GRAD Mumbai (prije se zvao Bombay) ima preko 18 milijuna stanovnika i neprestano se širi. Na širem gradskom području prometuje velik broj brzih vlakova koji svakog dana prevezu šest do sedam milijuna stanovnika koji putuju na posao, u školu ili na fakultet, u velike trgovačke centre ili na neko drugo mjesto u gradu. U vrijeme najgušćeg prometa u svaki od tih vlakova, koji imaju po devet vagona i predviđeni su za prijevoz 1 710 putnika, nagura se oko 5 000 ljudi. Jedanaestog srpnja 2006. teroristi su upravo u vrijeme najveće gužve izvršili napad na vlakove u Mumbaiju. U nepunih 15 minuta u putničkim vlakovima na liniji Western eksplodiralo je sedam bombi. U eksplozijama je ranjeno preko 800 ljudi, a više od 200 ih je izgubilo život.

U Mumbaiju i njegovim predgrađima postoje 22 skupštine Jehovinih svjedoka, a prilično mnogo njihovih članova redovito putuje tim vlakovima i zateklo se u njima u vrijeme napada. Na svu sreću, nitko od njih nije poginuo, no nekoliko ih je zadobilo ozljede. Anita se vraćala kući s posla. Vozila se u vagonu prve klase. Budući da je u vlaku bilo puno ljudi, stajala je blizu vrata kako bi kasnije mogla lakše izaći. Dok je vlak brzo vozio, odjednom je došlo do silovite eksplozije. Vagon u kojem se Anita nalazila ispunio se crnim dimom. Kad se nagnula kroz vrata i pogledala udesno, vidjela je da je iščupana metalna bočna strana susjednog vagona, koja se samo s gornje strane držala za vlak te je visila pod kutem od 45 stupnjeva. Anita se prestravila kad je vidjela mrtve ljude i dijelove tijela koji su od siline eksplozije bili izbačeni iz vagona te su odletjeli na prugu. Nakon samo nekoliko sekundi — koje su za nju bile cijela vječnost — vlak se zaustavio. Anita je zajedno s drugim putnicima iskočila iz vlaka i potrčala prugom što dalje od njega. Mobitelom je nazvala svog supruga Johna i na svu sreću uspjela uspostaviti vezu. Za nekoliko  minuta gradska telefonska mreža postala je preopterećena jer su mnogi zabrinuti građani počeli nazivati svoje najbliže. Anita je bila prilično mirna sve dok nije uspostavila vezu sa svojim suprugom. Tada se više nije mogla suzdržavati i počela je plakati. Rekla mu je što se dogodilo i zamolila ga da dođe po nju. Dok ga je čekala, počela je padati kiša, zbog koje su bili uništeni mnogi dokazi koji su mogli biti korisni za istragu.

Claudius, koji je također Jehovin svjedok, otišao je iz ureda ranije nego inače. U 17 sati i 18 minuta ušao je u vlak na stanici Churchgate, polaznoj postaji linije Western. Ušao je u vagon prve klase. Dok je gledao gdje bi mogao sjesti, jer ga je čekalo sat vremena vožnje do stanice Bhayandar, ugledao je Josepha, Jehovinog svjedoka iz jedne susjedne skupštine. Vrijeme je brzo prolazilo dok su pričali o tome što ima novoga. Zatim je Joseph zadrijemao jer je bio umoran od napornog radnog dana. Budući da je u vlaku bila velika gužva, Claudius je ustao na stanici prije one na kojoj je trebao izaći kako bi se na vrijeme probio do vrata. Dok je Claudius stajao kod vrata, Joseph se probudio i nagnuo preko naslona sjedala kako bi ga pozdravio. Držeći se za rukohvat, Claudius se okrenuo prema Josephu kako bi mu još nešto rekao. To mu je možda spasilo život. Odjednom se začula strašna buka. Vagon se snažno zatresao, ispunio se dimom i ostao u potpunom mraku. Claudius je odletio na pod. Našao se u prolazu između sjedala i činilo mu se da je izgubio sluh. Nije čuo ništa osim zvonjave u ušima. Na mjestu na kojem je prije stajao zjapila je velika rupa. Neki putnici koji su stajali pored njega izletjeli su iz vlaka te su pali na prugu, a neki su mrtvi ležali na podu vagona. Claudius je preživio eksploziju pete od ukupno sedam bombi koje su tog kobnog utorka bile podmetnute u vlakovima i na željezničkim stanicama.

Claudius je bio prevezen u bolnicu. Sva mu je odjeća bila krvava, no to je uglavnom bila krv drugih putnika koji su prošli lošije od njega. On je imao samo lakše ozljede — puknuo mu je bubnjić, zadobio je opekline na jednoj ruci te mu je bila spaljena kosa. U bolnici je sreo Josepha i njegovu ženu Angelu, koja je bila u susjednom vagonu rezerviranom za žene i nije zadobila nikakve ozljede. Joseph je imao modricu na desnom oku i bio mu je oštećen sluh. To troje Jehovinih svjedoka bilo je zahvalno Jehovi što su ostali živi. Claudius je rekao da je, nakon što je došao k svijesti, najprije pomislio: ‘Zaista je besmisleno u ovom svijetu trčati za novcem i materijalnim dobitkom kad u tren oka možeš izgubiti život!’ Bio je sretan zbog toga što je odnos sa svojim Bogom, Jehovom, već i prije smatrao najvažnijim u životu!

U kratkom razdoblju Mumbai je zadesila teška poplava, izbili su građanski nemiri, a zatim su uslijedile i eksplozije bombi. No tamošnjih više od 1 700 Jehovinih svjedoka i dalje revno služi Bogu. Oni redovito govore svojim bližnjima o divnoj nadi u novi svijet, u kojem više neće biti nijednog oblika nasilja (Otkrivenje 21:1-4).