BOG nije htio da njegova ljudska stvorenja umiru (Rimljanima 8:20, 21). Ustvari, kad je Adamu prvi put spomenuo smrt, Jehova nije o njoj govorio kao o prirodnom slijedu događaja u ljudskom životu, nego kao o kazni koja će ga snaći ako postane neposlušan Bogu (1. Mojsijeva 2:17). Adam je razumio što je smrt jer je imao prilike vidjeti kako umiru životinje.

Adam je sagriješio i svoj je grijeh platio time što je umro u dobi od 930 godina (1. Mojsijeva 5:5; Rimljanima 6:23). Zbog neposlušnosti je bio izopćen iz Božje obitelji i više se nije mogao zvati Božjim sinom (5. Mojsijeva 32:5). Opisujući žalosne posljedice koje zbog toga snosi ljudski rod, Biblija kaže: “Preko jednog čovjeka grijeh je ušao u svijet i preko grijeha smrt, i tako  se smrt proširila na sve ljude” (Rimljanima 5:12).

Biblija također kaže: “Kakav je kraj sinovima ljudskim, takav je kraj i životinjama — svima je isti kraj. Kako umiru oni, tako umiru i one. I svi imaju isti duh, pa čovjek nije bolji od životinje, jer sve je ispraznost. Svi idu na isto mjesto. Svi su postali od praha i svi se vraćaju u prah” (Propovjednik 3:19, 20). Što to znači da se svi vraćaju u prah?

Izraz “vratiti se u prah” podsjeća nas na riječi koje je Bog rekao prvom čovjeku: “Prah si i u prah ćeš se vratiti” (1. Mojsijeva 3:19). To znači da su ljudi, kao i životinje, stvorenja koja imaju fizičko tijelo. Mi nismo duhovi koji samo prebivaju u materijalnom tijelu. S propašću našeg tijela neminovno propada i naša sposobnost razmišljanja. Za čovjeka koji umre Biblija kaže: “Životna sila njegova iziđe, a on se u prah svoj vraća — u taj dan propadnu misli njegove” (Psalam 146:4, bilješka).

Ako se to događa prilikom smrti, u kakvom se onda stanju nalaze mrtvi? Božja Riječ jasno odgovara: “Živi su svjesni toga da će umrijeti, a mrtvi nisu svjesni ničega” (Propovjednik 9:5). Prema tome, smrću ne počinje neki bolji život. Smrt nije naš prijatelj. Naprotiv, Biblija je naziva “posljednjim neprijateljem” jer s njom prestaju sve naše aktivnosti (1. Korinćanima 15:26; Propovjednik 9:10). Znači li to da ne postoji nikakva nada za mrtve?

Za milijune umrlih ljudi smrt je poput sna iz kojeg će se probuditi. Kad je u jednoj prilici svojim učenicima htio dati na znanje da je umro njihov prijatelj, Isus je rekao: “Naš je prijatelj Lazar zaspao, ali idem ga probuditi.” Isus je krenuo prema Lazarovom grobu i na putu je naišao na mnogo ljudi koji su tugovali za njim. Kad je stigao do groba, zapovjedio je da ga otvore te povikao: “Lazare, izađi!” Tada je taj čovjek, koji je već četiri dana bio mrtav, izašao iz groba (Ivan 11:11-14, 39, 43, 44). Time što je uskrsnuo Lazara onda kad se njegovo tijelo već počelo raspadati, Isus je pokazao da se Bog može sjetiti svake pojedinosti u vezi s umrlima — njihove osobnosti, sjećanja i fizičkog izgleda. Bog ih može vratiti u život. Jednom drugom prilikom Isus je rekao: “Dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas njegov [Isusov] i izaći” (Ivan 5:28, 29).

Biblija nam daje još jedno divno obećanje kad kaže: “Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt” (1. Korinćanima 15:26). Ljudi više nikad neće tugovati zbog smrti voljene osobe ni morati ići na groblje kako bi je sahranili. Biblija kaže: “Smrti više neće biti” (Otkrivenje 21:4). Nije li utješno znati biblijsko objašnjenje o tome što se s nama događa kad umremo?