OD SVIH mora i jezera na svijetu, ono je najslanije, najniže, najmrtvije, a po mišljenju nekih i najljekovitije. U povijesti su ga nazivali Smrdljivo more, Đavolje more i Asfaltno jezero. Biblija ga naziva Slano more i Araba (1. Mojsijeva 14:3; Jošua 3:16). Predaja u koju vjeruju brojni bibličari tvrdi da se ostaci Sodome i Gomore nalaze duboko u njegovim vodama. Zato ga neki nazivaju i Sodomsko more te Lotovo more, po čovjeku koji se u Bibliji spominje u izvještaju o propasti tih gradova (2. Petrova 2:6, 7).

Neka od tih imena nipošto ne nose predodžbu o mjestu koje se rado posjećuje. Pa ipak, ovo neobično more — koje se danas obično naziva Mrtvo more ili Slano more — svake godine privuče tisuće posjetitelja. No zašto je tako slano? Je li doista mrtvo te jesu li njegove vode istovremeno i ljekovite?

Mrtvo more nalazi se na sjevernom dijelu Velike rasjedne doline, tektonskog rasjeda koji se na jug proteže sve do istočne Afrike. Jordan vijugavo teče sa sjevera dok ne dođe do najniže točke na Zemljinoj površini, koja je otprilike 418 metara niža od morske razine. Ondje počinje more koje je sa svih strana okruženo kopnom — poput zida ga sa zapada omeđuju judejska brda, a s istoka u državi Jordanu moapsko gorje.

No zašto je Mrtvo more toliko slano? Rijeka Jordan i druge manje rijeke, potoci i vrela donose u Mrtvo more mnogo soli — uglavnom magnezijev, natrijev i kalcijev klorid. Procjenjuje se da samo jordanska voda u more svake godine donese nevjerojatnih 850 000 tona soli. Budući da se more nalazi u tako dubokoj depresijskoj udolini, voda iz njega ne može otjecati. Odande može otići jedino isparavanjem. Za vrućeg ljetnog dana ispari ogromnih sedam milijuna tona vode, pa to objašnjava zašto volumen jezera ne raste. Premda voda nestaje, soli i minerali ostaju. Posljedica toga je da je to najslanije more na zemaljskoj kugli, a slanost mu je oko 30 posto, dakle nekoliko puta veća od slanosti oceana.

Svojim jedinstvenim svojstvima Mrtvo more još od davnine pobuđuje interes ljudi. Grčki je filozof Aristotel čuo da je to more “toliko gorko i slano da u njemu ne živi nijedna riba”. Neobično visoka koncentracija soli uzrok je neobično velikoj gustoći vode, pa u njoj čovjek pluta. Zato u njemu neće potonuti čak ni neplivači. Židovski povjesničar Josip Flavije priča o tome kako je rimski general Vespazijan želio provjeriti je li to istina, pa je svoje zarobljenike bacio u Mrtvo more.

No možda se pitate kako je moguće da je to more mrtvo, a istovremeno ljekovito.

Srednjovjekovni putnici kući su dolazili s pričama o beživotnom moru bez ptica, riba i biljnog pokrova. Čak se smatralo da su smrdljive pare koje su se dizale s jezera smrtonosne. Zbog svega su se toga, dakako, proširile priče o smrdljivom moru koje je posve mrtvo. Istina je da zbog visoke slanosti u njegovoj vodi mogu opstati samo jednostavni organizmi, kao što su neke vrste otpornih bakterija, a ribe koje dožive tu nesreću da ih riječna voda donese u Mrtvo more ubrzo uginu.

Premda u tom moru život ne može postojati, to se ne može reći za okolno područje. Iako je taj kraj većinom neplodan, postoje bujne oaze s vodopadima i tropskim biljem. To je područje poznato i po vrlo raznolikom životinjskom svijetu. U blizini mora žive 24 vrste sisavaca, među kojima su pustinjska mačka, arapski vuk i često viđeni kozorog. Slatkovodni izvori osiguravaju stanište brojnim vrstama vodozemaca, gmazova i riba. Budući da se Mrtvo more nalazi na jednom od važnijih ptičjih seobenih pravaca, ondje živi više od 90 vrsta ptica, kao što su roda i crna roda. U tom se području pojavljuju i ptice strvinarke bjeloglavi sup i crkavica.

No u kom je smislu Mrtvo more najljekovitije more na  svijetu? U davno su doba ljudi navodno pili njegovu vodu, jer su vjerovali da ima ljekovita svojstva, što danas nipošto nije preporučljivo! Bolje je kupati se u toj slanoj vodi jer je ona navodno dobro sredstvo za čišćenje tijela. Jako se cijene i terapeutski učinci boravka u tom području. Budući da se radi o području koje je ispod morske razine, atmosfera je ondje prirodno bogata kisikom. Tvrdi se i da visoka koncentracija bromida u zraku smanjuje duševnu napetost, a mineralima bogati crni mulj i vrući sumporni izvori uzduž obale koriste se pri liječenju niza kožnih bolesti i artritičnih poremećaja. Nadalje, balzamovo drvo koje je raslo ondje oduvijek je bilo na cijeni i koristilo se u kozmetičke i medicinske svrhe.

Jedan od najneobičnijih fenomena koji se zbivaju na Mrtvom moru jest otpuštanje bitumena (asfalta), čiji se grumeni povremeno mogu vidjeti kako plutaju po vodi. * Godine 1905. u časopisu The Biblical World bilo je zabilježeno da je 1834. do obale doplutao grumen bitumena težak oko 2 700 kilograma. Bitumen se opisuje kao “prvi naftni proizvod koji je čovjek ikada koristio” (Saudi Aramco World, studeni/prosinac 1984). Neki su smatrali da se zbog potresa grumeni odlamaju s dna Mrtvog mora i da zatim izlaze na površinu. No vjerojatnije je da se asfalt vertikalno probija kroz dijapire (nakupine stijena koje se probijaju prema gore kroz naslage iznad sebe) ili pukotine, uzdižući se do morskog dna, gdje se sljepljuje sa solnim naslagama. Zatim se te solne stijene rastope, a grumeni asfalta dolaze do površine.

Bitumen se stoljećima koristi na razne načine — za impregnaciju plovila, u građevinarstvu i čak za rastjerivanje insekata. Smatra se da su sredinom četvrtog stoljeća pr. n. e. Egipćani počeli naširoko koristiti bitumen za mumificiranje, premda neki stručnjaci dovode u pitanje tu tvrdnju. U to su vrijeme Nabatejci — drevni nomadski narod koji je nastanjivao područje Mrtvog mora — držali monopol u trgovini u toj regiji. Oni su dovozili bitumen do obale, rezali ga i potom odvozili u Egipat.

Mrtvo more doista zadivljuje. Nije nikakvo preuveličavanje opisati to more kao najslanije, najniže i najsmrtonosnije, a možda i najljekovitije more na svijetu. Ono je zasigurno jedno od najzanimljivijih mora na našem planetu!