ROĐENA sam 1917. Moji su roditelji imali osmero djece, a ja sam bila najmlađa. Živjeli smo u jednom selu na jugu Finske. Premda smo bili siromašni, osjećala sam se sretno i sigurno. Moji su roditelji bili razboriti i bogobojazni. Učili su nas da cijenimo duhovne stvari. U našem domu jako se cijenila Biblija koju je kupio moj otac.

Dok sam bila dijete, znala sam izrađivati male drvene kipove. Moji su smatrali da su ti radovi jako dobri, pa su me nagovarali da se upišem na akademiju. Tako sam se nakon nekog vremena upisala na studij dizajna na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Helsinkiju. Kao djevojka sa sela bila sam zadivljena tom elitnom školom, koja je bila središte umjetničkog života u Finskoj, te sam ubrzo i sama postala dio te izuzetno zanimljive sredine. Diplomirala sam 1947. U to vrijeme mislila sam da mogu stvoriti i ostaviti budućim naraštajima nešto što će imati trajnu vrijednost.

Nakon što sam završila akademiju, moji su se životni ciljevi drastično promijenili. Jednog dana moja sestra Aune došla je k meni i oduševljeno mi rekla: “Pronašla sam istinu!” Dobila je knjigu ”Neka Bog bude istinit“, koju su objavili Jehovini svjedoci. Mene se to nije naročito dojmilo. Nedugo nakon toga primijetila sam da jedna djevojka s kojom sam zajedno studirala ima tu istu knjigu. Kad sam se nasmijala i rekla nešto podrugljivo o toj knjizi, ona mi je uzvratila: “Nemoj se smijati! Ta ti knjiga može pomoći da bolje razumiješ Bibliju.” Nabavila sam tu knjigu i pročitala je takoreći u jednom dahu. Nakon toga više se nisam smijala, već sam bila uvjerena da je ono što uče Jehovini svjedoci istina. Također sam shvatila da mi Jehova Bog nudi nešto što mi umjetnost ne može dati, a to je vječni život.

Kad sam prvi put razgovarala s Jehovinim svjedocima, nisu me pozvali na svoje sastanke, pa sam zaključila da na njih mogu dolaziti samo pripadnici njihove zajednice. No ipak sam ih odlučila pitati da li bi bilo moguće da i ja prisustvujem tim sastancima. Oduševila sam se kad su mi rekli da na kršćanske sastanke može doći svatko tko želi. Tako sam počela  pohađati sastanke i to mi je ojačalo vjeru, pa sam odlučila predati svoj život Jehovi. To sam javno pokazala 19. studenog 1950, kad smo se moja sestra i ja krstile. Na našu veliku radost, s vremenom su i ostale četiri sestre i naši dragi roditelji također postali Jehovini svjedoci.

Dok sam proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima, napredovala sam i u svojoj umjetničkoj karijeri. Nakon što sam završila akademiju, počela sam raditi kao asistentica profesora kiparstva. Zatim je, kao što sam spomenula u uvodu, moja ideja za spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu pobijedila na državnom natječaju. Moj prijedlog za naziv spomenika bio je “Put bez povratka” i u njemu se odražavala promjena mog stava prema ratu (Izaija 2:4; Matej 26:52). Nisam prisustvovala otkrivanju tog spomenika, koji je visok preko pet metara, jer je svečanost bila domoljubnog karaktera i nije bila u skladu s mojim uvjerenjima koja se temelje na Bibliji.

Postala sam vrlo poznata umjetnica i počela sam dobivati izvrsne ponude za posao. No tada sam ozbiljno razmislila o tome što mi je najvažnije u životu. Premda sam voljela umjetnost kojom sam se bavila, želja da pomažem drugima u duhovnom pogledu bila je još snažnija. Zato sam 1953. počela služiti kao pionir, kako se nazivaju Jehovini svjedoci koji svaki mjesec mnogo sati posvećuju propovijedanju o Božjem Kraljevstvu.

Ponekad su mi ljudi govorili da je šteta što nisam iskoristila svoj talent. No ja sam znala da bi sve što bih mogla postići kao kiparica bilo prolazno. Čak i kameni spomenici s vremenom propadnu. S druge strane, kad sam postala pionir, velik dio svog vremena posvećivala sam tome da pomažem drugima da dođu na put koji vodi u vječni život! (Ivan 17:3). No ipak nisam potpuno zapostavila kiparstvo. I dalje sam povremeno izrađivala male skulpture, što mi je pričinjavalo zadovoljstvo i omogućilo mi da zaradim za život.

Nakon što sam četiri godine služila kao pionir u Helsinkiju, godine 1957. finska podružnica Jehovinih svjedoka pozvala me da se preselim u gradić Jalasjärvi, koji se nalazi na jugu Ostrobothnije. Tamo sam se trebala pridružiti Anji Keto, koja je bila 17 godina mlađa od mene. Premda je nisam poznavala, rado sam prihvatila svoj novi propovjednički zadatak i složila se s time da budemo cimerice. Anja i ja bile smo jedini Jehovini svjedoci u tom području, tako da smo gotovo uvijek zajedno išle u službu propovijedanja. Ubrzo smo postale nerazdvojne prijateljice.

Kad sam se preselila u Jalasjärvi, vratila sam se seoskom načinu života, koji me podsjećao na onaj kojim sam živjela prije nego što sam se 20 godina ranije počela kretati u umjetničkim krugovima u glavnom gradu. Zimi nam je bilo naročito teško. Ponekad smo morale hodati po snijegu koji nam je sezao do bedara. Živjele smo vrlo skromno, u maloj drvenoj kolibi. Vodu smo donosile s obližnjeg izvora. Ponekad je bilo tako hladno da se na vodi koju smo donijele u kolibu po noći znao uhvatiti led. No imale smo sve što nam je bilo potrebno (1. Timoteju 6:8). Bilo je to divno vrijeme prepuno zanimljivih događaja.

Na početku je izgledalo da naš trud neće donijeti mnogo ploda jer su stanovnici kraja u kojem smo živjele imali predrasude prema nama. Kako bismo im pomogle da bolje razumiju našu propovjedničku aktivnost, organizirale smo prikazivanje filmova Jehovinih svjedoka, kao što su Društvo novog svijeta u akciji i Sreća društva novog svijeta. To im je pomoglo da se upoznaju s nama i našom organizacijom te vide kako naša služba pozitivno utječe na ljude širom svijeta. Mnogi su dolazili vidjeti te filmove.

Jednom je prilikom Eero Muurainen, putujući nadglednik Jehovinih svjedoka, organizirao da se film Društvo novog svijeta u akciji prikaže u dvorani društvenog doma. Došlo je tako mnogo ljudi da sam jedva našla mjesto u uglu na kraju dvorane. Morala sam stajati na jednoj nozi, leđima naslonjena na zid. Bila je takva gužva da nisam imala gdje spustiti drugu nogu. Nakon što je film završio, mnogi su nam pristupili i zamolili nas da ih posjetimo.

Osim toga, koristile smo i jedan veliki kasetofon na kojem smo puštale snimke biblijskih govora kad bismo posjećivale ljude na njihovim  imanjima. S jednom smo se obitelji dogovorile da jedan dan u sedam sati navečer u njihovoj kući pustimo snimku biblijskog predavanja. Pozvale smo cijelo selo da dođe čuti predavanje. Tog smo dana rano ujutro na biciklima krenule propovijedati u jedno drugo selo, koje je udaljeno oko 25 kilometara. Mislile smo kako imamo dovoljno vremena da se vratimo kući prije večeri. No kad smo izašle iz sela, počela je padati jaka kiša zbog koje se cesta pretvorila u kaljužu.

Nakon nekog vremena bicikli su postali toliko blatnjavi da im se više nisu mogli okretati kotači, pa smo ih morale nositi. Zbog toga smo tek kasno navečer mogle krenuti od kuće na dogovoreni sastanak. Sa sobom smo nosile teški kasetofon i stigle u deset sati navečer. Bile smo sigurne da su svi već otišli svojim kućama. No na naše veliko iznenađenje, kuća je bila puna seljana koji su nas još uvijek čekali! Nakon predavanja uslijedila je živa diskusija. Kad smo se u ranim jutarnjim satima vratile kući, bile smo mrtve umorne, ali jako sretne!

Budući da su sela u kojima smo propovijedale bila jako udaljena jedna od drugih, Jehovini svjedoci iz područja u kojem smo živjele kupili su nam automobil. Bio je to jedan stari automobil ruske proizvodnje. On nam je uvelike olakšao službu propovijedanja. Kasnije je taj automobil postao jako poznat jer je biskup za vrijeme jednog svog posjeta rekao vjernicima da nas ne primaju u kuću. Govorio je o dvije žene koje se voze u plavom automobilu. Upozorenje je odmah djelovalo na ljude. Htjeli su saznati tko su te dvije žene i zašto su tako opasne! Njihova je znatiželja dovela do mnogih zanimljivih razgovora o Bibliji. Zaista su istinite riječi iz Izaije 54:17: “Nikakvo oružje protiv tebe načinjeno neće biti uspješno.”

S vremenom je trud koji smo ulagale u službu propovijedanja urodio plodom. Počele smo održavati tjedne sastanke koje je posjećivala mala grupa zainteresiranih osoba. Ta je grupa postajala sve brojnija, tako da je 1962. osnovana skupština koja se sastojala od 18 Jehovinih svjedoka, uglavnom žena. Dvije godine kasnije Anja i ja bile smo premještene u grad Ylistaro, koji se također nalazi u Ostrobothniji.

U tom novom području uživale smo u miru i ljepoti prirode, no posebno su nam se sviđali tamošnji ljudi. Većinom su bili gostoljubivi i srdačni. Istina je da su mnogi gajili vrlo snažne vjerske i domoljubne osjećaje te da su nas ponekad znali ljutito odbiti, no bilo je i onih koji su pokazivali duboko poštovanje prema Bibliji. Kad bismo izvadile Bibliju, žene su često znale prekinuti sa svojim kućanskim poslovima kako bi saslušale što im imamo reći, a muškarci bi čak skinuli šešir, koji im je inače skoro uvijek bio na glavi, kao da je zalijepljen za nju. Kad smo s nekima proučavali Bibliju, znalo se dogoditi da nam se pridruže svi ukućani, pa čak i susjedi.

Iskreni, prostodušni ljudi koje sam upoznala u službi propovijedanja bili su mi inspiracija za izradu skulptura. Kad sam imala vremena, uzela bih malo gline i počela je oblikovati. Budući da su me uvijek oduševljavale tople i duhovite crte ljudskog karaktera, gotovo sve skulpture koje sam napravila prikazuju ljude. Mnoge od njih prikazuju žene kako obavljaju svakodnevne kućanske poslove. U jednom je  časopisu o mojim radovima bilo rečeno: “Oni zrače toplinom, spokojstvom, duhovitošću i spontanim skladom (...). Te su skulpture plod iskrene ljubavi prema ljudima i iznimnog umjetničkog talenta.” No ja sam ipak pazila da ne postanem previše zaokupljena umjetnošću. Čvrsto sam se držala svoje odluke da služim Jehovi kao punovremeni propovjednik.

Godine 1973. dobila sam ponudu za posao koji ni u snu ne bih odbila. Bila sam zamoljena da izradim veliki glineni reljef za novo predvorje finske podružnice Jehovinih svjedoka u Vantaai. Za temu tog rada bile su izabrane riječi iz Psalma 96:11-13. Izuzetno mi je drago što sam svoj talent mogla koristiti na slavu Jehovi!

Budući da sam u godinama koje sam provela u pionirskoj službi skulpture izrađivala uglavnom iz vlastitog zadovoljstva, iznenadila sam se kad sam krajem 1970-ih kao umjetnica dobila pravo na mirovinu. Naravno, bilo mi je drago što sam dobila tu novčanu potporu, no pitala sam se: ‘Zar je to sve što bih postigla da sam čitav život posvetila umjetnosti? Malo više novca kako bih pod stare dane mogla ugodnije živjeti?’ Kako je to malo u usporedbi s vječnim životom, nagradom koju nam daje Bog! (1. Timoteju 6:12).

Godine 1974. nastupila je prilično velika promjena u našem životu i službi. Te smo godine bile poslane u veliki grad Turku. U to vrijeme tamo su se gradili mnogi novi stanovi i velik broj ljudi doseljavao se u grad. Zbog toga se pojavila potreba za većim brojem propovjednika. U početku nismo baš bile najsretnije s tim novim gradskim područjem. Činilo nam se da je teže propovijedati ljudima koji žive u gradu jer su mnogi od njih bili ravnodušni prema našoj poruci. No s vremenom smo se ipak naviknule na to novo područje te smo pronašle mnoge osobe koje su pokazale cijenjenje prema biblijskoj istini.

Dosad je uz pomoć Anje i mene više od 40 osoba predalo svoj život Jehovi. Jako smo radosne zbog te svoje duhovne djece! (3. Ivanova 4). Posljednjih godina zdravlje mi se sve više pogoršava, no s druge strane, u većoj mjeri osjećam Jehovinu pomoć, ljubav braće i sestara iz svoje skupštine te podršku svoje drage suradnice Anje, koja mi ‘pomaže i jača me’ (Kološanima 4:11; Psalam 55:22). Nas dvije upoznale smo se prije gotovo 50 godina i tada nismo ni sanjale o tome da ćemo čitav život ostati zajedno i surađivati u pionirskoj službi.

Jedna popularna izreka kaže: “Život je kratak, a umjetnost traje zauvijek.” No to nije moj životni moto. Ja se slažem s riječima apostola Pavla iz 2. Korinćanima 4:18. Tamo piše: “Ono što se vidi je privremeno, a ono što se ne vidi je vječno.” Sva radost koju sam doživjela baveći se umjetnošću spada u “ono što se vidi” i što je privremeno, prolazno. Ta se radost nikako ne može usporediti s radošću koju sam doživjela služeći Jehovi i ona mi nipošto ne može dati vječni život. Uistinu mi je drago što sam svoj život posvetila ‘onome što se ne vidi’, onome što je trajnije od umjetničkih djela!