Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Marljivi perači rublja iz Abidjana

Marljivi perači rublja iz Abidjana

DOK smo putovali kroz zapadni dio Abidjana, uživajući u prizorima i zvucima tog prometnog zapadnoafričkog grada, jedan je neobičan prizor zaokupio našu pažnju. Na velikom travnjaku bilo je prostrto tisuće komada odjeće žarkih boja. Kako je nastala ta živopisna “izložba”? Naši prijatelji iz Obale Bjelokosti rado su nam ispričali o čemu se radi. To su učinili perači rublja koji se nazivaju fanico.

Stotine marljivih muškaraca, među kojima je i pokoja snažna žena, zarađuju za život tako što od jutra do mraka ručno peru rublje na rijeci Banco. Naziv fanico kombinacija je riječi fani, koja na jeziku diula znači “tkanina” ili “rublje”, i riječi ko, koja znači “prati”. Stoga riječ fanico na jeziku diula znači “perač rublja”.

Pranje rublja

Jednog ranog jutra otišli smo do rijeke kako bismo posjetili perače rublja i bolje se upoznali sa zanimljivim poslom kojim se oni bave. Tamo je bilo vrlo živo. Svi su već naveliko radili. U mutnoj rijeci Banco vidjeli smo velike automobilske gume u koje je stavljeno kamenje. Uz svaku gumu stajao je po jedan perač rublja. Nekim je peračima voda sezala do bedara, a nekima do struka. Svi su oni marljivo sapunali, udarali i trljali rublje.

Puno prije nego što svane dan fanico ide od kuće do kuće kako bi pokupio prljavo rublje koje tog dana treba oprati. Neke od njegovih mušterija žive i do tri kilometra od “praonice rublja”. Fanico stavlja rublje u drvena ručna kolica ili od njega napravi veliki zavežljaj koji će nositi na glavi. Nakon toga kreće prema rijeci. Kad stigne do rijeke, drugi perači pozdrave ga svaki na svom jeziku. Oni dolaze iz raznih dijelova Afrike. Neki od njih već desetljećima žive u tom kraju. Među njima je i Taraore Brama, snažan čovjek koji ima preko 60 godina. Rublje se pere svaki dan u godini, osim na tri državna praznika.

Perači imaju jako mnogo posla. Gledali smo jednog čovjeka kako skida s glave ogroman zavežljaj. U njemu je bila količina rublja od koje bi se prosječnoj domaćici zavrtjelo u glavi. Odvezao je zavežljaj i počeo močiti odjeću komad po komad. Zatim je uzeo veliki sapun od palminog ulja i napravio puno pjene. Uzeo je u ruke komad odjeće i počeo ga udarati o kamen. Povremeno je koristio i četku kako bi uklonio neku tvrdokornu mrlju. Koliko košta takvo pranje rublja? Pranje košulje košta 50 ovdašnjih franaka (35 lipa), a plahte 100 franaka (70 lipa). Zbog toga fanico mora oprati mnogo rublja da bi zaradio za život.

Kad biste vidjeli ogromnu količinu rublja koju ti ljudi peru, mogli biste se pitati: ‘Kako samo upamte koji odjevni predmet kome pripada?’ Mi smo se pitali imaju li možda neku posebnu metodu obilježavanja rublja, slično kao i jedna grupa perača iz Indije. Metoda kojom se služi afrički fanico potpuno je drugačija od one kojom se služe perači iz Indije, no nije ništa manje djelotvorna.

Naš dobro obaviješteni vodič pokušao nam je objasniti tu metodu. Kao prvo, dok sakuplja rublje, fanico gleda veličinu i građu svakog člana obitelji kako bi upamtio koji komad odjeće kome pripada. No na odjeću ne stavlja nikakve oznake s brojem ili imenom, već na svakom komadu odjeće koja pripada članovima iste obitelji napravi čvor na istom mjestu, naprimjer na lijevom ili desnom rukavu, ovratniku ili pojasu. Pri pranju uvijek pazi da se ne pomiješa odjeća iz različitih obitelji. Mi smo se još uvijek čudili kako uspije sve to upamtiti. Stoga smo upitali jednog fanica je li ikada izgubio ili pomiješao neku odjeću. On nas je začuđeno pogledao, kao da kaže: “Naravno da nisam. Fanico nikad ne izgubi nijedan komad odjeće!”

Može li bilo tko doći na rijeku Banco i prati odjeću? Naravno da ne može! Postoje stroga pravila kojih se mora pridržavati. Onaj tko želi postati fanico najprije mora proći tromjesečni probni rok tijekom kojeg ga poučava neki iskusni perač. Za to vrijeme uči jedinstvenu metodu pamćenja. Ako je ne uspije savladati, morat će potražiti posao negdje drugdje. No ako se pokaže da je vješt u poslu, platit će malu pristojbu te dobiti svoje mjesto na rijeci i gumu u kojoj će samo on moći prati rublje.

Sapun od palminog ulja

Pri pranju rublja perači uvijek koriste sapun. Stoga početnik uči i kako ispravno koristiti sapun od palminog ulja. Perači koriste tri vrste sapuna, koje se razlikuju po boji. Bijeli i žuti sapun koriste za rublje koje nije jako uprljano, dok crni koriste za jako prljavo rublje. Taj je sapun taman od palminog ulja, koje je njegov glavni sastojak. Budući da svaki fanico dnevno potroši najmanje deset sapuna, obližnji proizvođači sapuna redovito im donose nove količine.

Posjetili smo jednu skromnu radnju u kojoj se pravi sapun. Nalazi se na obronku brda, nedaleko od “praonice rublja”. Proizvodnja sapuna započinje u šest sati ujutro. Žene su na obližnjoj tržnici već prije kupile potrebne sastojke — zgusnuto palmino ulje, kalijevu lužinu, sol, sok anone, kokosovo ulje i kakaov maslac. Sve su to prirodni, biološki razgradivi sastojci. Oni se zajedno kuhaju u velikom kotlu na otvorenoj vatri. Sapunska smjesa kuha se otprilike šest sati, a nakon toga žene je izliju u plitke metalne posude i zdjele te čekaju da se stvrdne. Nekoliko sati kasnije narežu sapun na velike komade.

Nakon toga jedna od njih siđe do rijeke, noseći na glavi veliku plastičnu posudu punu sapuna. Kako će isporučiti sapun ako perače zatekne u rijeci, usred posla? Jednostavno će do struka ući u vodu, pustiti posudu da pluta na površini rijeke i dati sapun svakome tko ga treba.

Završetak radnog dana

Kad fanico opere svu odjeću, ode na obližnje brdo, gdje čisto rublje uredno prostre po travi ili povješa po konopcima za sušenje rublja. Tako je nastao i onaj živopisan prizor koji je u početku zaokupio našu pažnju. Dok se rublje suši, marljivi perač može se malo odmoriti. U kasno poslijepodne, kad je sve rublje već suho, fanico pažljivo slaže svaki komad odjeće, a neke čak i izglača glačalom na ugljen. Dok se dan bliži kraju, čistu i uredno složenu odjeću ponovno veže u zavežljaj i vraća vlasnicima.

Kad smo prvi put vidjeli mnogo odjeće koja se sušila uz obalu rijeke, nismo ni slutili koliko je truda bilo potrebno da bi se ona oprala. Zaista nam je drago što smo posjetili tu jedinstvenu “praonicu rublja” u Abidjanu jer sada još više cijenimo trud svih perača i peračica rublja diljem svijeta.

[Karta na stranici 10]

(Vidi publikaciju)

OBALA BJELOKOSTI

[Slika na stranici 12]

Prodavačica sapuna čeka kupce

[Zahvala na stranici 10]

PhotriMicroStock™/C. Cecil