PONOSNE i samosvjesne ljude u svijetu se često prikazuje kao uzor koji treba oponašati. Ponizne i krotke obično se smatra slabićima, plašljivcima ili ulizicama. No je li istinska poniznost doista mana? Je li ponos uistinu vrlina? Što o tome kaže Biblija?

Na samom početku treba napomenuti da Biblija s odobravanjem govori o nekim vrstama ponosa. Naprimjer, kršćani trebaju biti ponosni na to da je Jehova njihov Bog i da ih on poznaje (Psalam 47:4; Jeremija 9:24; 2. Solunjanima 1:3, 4). Roditelji mogu biti ponosni na svoju djecu kad se ponašaju kao uzorni kršćani i hrabro služe pravome Bogu (Mudre izreke 27:11). No ponos može biti i opasan.

Ponos se može opisati i kao svojstvo onoga tko ima previsoko mišljenje o sebi. Ta vrsta ponosa potiče čovjeka da bude uobražen i smatra se boljim ili vrednijim od drugih zbog svoje ljepote, rasne pripadnosti, društvenog položaja, talenata ili bogatstva (Jakov 4:13-16). Biblija je prorekla da će u posljednjim danima ljudi biti ‘oholi, hulnici i ponosni’ (2. Timoteju 3:2, 4). Takvi ljudi imaju previsoko mišljenje o sebi, mišljenje koje je potpuno neutemeljeno.

S druge strane, ponizni ljudi nastoje pošteno i objektivno procijeniti vlastitu vrijednost, priznajući svoje slabosti i nedostatke te svoju neznatnost u odnosu na Boga (1. Petrova 5:6). Što je još važnije, oni priznaju da su drugi u nekim pogledima bolji od njih i čak se tome raduju (Filipljanima 2:3). Zbog toga ih ne izjeda zavist i nisu obuzeti ljubomorom (Galaćanima 5:26). Stoga je sasvim jasno da istinska poniznost doprinosi razvijanju dobrih međuljudskih odnosa te pomaže ljudima da steknu emocionalnu sigurnost i stabilnost.

Uzmimo za primjer Isusa. Prije nego što je došao na Zemlju, živio je na nebu kao moćno duhovno stvorenje. Dok je živio na Zemlji, bio je savršen, bezgrešan čovjek (Ivan 17:5; 1. Petrova 2:21, 22). Svojom je inteligencijom, znanjem i sposobnostima daleko nadmašio sve druge ljude. No nikad se nije pravio važan, već je uvijek bio ponizan (Filipljanima 2:6). U jednoj je prilici čak oprao noge svojim apostolima, a pokazivao je i iskreno zanimanje za malu djecu (Luka 18:15, 16; Ivan 13:4, 5). Jednom je pozvao k sebi neko dijete i rekao: “Tko se god ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom” (Matej 18:2-4). Isus i njegov Otac smatraju da je istinski velik onaj tko pokazuje poniznost, a ne onaj tko je ponosan (Jakov 4:10).

Premda je bio izuzetno ponizan, Isus nipošto nije bio ulizica, plašljivac ni slabić. Odvažno je govorio istinu i nimalo se nije bojao ljudi (Matej 23:1-33; Ivan 8:13, 44-47; 19:10, 11). Stoga su ga poštovali čak i neki njegovi protivnici (Marko 12:13, 17; 15:5). No Isus nikad nije bahato nametao drugima svoju volju. Naprotiv, privlačio je ljude svojom poniznošću, dobrotom i ljubavlju te je stjecao njihovu naklonost onako kako ponosni ljudi nikad ne bi mogli (Matej 11:28-30; Ivan 13:1; 2. Korinćanima 5:14, 15). Još i danas milijuni ljudi vjerno slijede Krista zato što ga iskreno vole i duboko poštuju (Otkrivenje 7:9, 10).

Božja Riječ potiče nas da budemo ponizni zato što istinski ponizne osobe spremno prihvaćaju savjete i zato što je pravo zadovoljstvo poučavati takve osobe (Luka 10:21; Kološanima 3:10, 12). One su kao i Apolon, rječiti kršćanski učitelj iz prvog stoljeća, spremne promijeniti svoje gledište kad im se iznesu nova, točnija objašnjenja (Djela apostolska 18:24-26). Ponizni ljudi ne ustručavaju se postavljati pitanja, za razliku od ponosnih koji često ne žele postavljati pitanja da drugi ne bi saznali kako oni nešto ne znaju.

Razmotrimo primjer etiopskog dvoranina iz prvog stoljeća, koji nije shvaćao značenje jednog odlomka iz Pisma. “Razumiješ li to što čitaš?” upitao ga je kršćanski učenik Filip. Nato mu je Etiopljanin odvratio: “Kako bih mogao ako me tko ne uputi?” Taj je dvoranin pokazao izvanrednu poniznost, pogotovo ako se uzme u obzir da je u svojoj zemlji vjerojatno bio vrlo ugledan čovjek! Zahvaljujući tome što je bio ponizan upoznao je duboke istine iz Božje Riječi (Djela apostolska 8:26-38).

Etiopski dvoranin bio je čista suprotnost židovskim pismoznancima i farizejima, koji su sebe smatrali najuglednijim osobama iz vjerskog života svog vremena (Matej 23:5-7). Umjesto da ponizno slušaju Isusa i njegove sljedbenike, oni su ih prezirali i osuđivali. Tako su zbog ponosa ostali u duhovnoj tami (Ivan 7:32, 47-49; Djela apostolska 5:29-33).

Biblija uspoređuje Jehovu s lončarom, a ljude s glinom (Izaija 64:8). Poniznost pomaže osobi da bude poput meke gline koja se lako oblikuje, gline od koje Bog može načiniti dragocjenu posudu. S druge strane, oholi su poput suhe i tvrde gline koja se samo može smrviti. Jedan od neslavnih primjera je ponosni faraon iz drevnog Egipta, koji je prkosio Jehovi i platio to životom (2. Mojsijeva 5:2; 9:17; Psalam 136:15). Faraonova pogibija zorno svjedoči o istinitosti izreke: “Ponos ide pred slomom i oholost pred padom” (Mudre izreke 16:18).

No sve to ne znači da Božji sluge nikad nemaju problema s ponosom. Naprimjer, Isusovi apostoli često su se prepirali oko toga tko je od njih najveći (Luka 22:24-27). No oni nisu dopustili da ih nadvlada ponos, nego su poslušali Isusa i s vremenom promijenili svoj način razmišljanja.

“Poniznost i strah Jehovin donose bogatstvo, čast i život”, napisao je Salamun (Mudre izreke 22:4). To je uistinu važan razlog za razvijanje poniznosti! Poniznost je vrlina koja nas čini privlačnima te nam pomaže da steknemo Božju naklonost i dobijemo vječni život (2. Samuelova 22:28; Jakov 4:10).