U BRAZILSKOJ saveznoj državi Mato Grosso nalazi se Nacionalni park Xingu. On zauzima površinu od 27 000 kvadratnih kilometara, što je gotovo jednako površini Belgije. Taj park u kojem živi oko 3 600 Indijanaca iz 14 različitih plemena nalikuje bujnom zelenom otoku smještenom usred travnate ravnice koja na satelitskim snimkama izgleda kao “ogroman biljarski stol”. Okolne šume bile su spaljene kako bi se lakše došlo do drveća koje se isplati sjeći i prodavati ili su pretvorene u pašnjake na kojima pasu velika stada goveda.

U 1960-ima brazilska je vlada počela otvarati rezervate za Indijance. Oni se uglavnom nalaze u dolini Amazone i danas čine oko 12 posto brazilskog državnog teritorija. Osnivanje tih rezervata dovelo je do jedne iznenađujuće promjene: populacija brazilskih Indijanaca počela je rasti — prvi put u proteklih 500 godina! Smatra se da ih sada ima oko 300 000. No to je još uvijek daleko manje od broja Indijanaca koji su na tom području živjeli početkom 16. stoljeća. Naime, procjenjuje se da ih je 1500. godine bilo između dva i šest milijuna.

U posljednjih 500 godina “dogodila se demografska tragedija strahovitih razmjera”, napisao je jedan istraživač. Što je dovelo do drastičnog smanjenja broja Indijanaca? Da li novovremeni porast broja brazilskih Indijanaca znači da tom starosjedilačkom stanovništvu više ne prijeti opasnost od izumiranja?

Portugal je 1500. godine osvojio područje današnjeg Brazila. U idućih 30 godina kolonijalne vlasti bile su najviše zainteresirane za brazil, ili pernambuk — tvrdo drvo od kojeg se dobiva crvena boja. Po tom je drvetu Brazil dobio ime. U Europi se smatralo veoma vrijednim, a Europljani su ga dobivali u zamjenu za kojekakve bezvrijedne sitnice.

Doseljenici su ubrzo otkrili da u brazilskom podneblju dobro uspijeva i šećerna trska. No problem je bio u tome što uzgoj šećerne trske zahtijeva puno posla i radne snage. Tako je počela rasti potražnja za robovima koji bi radili na plantažama šećerne trske. Doseljenici nisu trebali ići daleko u potrazi za radnicima. U tom je području živjelo mnogo Indijanaca, tako da je radne snage bilo napretek!

Indijanci su se i prije bavili poljoprivredom, no uzgajali su samo ono što im je bilo nužno za život. Muškarci su uglavnom išli u lov na divljač i lovili ribu. Osim toga, krčili su šume, što nije bio nimalo lak posao. Žene su obrađivale zemlju i pripremale hranu. U Europi su se učena gospoda divila Indijancima zbog toga što su se doimali kao da ih uopće ne zanima bogatstvo i da nisu nimalo pohlepni. S druge strane, mnogi Europljani koji su se doselili u Brazil smatrali su da su Indijanci naprosto lijeni.

Miroljubive Indijance poticalo se da se presele bliže portugalskim naseljima kako bi radili za doseljenike i štitili ih od napadača. Za to su se posebno zalagali isusovci i pripadnici nekih drugih vjerskih redova. No nisu ni slutili koliko će Indijancima štetiti kontakt s doseljenicima. Premda je zakon jamčio Indijancima da im nitko nema pravo oduzeti zemlju  i slobodu, doseljenici su ih praktički prisilili da rade za njih kao robovi. Rijetko bi kad bili plaćeni za svoj rad ili dobili dopuštenje da obrađuju svoju zemlju.

Nastojanja portugalske krune da stane na kraj ropstvu nisu bila naročito uspješna. Doseljenici bi obično uspjeli izigrati zakone koji su zabranjivali ropstvo. Općenito govoreći, smatralo se kako nema ništa loše u tome da porobljavaju Indijance, tobožnje neprijatelje zarobljene u “pravednim ratovima”, ili da trguju njima kao robovima. Indijance koje su zarobila druga indijanska plemena također su mogli otkupiti i držati ih kao robove.

Sve u svemu, najveća korist koju je Portugal imao od svoje kolonije bio je uzgoj šećerne trske. A u to vrijeme proizvodnja šećera ovisila je o ropskoj radnoj snazi. Stoga su portugalski vladari često postupali protivno svojoj savjesti samo da bi povećali svoje bogatstvo.

Indijanci su bili glavne žrtve u sukobima kolonijalnih sila. Francuzi i Nizozemci htjeli su Portugalcima oduzeti Brazil. Svi su oni nastojali zadobiti podršku Indijanaca. Indijanci nisu shvaćali da te kolonijalne sile zapravo žele preuzeti vlast nad njihovom zemljom. Naprotiv, oni su u svemu tome vidjeli priliku da se osvete vlastitim neprijateljima — drugim indijanskim plemenima — i stoga su se svojevoljno uključili u sukobe stranih sila.

Desetog studenog 1555. francuski plemić Nicholas de Villegaignon iskrcao se u zaljevu Guanabara (na mjestu gdje se danas nalazi Rio de Janeiro) i ondje sagradio tvrđavu. Sklopio je savez s tamošnjim Indijancima iz plemena Tamoio. No Portugalci su iz Bahije doveli Indijance iz plemena Tupinamba te su u ožujku 1560. napali utvrdu koja je izgledala neosvojivo. Francuzi su pobjegli, ali su nastavili trgovati s Tamoio Indijancima i poticati ih da napadaju Portugalce. Nakon nekoliko bitaka Tamoio Indijanci bili su potpuno potučeni. Navodno je u samo jednoj bici poginulo 10 000 njihovih ratnika, a 20 000 ih je bilo zarobljeno.

Prvi Indijanci s kojima su Portugalci došli u kontakt doimali su se vrlo zdravima. Prvi istraživači koji su došli u Brazil smatrali su da mnogi Indijanci imaju više od sto godina. No Indijanci nisu bili otporni na bolesti koje su stigle iz Europe i Afrike. Te su bolesti odnijele mnoge živote i vjerojatno najviše ugrozile opstanak brazilskih Indijanaca.

Portugalski povijesni zapisi puni su strašnih izvještaja o epidemijama koje su sijale smrt među indijanskim stanovništvom. Godine 1561. epidemija velikih boginja poharala je Portugal te se preko Atlantika proširila na njegovu koloniju u Americi. Posljedice su bile strašne. Isusovac Leonardo do Vale opisao je tu strašnu epidemiju koja je harala Brazilom. U pismu koje je napisao 12. svibnja 1563. stoji: “Bila je to jedna vrsta boginja, mučna i odvratna bolest od koje su ljudi tako strašno zaudarali da nitko nije mogao podnijeti njihov smrad. Stoga su mnogi bolesnici umrli, a da im nitko nije pružio pomoć. Izjeli su ih crvi koji su se razvijali i neobuzdano množili u njihovim ranama, a bili su tako veliki da su izazivali gađenje i zaprepaštenje kod svakoga tko bi ih vidio.”

Miješanje bijelaca i Indijanaca također je doprinijelo izumiranju mnogih indijanskih plemena. “Ni Portugalci ni brazilski starosjedioci nisu se protivili vezama između pripadnika njihovih dviju rasa”, piše u knjizi Red Gold—The Conquest of the Brazilian Indians. Indijanci su u znak dobrodošlice nudili strancima žene, često i vlastite kćeri. Kad su 1549.  u Brazil došli prvi isusovci, sablaznilo ih je ono što su ondje vidjeli. “[Svećenici] javno govore muškarcima da smiju nevjenčano živjeti s Indijankama”, požalio se isusovac Manoel da Nóbrega te dodao: “Doseljenicima su sve njihove indijanske [ropkinje] zapravo i priležnice.” Govoreći o jednom portugalskom doseljeniku, neki je čovjek rekao portugalskom kralju: “On ima toliko djece, unuka, praunuka i daljnjih potomaka da se ne usudim ni reći Vašem Veličanstvu koliko ih je mnogo.”

Do sredine 17. stoljeća Indijanci koji su prije živjeli u gusto naseljenim priobalnim ravnicama postupno su pomrli ili su bili porobljeni ili su se stopili s došljacima putem veza iz kojih se rađalo miješano potomstvo. To se ubrzo dogodilo i plemenima koja su živjela u dolini Amazone.

Nakon što su Portugalci došli u to područje, započela je bespoštedna “sezona lova” na Indijance koji su živjeli u donjem dijelu toka Amazone. Prema riječima Manoela Teixeire, visokog dužnosnika Katoličke crkve u brazilskoj državi Maranhão, Portugalci su za svega nekoliko desetljeća u državama Maranhão i Pará poubijali gotovo dva milijuna Indijanaca! Ta je brojka vjerojatno preuveličana, no sigurno je da su Indijanci pretrpjeli mnoga stradanja i patnje. Slične strahote kasnije su se dogodile i u gornjem dijelu amazonske nizine. Do sredine 18. stoljeća u čitavoj dolini Amazone, izuzev nekih udaljenih područja, gotovo je potpuno istrijebljeno starosjedilačko indijansko stanovništvo.

Krajem 19. i tijekom 20. stoljeća došlo je do razvoja i naseljavanja mnogih zabačenih područja Amazonije, tako da su bijelci sve više dolazili u kontakt s preostalim indijanskim plemenima. Godine 1839. Charles Goodyear otkrio je proces vulkanizacije (prerade kaučuka u gumu), a kasnije su se počele proizvoditi i gume za automobile. Zbog toga je naglo porasla potražnja za kaučukom. Velik broj trgovaca pohrlio je u dolinu Amazone, jedino područje u kojem se mogla nabaviti ta sirovina. To je razdoblje ostalo zapamćeno po nemilosrdnom izrabljivanju tamošnjih starosjedilaca, što je dovelo do daljnjeg drastičnog smanjenja njihove populacije.

Godine 1970. brazilska vlada pokrenula je program integracije koji je obuhvaćao izgradnju cesta do zabačenih dijelova amazonske nizine. Mnoge od tih cesta prolazile su kroz područja u kojima su živjeli Indijanci. Zato su oni često bili izloženi napadima došljaka koji su ondje tražili zlato i druge dragocjene rude, ali i napadima raznih smrtonosnih bolesti.

Uzmimo za primjer pleme Panará. Ono se drastično smanjilo tijekom 18. i 19. stoljeća, kad su mnogi njegovi pripadnici stradali zbog ratova i ropstva. Mali broj preostalih Indijanaca iz plemena Panará pobjegao je na sjeverozapad i sklonio se u šume na sjeveru brazilske države Mato Grosso. A onda je posred tog područja sagrađena autocesta Cuiabá-Santarém.

Kontakti s bijelcima bili su pogubni za mnoge Indijance iz plemena Panará. Godine 1975. ostalo je još samo 80 pripadnika tog nekada velikog plemena. Oni su bili preseljeni u Nacionalni park Xingu. Ondje su pokušavali naći neki šumski predio koji sliči njihovom zavičaju, no njihova potraga nije urodila plodom. Zatim su se odlučili vratiti u svoj rodni kraj. Prvog studenoga 1996. brazilski ministar pravosuđa dao im je u “trajan posjed” područje veličine 500 000 hektara. Tako je pleme Panará vjerojatno spašeno od izumiranja.

Mogu li rezervati spasiti preostala indijanska plemena od izumiranja? Kako sada stvari stoje, mala je vjerojatnost da bi brazilski Indijanci mogli potpuno izumrijeti. Međutim, njihova zemlja obiluje prirodnim bogatstvima. Smatra se da velike količine zlata, platine, dijamanata, željeza i olova, rudnog blaga čija se vrijednost procjenjuje na bilijun dolara, leže sakrivene u području koje se naziva Amazônia Legal, a obuhvaća devet saveznih država u sjevernom, središnjem i zapadnom dijelu Brazila.  Oko 98 posto indijanske zemlje nalazi se upravo u tom području. U nekim dijelovima zemlje koji pripadaju Indijancima već je započela nezakonita potraga za rudnim bogatstvom.

Povijest pokazuje da su u odnosima s bijelcima Indijanci uvijek bili na gubitku. Mijenjali su zlato i drvo brazil za ogledalca i bezvrijedne sitnice te su morali bježati u udaljena šumska područja kako ne bi postali robovi. Hoće li se povijest ponoviti?

Mnogi Indijanci naučili su se služiti suvremenim izumima — avionima, motornim čamcima i mobitelima. No vrijeme će pokazati hoće li izaći na kraj i s drugim izazovima i problemima koje bi im moglo donijeti 21. stoljeće.