osmero djece — počela služiti Jehovi. Tri kćeri su pionirke, a jedan od sinova je skupštinski starješina. Otac je umro 2000, a prije smrti služio je u skupštini kao sluga pomoćnik. Presretna sam kad se sjetim te divne obitelji i njihove vjernosti Bogu! Zahvalna sam Jehovi što mi je dao priliku da im pomognem da upoznaju istinu.

Nakon što nam je 1997. umrla majka, Carmen je ponovno dobila poziv da služi kao specijalni pionir. Godine 1998. bila je imenovana za misionara i poslana u Cochabambu, u Boliviji, gdje sam i ja služila. Tako smo nakon 18 godina ponovno mogle biti zajedno. Bilo nam je jako lijepo u tom gradu koji ima tako ugodnu klimu da njegovi stanovnici znaju reći: “Lastavice nikad ne napuštaju Cochabambu!” Sada živimo u lijepom bolivijskom gradu Sucreu, koji ima 220 000 stanovnika i nalazi se u jednoj dolini visoko u planinama. Nekad su taj grad zvali Mali Vatikan jer je u njemu bilo mnogo katoličkih crkava, no danas u njemu djeluje pet skupština Jehovinih svjedoka.

Carmen i ja zajedno smo provele u pionirskoj službi preko 60 godina. Izuzetno nam je drago što je uz našu pomoć preko stotinu osoba upoznalo istinu i krstilo se. Služenje Jehovi cijelom dušom sasvim je sigurno najljepši način života! (Marko 12:30).