GALEB zamahne krilima i poleti uvis. S lakoćom kruži nebom nošen uzlaznim zračnim strujama. Pritom gotovo uopće ne maše krilima, nego samo povremeno malo nakosi ili ispravi krila i rep. Što mu omogućava da leti s takvom savršenom lakoćom? Za to je uvelike zaslužno njegovo perje.

U današnje vrijeme ptice su jedine životinje kojima je tijelo prekriveno perjem. Većina ptica ima nekoliko vrsta perja. Najuočljivije je pokrivno perje, koje ptici daje skladan, aerodinamičan oblik. U to se perje ubrajaju krilna i repna pera, koja su prijeko potrebna za let. Kolibrić može imati manje od 1 000 takvih pera, a labud preko 25 000.

Građa ptičjeg pera uistinu je čudesna. Os pera, koja se naziva stručak, savitljiva je i vrlo čvrsta. S obje strane stručka nalaze se nizovi isperaka koji zajedno čine glatku zastavicu pera. Isperci su međusobno povezani s nekoliko stotina resica, koje se pomoću kvačica hvataju za susjedne resice, tvoreći strukturu koja podsjeća na patentni zatvarač. Ako se resice razdvoje, ptica ih kljunom ponovno spoji kad uređuje perje. I vi to možete učiniti ako uzmete pero u ruke i lagano ga provučete kroz prste.

Nesimetričan oblik pera naročito je izražen kod krilnih letnih pera, kojima je s prednje strane zastavica uža nego sa stražnje. Zahvaljujući tom klasičnom aerodinamičnom obliku svako se letno pero i samo ponaša kao maleno krilo. Ako pažljivije pogledate neko veliko letno pero, vidjet ćete urez koji se pruža duž donje strane stručka. Taj jednostavan detalj daje mu čvrstoću i elastičnost, omogućavajući mu da se savija i zakreće, a da ne pukne.

Mnoge ptice među pokrivnim perjem imaju i dugačka, tanka četinasta pera te pudrasto paperje. Smatra se da osjetilna tjelešca koja se nalaze pri korijenu četinastih pera omogućavaju ptici da točno zna jesu li joj vanjska pera pravilno posložena, pa čak i da procijeni brzinu svog leta. Resice pudrastog paperja — jedinog perja koje stalno raste, a ptica ga nikad ne odbacuje — suše se i pretvaraju u fini prah koji, po mišljenju nekih stručnjaka, štiti ostalo perje od promakanja.

 Perje štiti ptice od vrućine, hladnoće i ultraljubičastog zračenja, no ima i mnoge druge uloge. Naprimjer, morskim patkama uopće ne smetaju izrazito hladni oceanski vjetrovi. Kako to? Ispod gotovo neprobojnog pokrivnog perja imaju gusti sloj mekanog perja koje se naziva pahuljica. Ono može biti debelo skoro dva centimetra i prekrivati gotovo cijelo tijelo patke. Taj prirodni pokrivač tako dobro čuva toplinu tijela da dosad nije proizveden nijedan umjetni materijal koji bi mu bio ravan.

Ptice s vremenom odbacuju staro perje i zamjenjuju ga novim. To se naziva mitarenje. Većina ptica odbacuje krilno i repno perje prema točno određenom redoslijedu, tako da uvijek imaju dovoljno perja kako bi mogle letjeti.

Kvalitetan i siguran zrakoplov rezultat je pomnog planiranja, projektiranja i konstruiranja. A što reći o pticama i njihovom perju? U nedostatku fosilnih dokaza evolucionisti vode žestoke rasprave o tome kako je nastalo pero. U toj debati prevladavaju “fundamentalistički žar”, “paleontološka strast” i “zajedljivo međusobno vrijeđanje”, piše časopis Science News. Jedan biolog evolucionist koji je organizirao simpozij o evoluciji ptičjeg perja priznao je: “Nisam ni sanjao da bi neka znanstvena tema mogla izazvati tako ružno ponašanje i takvu ogorčenost.” Ako je sasvim jasno da je perje nastalo evolucijom, zašto se o tome vode tako žestoke rasprave?

“Problem je u tome što je perje previše savršeno”, piše Manual of Ornithology—Avian Structure and Function, ornitološki priručnik Sveučilišta Yale. Nema nikakvih naznaka koje bi upućivale na zaključak da se građa pera ikada trebala usavršavati. Ustvari, “najstarije poznato fosilno pero izgleda tako suvremeno da se uopće ne razlikuje od perja današnjih ptica”. * No teorija evolucije tvrdi da se perje postupno razvilo od izraslina na koži drevnih životinja. Osim toga, u priručniku piše da se “perje nije moglo  razviti ukoliko kod svakog prijelaznog oblika nije došlo do značajnih prilagodbi”.

Drugim riječima, pero čak ni teoretski nije moglo nastati evolucijom ukoliko svaki korak u dugom nizu slučajnih, nasljednih promjena u građi pera nije kod tih stvorenja znatno poboljšao izglede za preživljavanje. Čak i mnogi evolucionisti smatraju kako je nemoguće da na taj način nastane nešto što je tako složeno i što tako savršeno služi svojoj svrsi kao ptičje pero.

Osim toga, ako su se pera razvijala postupno, kroz dugo vremensko razdoblje, onda bi među fosilnim ostacima trebali postojati i neki prijelazni oblici. No dosad nitko nije pronašao nikakve prijelazne oblike, već samo ostatke potpuno razvijenih pera. “Na nesreću teorije evolucije, perje je vrlo složeno”, stoji u ranije spomenutom priručniku.

Savršena građa ptičjeg perja nije jedini problem s kojim se suočavaju evolucionisti. Stvar je u tome da su praktički svi dijelovi ptičjeg tijela prilagođeni za let. Naprimjer, ptice imaju lagane, šupljikave kosti, izvanredno prilagođene dišne organe i posebne mišiće koji im omogućavaju da mašu i upravljaju krilima. Imaju čak i mišiće koji upravljaju položajem svakog pojedinog pera. Svaki je mišić živcima povezan s malim, ali nevjerojatno razvijenim mozgom koji je “programiran” da simultano, automatski i izuzetno precizno upravlja svim dijelovima tijela. Dakle, za let nije potrebno samo perje nego i čitav niz drugih nevjerojatno složenih prilagodbi.

Imajmo na umu i to da se svaka ptica razvije iz samo jedne sićušne stanice koja u sebi sadrži sve upute koje su potrebne za rast i razvoj instinktivnih sposobnosti kako bi mlada ptica jednog dana mogla letjeti. Je li sve to moglo nastati dugim nizom slučajnih korisnih promjena ili je najlogičnije i najznanstvenije objašnjenje ono koje je ujedno i najjednostavnije, naime da ptice i njihovo perje ukazuju na postojanje iznimno inteligentnog Tvorca? Činjenice govore same za sebe (Rimljanima 1:20).