GODINE 1844. bibličar Konstantin von Tischendorf posjetio je manastir svete Katarine, koji se nalazi u podnožju gore Sinaja u Egiptu. U njegovim je knjižnicama pronašao iznimno vrijedne pergamente. Budući da se bavio paleografijom, * prepoznao je da se radi o tekstu Septuaginte, grčkog prijevoda hebrejskih knjiga Biblije, ili “Starog zavjeta”. “Nikad nisam vidio ništa što bi moglo biti starije od tog sinajskog rukopisa”, napisao je Tischendorf.

Pronađeni pergamenti dio su rukopisa, ili manuskripta, koji je kasnije nazvan Sinajski kodeks (Codex Sinaiticus). Utvrđeno je da potječu iz 4. stoljeća n. e. Sinajski je kodeks samo dio ogromne povijesne građe koju čini nekoliko tisuća starih rukopisa hebrejskih i grčkih knjiga Biblije koje učenjaci danas mogu izučavati.

Benediktinac Bernard de Montfaucon (1655-1741) položio je temelje sustavnog izučavanja grčkih rukopisa. Kasnije su i drugi učenjaci dali svoj doprinos razvoju te znanosti. Tischendorf je načinio popis najstarijih biblijskih rukopisa na grčkom jeziku pohranjenih u europskim knjižnicama, što je bio ogroman posao. Također je nekoliko puta putovao na Bliski istok, izučavao stotine starih zapisa i objavio rezultate svojih istraživanja.

U 20. stoljeću objavljene su još neke publikacije koje su paleografima bile od velike koristi. Tako je Marcel Richard objavio popis od oko 900 kataloga u kojima je navedeno i opisano 55 000 grčkih rukopisa — što biblijskih, što nebiblijskih — koji se čuvaju u 820 knjižnica ili su dio privatnih zbirki. Taj ogroman izvor podataka koristi prevoditeljima i pomaže paleografima da što točnije utvrde starost pojedinih rukopisa.

Zamislite da čistite potkrovlje neke stare kuće i ondje pronađete požutjelo, rukom pisano pismo. Na njemu ne piše kada je napisano. Pitate se: ‘Koliko je staro?’ Zatim ugledate još jedno staro pismo. Po općem izgledu, rukopisu, interpunkciji i nekim drugim obilježjima sliči onom prvom pismu. Nasreću, na drugom pismu naznačen je datum pisanja. Premda ne znate koje je godine napisano prvo  pismo, datirano pismo može vam pomoći da ga barem okvirno smjestite u određeno vremensko razdoblje.

U staro doba prepisivači uglavnom nisu imali običaj na prijepise biblijskih rukopisa napisati kada su ih završili. Da bi okvirno utvrdili starost pojedinih prijepisa, izučavatelji ih uspoređuju s drugim pisanim dokumentima, među ostalim i drevnim svjetovnim zapisima čije je vrijeme nastanka poznato. Pritom donose zaključke na temelju načina pisanja pojedinih slova, interpunkcije, kratica i drugih pojedinosti. No pronađeno je i nekoliko stotina datiranih biblijskih rukopisa. Radi se o grčkim rukopisima nastalim u razdoblju od oko 510. n. e. do 1593. n. e.

Paleografi stare grčke rukopise dijele u dvije glavne kategorije — knjižno pismo, lijepo ukrašeno pismo kojim su se pisali službeni dokumenti i književna djela, i kurzivno pismo, koje se, za razliku od knjižnog, koristilo u svakodnevnom životu. Grčki prepisivači koristili su i različite vrste slova, kao što su kapitala, uncijala (jedan oblik kapitale), kurziv i minuskula. Jedan oblik knjižnog pisma, uncijala,  koristio se od četvrtog stoljeća pr. n. e. do osmog ili devetog stoljeća n. e. Minuskula, oblik knjižnog pisma pisanog malim slovima, koristila se od osmog ili devetog stoljeća n. e. pa sve do sredine petnaestog stoljeća n. e., kad je u Europi započelo tiskanje pomičnim slovima. Minuskula se mogla pisati brže i zbijenije, a time se štedjelo ne samo vrijeme nego i pergament.

U paleografiji postoje neke uvriježene metode datiranja rukopisa. Općenito govoreći, paleografi najprije pogledaju rukopis kako bi stekli opći dojam, a nakon toga pažljivije analiziraju pojedina slova. Budući da je obično trebalo mnogo vremena da dođe do značajnih promjena u općenitom načinu pisanja, pomno proučavanje rukopisa, premda je korisno, pruža samo općenite naznake o vremenu pisanja.

No postoje i druge metode, pomoću kojih se može preciznije utvrditi starost pisanih dokumenata. Među njima su prepoznavanje specifičnih obilježja nekog načina pisanja i utvrđivanje vremena u kojem su se ona pojavila. Naprimjer, u grčkim tekstovima koji su nastali nakon 900. n. e. prepisivači su počeli više koristiti ligature (spojeno pisanje dvaju ili više slova). Osim toga, počeli su koristiti infralinearni način pisanja (kod kojeg određena slova grčkog alfabeta prelaze donju pismovnu liniju) i spirituse (znakove koji služe kao pomoć u izgovoru).

Većina ljudi cijelog života ima u osnovi isti rukopis. Stoga se vrijeme nastanka nekih tekstova najčešće može samo okvirno smjestiti u razdoblje od pedesetak godina. Osim toga, prepisivači su ponekad oponašali stil kojim su bili pisani neki stariji rukopisi, tako da se njihovi prijepisi doimaju starijima nego što jesu. No unatoč mnogim poteškoćama, stručnjaci su utvrdili vrijeme nastanka nekoliko važnih biblijskih rukopisa.

Aleksandrijski kodeks (Codex Alexandrinus), koji se danas čuva u Britanskoj knjižnici u Londonu, bio je prvi značajan biblijski  rukopis koji je postao dostupan izučavateljima Biblije. On sadrži gotovo cijelu Bibliju, a pisan je grčkom uncijalom na finom, tankom pergamentu. Smatra se da taj kodeks potječe s početka petog stoljeća n. e. Stručnjaci su to zaključili prvenstveno na temelju promjena koje su nastale u uncijalnom pismu između petog i šestog stoljeća, o čemu svjedoči i datirani dokument koji se naziva Bečki Dioskorid. *

Drugi značajni rukopis koji je postao dostupan izučavateljima bio je već spomenuti Sinajski kodeks, koji je Tischendorf pronašao u manastiru svete Katarine. Taj grčki uncijalni rukopis koji je napisan na pergamentu sadrži dio hebrejskih knjiga Biblije iz grčke Septuaginte i sve grčke knjige Biblije. Danas se 43 lista tog kodeksa nalaze u Leipzigu (Njemačka), 347 listova čuva se u Britanskoj knjižnici u Londonu, a dijelovi 3 lista u Sankt Peterburgu (Rusija). Procijenjeno je da rukopis potječe iz druge polovine četvrtog stoljeća n. e. Tome u prilog govore i rubne naznake u evanđeljima, za koje se zna da su djelo Euzebija Cezarejskog, povjesničara iz četvrtog stoljeća. *

Treći važan rukopis je Vatikanski kodeks (Codex Vaticanus) br. 1209, koji je prvobitno obuhvaćao cijelu Bibliju na grčkom. Taj je kodeks prvi put naveden u katalogu Vatikanske knjižnice godine 1475. Napisan je grčkom uncijalom na 759 listova finog pergamenta, a sadrži velik dio Biblije — nedostaju veći dio 1. Mojsijeve, neki psalmi te dijelovi grčkih knjiga Biblije. Stručnjaci su zaključili da je rukopis nastao početkom četvrtog stoljeća n. e. Kako su došli do tog zaključka? Ustanovili su da po načinu pisanja sliči Sinajskom kodeksu, koji također potječe iz četvrtog stoljeća. No općenito se smatra da je Vatikanski kodeks nešto stariji od Sinajskog. Jedan od razloga je to što u njemu nema Euzebijevih rubnih naznaka.

Godine 1920. knjižnica John Rylands u Manchesteru (Engleska) dobila je veliku količinu papirusa koji su kratko prije toga bili pronađeni na nekom starom smetlištu u Egiptu. Pregledavajući te zapise, među kojima je bilo pisama, računa i dokumenata o popisu stanovništva, učenjak Colin Roberts ugledao je fragment na kojem je bio napisan njemu poznat tekst — nekoliko redaka iz 18. poglavlja Ivanovog evanđelja. Bio je to najstariji dotad pronađeni tekst kršćanskog, grčkog dijela Biblije.

Fragment je nazvan papirus John Rylands 457, a njegova međunarodna oznaka je P⁵². Pisan je grčkom uncijalom, a smatra se da je nastao početkom drugog stoljeća — svega nekoliko desetljeća nakon što je bio napisan izvorni tekst Ivanovog evanđelja! Vrijedno je zapaziti da se tekst gotovo u cijelosti poklapa s tekstovima rukopisa koji su pronađeni mnogo kasnije.

Tekstualni kritičar Sir Frederic Kenyon u svojoj knjizi The Bible and Archaeology u vezi s kršćanskim, grčkim dijelom Biblije kaže: “I autentičnost i općenita vjerodostojnost novozavjetnih knjiga sada se mogu smatrati konačno dokazanima.” Slično tome, u vezi s vjerodostojnošću hebrejskih knjiga Biblije učenjak William Green je napisao: “Sa sigurnošću se može reći da nijedno drugo djelo iz starog doba nije sačuvano u obliku koji tako vjerno prenosi izvornu poruku.”

Ti komentari podsjećaju na riječi apostola Petra: “Svi su ljudi kao trava i sva je slava njihova kao cvijet trave. Trava vene i cvijet otpada, ali riječ Jehovina ostaje zauvijek” (1. Petrova 1:24, 25).