U MNOGIM zemljama u uobičajene svadbene ceremonije spada i davanje zavjeta kojim se buduća supruga obavezuje da će slušati svog muža. Međutim, mnoge žene ne žele prihvatiti muža kao glavu obitelji. Razmotrimo što Biblija kaže o tome. Uvjerit ćete se da je ona u tome uravnotežena i praktična.

Temeljni biblijski opis odnosa koji treba vladati između muža i žene nalazimo u Efežanima 5:22-24: “Žene neka budu podložne svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi kao što je i Krist glava skupštini. (...) I kao što je skupština podložna Kristu, tako neka i žene budu podložne svojim muževima u svemu.” Budući  da je “muž glava ženi”, on bi trebao biti predvodnik obitelji, a žena bi trebala prihvaćati njegovo vodstvo i poštovati ga kao glavu obitelji (Efežanima 5:33).

No muževljeve su ovlasti ograničene, jer je i on podložan Bogu i Kristu. On nema pravo zapovjediti svojoj ženi da krši Božje zakone ili da postupa protivno svojoj savjesti oblikovanoj po biblijskim mjerilima. No unutar tih granica Bog mu je povjerio odgovornost da za svoju obitelj donosi važne odluke (Rimljanima 7:2; 1. Korinćanima 11:3).

Biblija zapovijeda mužu da kao glava obitelji postupa nesebično, da dobrobit svoje žene stavlja ispred svoje vlastite. U Efežanima 5:25 stoji: “Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio skupštinu i sebe predao za nju.” Muž koji oponaša Kristov savršeni primjer ljubavi nipošto neće iskorištavati položaj glave obitelji za svoju osobnu korist.

Nadalje, Biblija upućuje muža da živi sa svojom ženom “u skladu s onim što je naučio” (1. Petrova 3:7). To ne znači samo da mora biti svjestan fizičkih i emocionalnih različitosti koje postoje između muškarca i žene. On mora naučiti prepoznati potrebe svoje žene.

Mora li žena biti posve pasivna da bi pokazala podložnost svom mužu? Osvrnimo se na primjer Sare. Biblija govori da je ona izvrstan primjer jer je bila podložna svom mužu Abrahamu (1. Petrova 3:5, 6). Bila mu je podložna kako u velikim tako i u malim stvarima — i kad je trebalo napustiti udoban dom i zamijeniti ga nomadskim životom u šatorima, i kad je hitno trebalo pripremiti obrok za neočekivane goste (1. Mojsijeva 12:5-9; 18:6). No u vezi s jednim ozbiljnim problemom ona je više puta Abrahamu iznijela svoje mišljenje koje je bilo suprotno njegovom. To se dogodilo kad je željela da on otjera iz njihovog doma svoju drugu ženu, ropkinju Hagaru, i njenog sina Jišmaela, Abrahamovog prvorođenca. Bog nije rekao Abrahamu da prekori Saru, nego da “posluša glas njezin”. U međuvremenu je Sara i dalje bila podložna Abrahamu. Nije sama otjerala Hagaru i Jišmaela, nego je čekala da on provede u djelo tu odluku (1. Mojsijeva 21:8-14).

Sarin primjer pokazuje da žena ne mora pasivno živjeti u sjeni svog muža, nego da mu je ona “drugarica”, to jest suradnik koji u obitelji ima časnu ulogu (Malahija 2:14). Budući da su žene suradnice svojih muževa, one svojim idejama, razmišljanjima i prijedlozima daju važan doprinos odlukama koje se u obitelji donose, uživaju određenu mjeru autoriteta u obitelji te često vode kućanstvo, a dijelom brinu i za financije. No, muž je glava obitelji i njegova je dužnost da donosi konačne odluke (Mudre izreke 31:10-31; 1. Timoteju 5:14).

Jehova Bog je stvorio muškarca i ženu te je osnovao obitelj kao njihovu svetu zajednicu (1. Mojsijeva 2:18-24). Također je odredio koju ulogu ima muž, a koju žena. Poštivanje njegovih odredbi jamči im najveću moguću sreću (5. Mojsijeva 24:5; Mudre izreke 5:18).

Budući da je Jehova Osnivač obitelji, on ima i pravo i sposobnost da postavlja mjerila po kojima treba djelovati bračna zajednica. Bračni drugovi koji žive u skladu s ulogom koju im je Bog dodijelio i koji poštuju načelo podložnosti, ne samo zato što je ono praktično nego i iz poštovanja prema njegovom nebeskom tvorcu, imaju njegovu naklonost i podršku.