JEDNOG lijepog dana u kolovozu 1590. Iejasu Tokugawa (desno), koji je kasnije postao prvi šogun * iz obitelji Tokugawa, došao je u Edo, malo ribarsko naselje na istoku Japana. U to doba “Edo se sastojao od par stotina trošnih kućica u kojima su živjeli zemljoradnici i ribari”, piše u knjizi Histoire de Tokyo (Povijest Tokija). U blizini naselja nalazila se zapuštena tvrđava koja je bila stara više od sto godina.

To naselje koje je stoljećima bilo sasvim nepoznato s vremenom je preimenovano u Tokio i postalo ne samo glavni grad Japana nego i središte velikog urbanog područja koje obuhvaća više gradova — samo u prefekturi Tokio živi preko 12 milijuna ljudi. Tokio je jedan od vodećih svjetskih centara na području tehnologije, telekomunikacija, transporta i trgovine te sjedište uglednih financijskih institucija. Kako je došlo do tog zapanjujućeg preobražaja?

Od 1467. feudalni gospodari međusobno su ratovali stotinjak godina i podijelili Japan na mnogobrojne feudalne posjede. Na koncu je Toyotomi Hideyoshi, feudalac seljačkog podrijetla, djelomično ponovo ujedinio zemlju te 1585. postao carev namjesnik. U početku se Iejasu Tokugawa borio protiv moćnog Hideyoshija, no kasnije se udružio s njim. Zajedno su opkolili i osvojili tvrđavu Odawara, uporište moćne plemićke obitelji Hōjō, i tako zauzeli pokrajinu Kanto na istoku Japana.

Hideyoshi je Iejasuu dao veliko područje od osam feudalnih posjeda u pokrajini Kanto, koji su prije najvećim dijelom pripadali obitelji Hōjō, kako bi ga naveo da se preseli istočno od svog prvobitnog posjeda. Tim je proračunatim potezom očito želio udaljiti Iejasua od Kyota, grada u kojem je živio car koji je samo formalno bio vladar Japana. No, kao što je opisano na početku članka, Iejasu je prihvatio ponudu i otišao u Edo. To je obično ribarsko naselje odlučio pretvoriti u glavni grad područja nad kojim je dobio vlast.

Nakon Hideyoshijeve smrti Iejasu je na čelu udruženih vojski, okupljenih uglavnom iz istočnog dijela Japana, krenuo u borbu protiv protivnika sa zapada. Potukao ih je 1600. godine u bici koja je trajala samo jedan dan. Potom je 1603. bio imenovan za šoguna, čime je  praktički postao vladar cijele zemlje. Edo je postao novo upravno sjedište Japana.

Iejasu je naredio feudalcima da osiguraju radnu snagu i sav materijal potreban za izgradnju velikog dvorca. Jedno je vrijeme otprilike 3 000 brodova dopremalo u Edo ogromne komade granita iz kamenoloma na poluotoku Izuu, koji se nalazi stotinjak kilometara južnije. Teret se iskrcavao u luci, a potom je stotinjak radnika vuklo kamene gromade do gradilišta.

Dvorac u Edu mnogo je veći od bilo kojeg drugog dvorca u Japanu. Završen je nakon 50 godina, za vladavine trećeg šoguna iz obitelji Tokugawa, i bio je upečatljiv simbol njene vladarske moći. U okolici dvorca naselili su se samuraji, ratnici koji su služili šogunu. On je naredio feudalcima da pored dvoraca koje su imali na svojim posjedima održavaju i vile u Edu.

Da bi zadovoljili potrebe samuraja koji su se naseljavali u okolici dvorca, u grad su počeli pristizati mnogi trgovci i obrtnici iz raznih dijelova zemlje. Do 1695. — stotinjak godina nakon Iejasuovog dolaska — Edo je već imao milijun stanovnika! U to vrijeme bio je najveći grad na svijetu.

Za vladavine šoguna tako se uspješno održavao mir da samuraji gotovo uopće nisu morali ratovati. Premda su još uvijek bili vrlo ponosni na svoje zvanje, s vremenom se moć tog ratničkog staleža počela smanjivati, a istovremeno je sve više rasla moć trgovaca. Tako je, slikovito govoreći, samurajski mač ustuknuo pred abakom, računaljkom s pomičnim kuglicama koja se i danas koristi na Dalekom istoku. Razdoblje mira trajalo je više od 250 godina. Mnogi građani, a naročito trgovci, znatno su se obogatili i stekli veću samostalnost. To je dovelo do izvanrednog kulturnog razvoja.

Omiljene vrste zabave bile su čuveni kabuki (kazališne izvedbe povijesnih drama), bunraku (lutkarske predstave) i rakugo (pričanje šaljivih priča). Za vrućih ljetnih večeri ljudi su se u potrazi za osvježenjem okupljali na obalama rijeke Sumide koja je tekla kroz Edo. Osim toga, dolazili su gledati vatromete koji su se priređivali uz rijeku. Ta se tradicija održala sve do danas.

No Edo je i dalje bio nepoznat ostatku svijeta. Više od 200 godina Japanci nisu smjeli kontaktirati s ljudima iz drugih  zemalja, osim — u vrlo rijetkim prilikama — s Nizozemcima, Kinezima i Korejcima. A onda se jednog dana odigrao neočekivani događaj koji je bio prekretnica u povijesti Eda i cijelog Japana.

Nedaleko od obale Eda pojavila su se neka čudna plovila iz kojih je sukljao crni dim. Zaprepašteni ribari opisali su ih kao ploveće vulkane! Među ljudima su se proširile zastrašujuće priče zbog kojih su mnogi panično pobjegli iz grada.

Osmog srpnja 1853. u zaljevu ispred Eda usidrila su se četiri broda pod zapovjedništvom Matthewa Perrya, komodora američke mornarice (lijevo). Perry je zatražio da šogun i njegova vlada dopuste Sjedinjenim Državama da trguju s Japanom. Zahvaljujući Perryevom posjetu Japanci su vidjeli koliko je njihova zemlja u vojnom i tehnološkom pogledu zaostala za ostatkom svijeta.

To je pokrenulo niz događaja koji su doveli do ukidanja šogunata Tokugawe i obnove carske vlasti. Edo je 1868. dobio novo ime, Tokio, koje znači “istočna prijestolnica” i ukazuje na to da se on nalazi istočno od Kyota. Car se iz svoje palače u Kyotu preselio u dvorac u Edu, koji je kasnije preuređen u novu Carsku palaču.

Pod utjecajem zapadnjačke kulture nova je vlast pokrenula proces modernizacije Japana. Mnogo je toga trebalo učiniti kako bi zemlja uhvatila korak s ostatkom svijeta. Neki kažu da je to bilo vrijeme čudesnih promjena. Godine 1869. uspostavljena je telegrafska veza između Tokija i Yokohame. Nedugo zatim ti su gradovi povezani prvom željezničkom prugom. Među drvenim kućama odjednom su počele nicati zgrade od cigle.  Gradili su se hoteli, banke, velike trgovine i restorani. Otvorena su prva sveučilišta. Zemljani putevi bili su zamijenjeni asfaltiranim cestama. Na rijeci Sumidi moglo se vidjeti parobrode kako plove uzvodno i nizvodno.

Čak su i ljudi promijenili izgled. Premda je većina Japanaca još uvijek nosila tradicionalne kimone, bilo je sve više onih koji su nosili zapadnjačku odjeću. Muškarci su pustili brkove, na glavi su nosili šešir, a u ruci štap. Neke su žene počele nositi elegantne haljine i naučile plesati valcer.

Pivo se pilo jednako rado kao i sake, a bejzbol je postao skoro jednako popularan kao natjecanja sumo-boraca, koja su Japancima bila najomiljeniji sport. Tokio je poput divovske spužve upijao kulturne i političke ideje tog vremena. Grad je sve više rastao, sve dok ga jednog dana nije zadesila teška katastrofa.

Prvog rujna 1923, u vrijeme kad su mnoge žene kuhale ručak, pokrajinu Kanto pogodio je iznimno jak potres, nakon kojeg je uslijedilo stotinjak slabijih te još jedan jak potres koji se dogodio 24 sata nakon prvog. Premda su potresi sami po sebi bili strašno razorni, još su strašniji bili potonji požari u kojima je do temelja izgorio veliki dio Tokija. Život je izgubilo preko 100 000 ljudi, od kojih je 60 000 poginulo u Tokiju.

Nakon toga stanovnici Tokija započeli su ogroman posao obnove grada. Kad se donekle oporavio od potresa, grad je ponovno doživio teške nevolje — bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Naročito je teško razoren u noći s 9. na 10. ožujka 1945, kad je od ponoći do tri sata ujutro na grad palo oko 700 000 bombi. Kuće su većinom bile drvene, tako da su napalm-bombe i neke nove vrste zapaljivih bombi, koje su sadržavale magnezij i benzin u obliku gela, prouzročile požar u gusto naseljenom središtu grada i odnijele preko 77 000 života. To je bilo najrazornije bombardiranje u povijesti, ne računajući napade u kojima je bilo korišteno nuklearno oružje.

Premda je u ratu bio tako teško razoren, Tokio se digao iz pepela brže nego ikad prije. Za manje od dvadeset godina grad se do te mjere obnovio da je 1964. mogao biti domaćin Ljetnih olimpijskih igara. U posljednjih četrdeset godina izgradnja se nastavila nesmanjenim intenzitetom, tako da je grad nastavio rasti u širinu i visinu.

Tokio ima već 400 godina, no u usporedbi s nekim drugim velikim gradovima svijeta uopće nije star. Premda je u nekim četvrtima sačuvan duh prošlosti, općenito uzevši, u gradu je ostalo vrlo malo starih kuća i drugih građevina. Međutim, ako malo pažljivije razgledate grad, vidjet ćete da je sagrađen prema planu koji je nastao još u vrijeme starog Ede.

U središtu Tokija nalazi se ogromna zelena površina. Carska palača i okolne zelene površine nalaze se na istom mjestu na kojem je prvobitno bio sagrađen dvorac u Edu. Odatle se poput uzdužnih niti paukove mreže šire glavne prometnice koje vode prema periferiji, čime se u osnovi prati raspored glavnih ulica u Edu. Čak i nepravilan raspored ostalih gradskih ulica koji nalikuje labirintu podsjeća na stari Edo. Ustvari, većina ulica uopće nema ime! Umjesto pravokutnih blokova kuća kakvi postoje u drugim velikim gradovima svijeta, u Tokiju su kuće poredane u blokove raznih veličina i oblika koji su označeni brojevima.

No najzanimljivije obilježje koje je Tokio sačuvao još od drevnih vremena zapravo je duh njegovih stanovnika — spremnost da prihvaćaju nove, a naročito strane ideje, sposobnost da se prilagode novim okolnostima i hrabro gledaju u budućnost unatoč potresima, dugom razdoblju ekonomske recesije i problemima koji su posljedica prenapučenosti. Dođite u Japan i upoznajte jedinstveni duh Tokija — svjetski poznatog velegrada koji se razvio od malog ribarskog naselja.