RODIO sam se 1930. u selu Cibuljevu, u ukrajinskoj oblasti Čerkasi. Godine 1937, za vrijeme Staljinovih čistki, moj je otac bio uhapšen i osuđen kao “državni neprijatelj”. Stan nam je bio oduzet, a većina poznanika počela nas je izbjegavati. Ubrzo su mnogi od njih također bili uhapšeni. Bilo je to vrijeme velikog nepovjerenja, izdaje i straha.

Dva mjeseca nakon što je otac bio uhapšen rodila se moja sestra Lena. Majka, Lena, moj brat Nikolaj i ja proveli smo zimu u jednoj sobici bez prozora i peći. Kasnije smo se preselili u djedovu kuću. Nikolaj i ja vodili smo brigu o kući, cijepali drva i vršili popravke. Volio sam raditi svojim rukama. Izrađivao sam obuću i bavio se stolarstvom. Volio sam i glazbu, pa sam napravio balalajku i naučio je svirati. Kasnije sam još naučio svirati gitaru i mandolinu.

Kad sam bio mali, krstili su me u Katoličkoj crkvi. No budući da nisam razumio crkvena učenja ni običaje, činilo mi se razumnim prihvatiti ateistička gledišta. Nakon Drugog svjetskog rata učlanio sam se u Komsomol (Savez komunističke omladine). Kad bi se pružila zgodna prilika, mi omladinci znali smo raspravljati s vjernicima, nastojeći im dokazati da Bog ne postoji.

Nakon što je 1941. Njemačka napala Sovjetski Savez, naše se selo u toku Drugog svjetskog rata  nekoliko puta našlo na prvoj bojnoj liniji. Šesnaestog ožujka 1944. u bombardiranju sam bio ranjen te sam izgubio vid. Postao sam jako utučen, a usto sam trpio i snažne bolove.

Kad se bojište počelo premještati na zapad i kad su Nijemci bili natjerani na povlačenje, počeo sam izlaziti u vrt i slušati pjev ptica. Majka me sažalijevala, pa mi je davala da pijem votku, a ljudi iz sela zvali su me da sviram na njihovim zabavama. Pušio sam i utapao tugu u alkoholu. No ubrzo sam shvatio da to nikamo ne vodi.

Moja tetka, koja je bila učiteljica, saznala je da postoje škole za slijepe te je nagovorila moju majku da me upiše u takvu školu. Godine 1946. krenuo sam u školu u gradu koji se danas zove Kamjanec-Podiljskij i počeo marljivo učiti. Naučio sam čitati Brailleovo pismo i tipkati na pisaćem stroju koji piše tim pismom. Pored toga, nastavio sam se baviti glazbom. Satima sam učio svirati končertinu, malu harmoniku. Kad je zamjenik ravnatelja vidio koliko se trudim, dao mi je da sviram na njegovoj velikoj harmonici. Usto sam učio svirati klavir.

Godine 1948. oženio sam se učiteljicom iz svoje škole koja mi je pomagala u učenju. Muž joj je poginuo u ratu, pa je ostala sama s dvije male kćeri. Nakon što sam završio školu, preselio sam se k njoj. Dao sam sve od sebe da budem dobar muž i otac te sam sviranjem zarađivao za život. Godine 1952. rodio nam se sin.

Organizirao sam gradnju kuće za našu obitelj. Zidari su napravili temelj i vanjske zidove, no mnogo sam toga i sam napravio. Budući da sam slijep, prvenstveno sam se oslanjao na osjet dodira i maštu. Znao sam uzeti u ruke komad drva, opipati ga i zamisliti kako izgleda. Nakon toga mogao sam od njega napraviti razne predmete, među ostalim i drvene alatke. Metalni alat naručio sam u jednoj radionici. Sazidao sam peć od cigle, izradio namještaj i obavio razne druge poslove.

Nastavio sam sa svojim glazbenim obrazovanjem i postao profesionalni glazbenik. Nakon što sam naučio svirati nekoliko instrumenata, počeo sam učiti svirati jedan narodni instrument koji se naziva svirala. Jednom sam popravio neku malu sviralu od bambusa, a s vremenom sam naučio i sam izrađivati te instrumente. U to su vrijeme stručnjaci smatrali da nije moguće napraviti svirale koje bi proizvodile duboke tonove jer bi morale biti jako velike, a to znači da bi im zvuk bio suviše tih. Zato nisu postojali orkestri sastavljeni samo od svirala.

No ja sam napravio sviralu s posebnom zvučnom kutijom koja pojačava jačinu zvuka. Zahvaljujući tome moglo se izrađivati svirale koje su proizvodile duboke tonove, a nisu gubile na glasnoći. S vremenom sam počeo  izrađivati različite setove, ili porodice, svirala na kojima se mogu svirati složeni akordi.

Prije toga osnivao sam orkestre sačinjene od klasičnih glazbenih instrumenata. U jednom od mojih orkestara svirali su samo slijepi glazbenici. A onda sam 1960. osnovao orkestar koji se sastojao samo od svirala. Bio je to jedini takav orkestar u Sovjetskom Savezu, a možda i u cijelom svijetu.

Godine 1960. odnio sam neke instrumente na popravak jednom majstoru, koji je počeo sa mnom razgovarati o religiji. Kao i obično, upustio sam se u raspravu, tvrdeći da nema Boga. Predložio mi je da samo saslušam ono što će mi on čitati iz Biblije. Budući da nikad nisam čitao Bibliju, odlučio sam ga poslušati.

Duboko me dirnuo izvještaj o tome kako je Jakov marljivo radio da bi zbrinuo svoju obitelj. Rasplakao sam se dok sam slušao o tome kako su Josipa vlastita braća prodala kao roba, kako je doživio razne nevolje i kako je na kraju oprostio svojoj braći (1. Mojsijeva, poglavlja 37, 39-40). Jako mi se svidjelo i Isusovo zlatno pravilo, koje kaže da s drugima trebamo postupati onako kako bismo željeli da se s nama postupa (Matej 7:12). Tako sam počeo upoznavati Bibliju te sam je zavolio.

S tim sam prijateljem počeo ići u jednu baptističku crkvu. Tamo sam dobio “Novi zavjet” na Brailleovom pismu i počeo ga pažljivo čitati. Međutim, primijetio sam da se ono što u njemu piše ne slaže s baptističkim učenjima. Naprimjer, Biblija pokazuje da su Bog i Isus dvije različite osobe i da je Bog veći od Isusa (Matej 3:16, 17; Ivan 14:28; Djela apostolska 2:32). No baptisti tvrde da je Isus jednak Bogu i da su oni dio Trojstva. Puno sam puta pročitao “Novi zavjet”, osjetivši pod prstima svaku riječ, i bio sam siguran da u Bibliji nema tog učenja.

U prijevodu Biblije koji smo imali korištena je riječ “pakao”. Pokušao sam zamisliti pakao onako kako ga opisuju baptisti, kao mjesto gdje zli vječno pate u vatrenim mukama. To mi je bilo strašno! Biblija kaže da je Bog ljubav i zato mi je bilo nepojmljivo da bi on stvorio takvo mjesto (1. Ivanova 4:8). Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više sumnjao u postojanje pakla i neka druga baptistička učenja.

Do 1968. moje su se pastorke već udale i imale vlastitu djecu. U to je vrijeme između mene i moje žene došlo do ozbiljnih neslaganja. Kad se sjetim tih dana, žao mi je što nismo pokazivali jedno drugome više ljubavi i strpljenja. Na kraju smo se razveli, a moja sljedeća dva braka također su završila razvodom.

Godine 1981. napustio sam Kamjanec-Podiljskij, u kojem sam živio 35 godina, i preselio se u Joškar-Olu, grad koji se nalazi oko 600 kilometara istočno od Moskve. Tamo sam se nastavio baviti stvaralačkim radom. Jedan od mojih orkestara sastojao se od 45 glazbenika koji su svirali razne vrste svirala — od visoko ugođenih svirala koje su dugačke 20 centimetara i imaju promjer jedan centimetar pa sve do velikih kontrabas svirala koje su dugačke tri metra i imaju promjer 20 centimetara. Naši su se koncerti prenosili na radiju i televiziji i nastupali smo po cijelom Sovjetskom Savezu.

Godine 1986. na natjecanju u kojem su sudjelovali glazbeni sastavi iz svih krajeva Sovjetskog Saveza dobio sam priznanje i orden za doprinos razvoju svirale. Nekoliko godina kasnije snimljen je dokumentarni film s naslovom Solo za sviralu ili priča o jednom glazbeniku. List Marijskaja Pravda objavio je: “Boris Nikolajevič Gulaševski, o kojem govori ovaj film, dobio je posebno priznanje za to što je osnovao orkestar svirala, jedini takav orkestar u Rusiji.”

Kad sam se preselio u Joškar-Olu, učlanio sam se u knjižnicu koja je imala puno knjiga za slijepe. Tako sam se upoznao s učenjima katolika, pentekostalaca i metodista.  Prisustvovao sam i pravoslavnim crkvenim obredima. Iznenadio sam se kad sam shvatio da pravoslavci naučavaju ono isto što sam čuo u Baptističkoj crkvi. Tada sam već znao da se ta učenja ne temelje na Bibliji.

Pravoslavni svećenik Aleksandar Menj u jednom je svom djelu napisao da Bog ima vlastito ime, Jahve. Također je napisao da su Židovi nekada štovali Boga na čist način, ali da se s vremenom njihova religija iskvarila poganskim učenjima i idolopoklonstvom. Duboko su me se dojmile njegove riječi. One su me potaknule da još odlučnije tragam za istinom.

U jednom od mojih orkestara svirala je glazbenica po imenu Liza, koja je bila skoro potpuno slijepa. Vjenčali smo se 1990. i u to se vrijeme i ona počela zanimati za religiju. Te iste godine otišao sam u posjet majci, koja je živjela s mojom sestrom Lenom u Baranovičima, u Bjelorusiji. Na majčin nagovor otišao sam u katoličku crkvu i pričestio se. Bilo je to vrijeme perestrojke u Sovjetskom Savezu i svećenik je u propovijedi gotovo cijelo vrijeme govorio o političkim promjenama. Bio sam siguran da ni to nije ono što ja tražim.

Godine 1994. imao sam dva srčana udara i zdravlje mi se znatno pogoršalo. Iste godine umrla mi je majka. Unatoč svemu tome, nastavio sam čitati Bibliju. Dotad sam već 25 puta pročitao “Novi zavjet”, a nakon toga sam prestao brojati. No uvijek sam ga iznova čitao i imao sam sve više pitanja. Postalo mi je jasno da ne mogu razumjeti biblijske istine bez ičije pomoći.

Godine 1996. na vrata našeg doma u Joškar-Oli pokucali su Jehovini svjedoci. Isprva sam bio sumnjičav prema njima jer je u novinama pisalo da su oni opasna sekta. No zatim sam pomislio: ‘Pa kako mi oni mogu nauditi?’ Najprije sam ih upitao što misle o Trojstvu. Odgovorili su da se ni sama riječ ni ta predodžba ne nalaze u Bibliji. To me oduševilo jer sam i ja došao do istog zaključka.

Kad sam iz ruskog prijevoda Biblije koji je odobrio sinod Ruske pravoslavne crkve pročitao 2. Mojsijevu 6:3, gdje se nalazi Božje ime, Jehova, srce mi je zaigralo od radosti. Bio sam zapanjen kad sam shvatio kako religije varaju ljude skrivajući od njih to ime. S druge strane, duboko me se dojmilo to što Jehovini svjedoci nose Stvoriteljevo ime i otkrivaju ga drugima! (Izaija 43:10).

Obasuo sam ih pitanjima kao što su: “Zašto Biblija govori o paklu?” i “Zašto općeprihvaćeni ruski sinodalni prijevod kaže da će Zemlja izgorjeti?” Postavio sam im mnoga pitanja, a kad sam dobio odgovore koji se temelje na Bibliji, shvatio sam da sam pronašao religiju koju sam godinama s čežnjom tražio. Očiju punih suza radosnica, kleknuo sam i zahvalio Bogu za to.

Jehovini svjedoci ubrzo su me počeli voditi na svoje sastanke. Na prvom sastanku dojmilo me se to što su svi pažljivo slušali i što se za vrijeme predavanja čulo samo listanje Biblije. Kad bi govornik rekao neki biblijski redak, prisutni bi ga potražili u svojoj Bibliji. Nikad prije nisam doživio takvo što. Na tom sastanku Svjedoci su pjevali pjesmu koja se temelji na Izaiji 35:5 i započinje riječima: “Kad oči slijepih gledat će.”

Postao mi je pravi užitak proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Ponekad smo proučavali čak četiri puta tjedno. Ubrzo sam saznao zašto Bog dopušta patnje i ratove te kako će ukloniti posljedice ljudskih stradanja. Posebno sam se obradovao kad sam saznao za Božje divno obećanje o uspostavi Kraljevstva putem kojeg će ostvariti svoj naum da ljudima koji su mu poslušni omogući vječni  život u raju na Zemlji (1. Mojsijeva 1:28; Izaija 65:17-25; Otkrivenje 21:1-5). Postupno sam sve jasnije razumio biblijske istine te sam se 16. studenog 1997. krstio u znak svog predanja Bogu.

Ubrzo nakon mog krštenja Liza je također počela proučavati Bibliju. Unatoč tome što je bila paralizirana, brzo je duhovno napredovala i krstila se 1998. Braća su je morala nositi do bazena za krštenje, no ona nije dopustila da je bilo što spriječi u tome da cijelom dušom služi Bogu. Plaćali smo fizioterapeuta koji ju je dolazio masirati, a ona je usto i sama vježbala. Nakon nekog vremena stanje joj se poboljšalo, tako da sada više nije paralizirana. Osim što dolazi na sve sastanke, Liza svjedoči od vrata do vrata i čak putuje u udaljena područja kako bi ondje propovijedala.

Svaki put kad idem u službu propovijedanja molim se za hrabrost. Nakon što se pomolim, uzmem svoj štap, izađem iz kuće i krenem prema stanici trolejbusa, hodajući putem koji mi je dobro poznat. Kad po koracima čujem da mi se netko približio, započnem razgovor o Bibliji. Kad uđem u trolejbus, sjednem negdje na sredini i počnem razgovarati s ljudima o Bibliji, a zatim im ponudim našu literaturu. Ako netko pokaže zanimanje, zamolim ga da razmijenimo brojeve telefona.

Nedavno sam u jednom lječilištu imao priliku razgovarati s nekim čovjekom koji u školi predaje glazbeni. Zadivila ga je mudrost koja se nalazi u Bibliji. Kad se vratio kući, počeo je proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. U istom lječilištu upoznao sam direktora jedne tvornice, čiji je sin slijep. Govorio sam mu o svojoj nadi i on je sa zanimanjem slušao i pokazao cijenjenje za biblijske istine koje je čuo.

Otkako sam se krstio, proučavao sam Bibliju s mnogim osobama, a osam njih se krstilo i počelo objavljivati vijest o Kraljevstvu. Jehova i dalje puno pomaže mojoj ženi i meni služeći se našom kršćanskom braćom i sestrama. Oni nam čitaju i zajedno s nama razmatraju biblijske publikacije. Pored toga, snimaju nam govore koji se iznose na kongresima i skupštinskim sastancima. Sve nam to pomaže da duboko cijenimo biblijske istine i govorimo drugima o njima. Tako nam skupština pomaže i jača nas (Kološanima 4:11).

Dugi niz godina bavio sam se glazbom, a i danas s užitkom pjevam teokratske pjesme. Na ruskom sam naučio napamet većinu pjesama iz pjesmarice Pjevajmo hvalospjeve Jehovi. Vjerujem da me je Jehova zapazio u ovom zlom svijetu i pomogao mi da pronađem izlaz iz duhovne tame. Zato sam uvjeren da će mi jednog dana pomoći da izađem i iz doslovne tame tako što će mi vratiti vid.