NE KOŠTA mnogo, a vrlo je korisna. Lagana je kao pero, stane u džep, ne troši struju i nikad ne ispušta tintu. Ono što njome napišete može se izbrisati. Djeca pomoću nje uče pisati, vrsni umjetnici njome stvaraju remek-djela, a mnogi od nas imaju je pri ruci ako im zatreba da nešto na brzinu zapišu. Riječ je o običnoj olovci, jednoj od najjeftinijih i najčešće korištenih pisaljki na svijetu. Zanimljiva priča o njenom izumu i razvoju započinje slučajnim otkrićem u seoskom području na sjeveru Engleske.

Na obroncima jednog brda u dolini Borrowdale, koja se nalazi u području Lake District, u 16. su stoljeću pronađeni grumeni neke nepoznate crne tvari. Premda je taj mineral izgledao kao ugljen, nije gorio. Osim toga, na papiru je ostavljao sjajan, crni trag koji se lako mogao izbrisati. U početku se smatralo da je to vrsta olova (stoga je i nazvan “black lead”, odnosno “crno olovo”), no zapravo se radilo o grafitu. Budući da je bio mastan, ljudi su grumene grafita stavljali u navlake od ovčje kože ili rezali na kratke štapiće koje su omatali konopcem. Ne zna se tko je prvi došao na ideju da grafit umetne u drveni štapić, no poznato je da su se 60-ih godina 16. stoljeća prve olovke pojavile ne samo u Engleskoj nego i u drugim europskim zemljama.

Zbog potražnje za olovkama koje su kupovali mnogi umjetnici grafit se ubrzo počeo iskapati i izvoziti u druge zemlje. Već u 17. stoljeću grafit se koristio gotovo svagdje. U isto vrijeme izrađivači olovaka vršili su eksperimente s grafitom u želji da poboljšaju njegova svojstva i proizvedu kvalitetniju pisaljku. Budući da je grafit iz Borrowdalea bio vrlo čist i lako se iskapao, postao je meta kradljivaca i trgovaca koji su ga prodavali na crno. Da bi stao tome na kraj, britanski je parlament 1752. donio zakon prema kojem se kradljivce grafita moglo poslati u zatvor ili protjerati u neku od kažnjeničkih kolonija.

 Godine 1779. švedski kemičar Carl Scheele došao je do iznenađujućeg otkrića da “crno olovo” uopće nije olovo, nego mekani oblik čistog ugljika. Deset godina kasnije njemački geolog Abraham Werner nazvao ga je grafit, prema grčkoj riječi graphein, što znači “pisati”. Tako je postalo jasno da olovka, čiji naziv potječe od riječi “olovo”, zapravo u sebi nema ni trunku olova!

Dugi niz godina u proizvodnji olovaka koristio se samo grafit iz Engleske jer je bio toliko čist da se mogao upotrijebiti bez ikakve dodatne obrade. Budući da grafit iz drugih europskih zemalja nije bio tako dobar, proizvođači olovaka izvodili su razne pokuse, nastojeći poboljšati njegovu kvalitetu. Francuski izumitelj Nicolas-Jacques Conté miješao je grafit u prahu i glinu te je od dobivene smjese pravio štapiće, koje je potom pekao u peći. Mijenjajući omjer grafita i gline, dobivao je grafitne uloške koji su pisali raznim nijansama crne boje. Taj se proces koristi još dan-danas. Conté je patentirao svoje otkriće 1795.

U 19. stoljeću proizvodnja olovaka postala je unosan posao. Grafit je pronađen u Sibiru, Njemačkoj, Češkoj i mnogim drugim područjima. Mnoge tvornice olovaka otvorene su u Njemačkoj, a potom i u Sjedinjenim Državama. Uvođenje mehanizacije i masovne proizvodnje dovelo je do znatnog smanjenja cijene olovaka, tako da su početkom 20. stoljeća čak i djeca u školi počela pisati drvenim olovkama.

Danas se u svijetu svake godine proizvedu milijarde olovaka, koje su vrlo kvalitetne i omogućavaju precizno crtanje i pisanje. Običnom drvenom olovkom može se povući crta dugačka gotovo 60 kilometara i napisati 45 000 riječi. Tehničke (ili mehaničke) olovke, koje mogu biti izrađene od metala ili plastike, imaju u sebi tanki grafitni uložak, tako da se nikad ne trebaju šiljiti. * Bojice umjesto grafita imaju uloške raznih boja.

Obične olovke su praktične i pouzdane te sigurno još dugo neće izaći iz upotrebe. Stoga ćete vjerojatno još puno puta u životu kod kuće ili na poslu čuti pitanje: “Ima li tko olovku?”