TREĆEG veljače 2004. vlak duži od jednog kilometra polako je stigao na željeznički kolodvor u Darwinu, gradu koji se nalazi u australskom rijetko naseljenom Sjevernom Teritoriju. Tisuće ljudi prisustvovalo je svečanom dočeku tog vlaka, koji je nazvan Ghan. Dolaskom u Darwin Ghan je završio svoje prvo putovanje na kojem je u dva dana prevalio gotovo 3 000 kilometara kako bi s dalekog juga stigao na krajnji sjever kontinenta. (Vidi okvir “Kako je vlak dobio ime?” na 25. stranici.)

Duž pruge je stajalo preko 2 000 ljudi s kamerama i fotoaparatima, tako da je vlak morao usporiti dok se približavao Darwinu. Zbog toga je kasnio oko pola sata. No to nikome nije smetalo. Australci su dolazak tog vlaka ionako čekali više od sto godina. Izgradnja željezničke pruge od Adelaidea do Darwina, koja prolazi jednim od najsušnijih, najtoplijih i najrjeđe naseljenih područja na Zemlji, trajala je punih 126 godina.

Krajem 70-ih godina 19. stoljeća stanovnici tadašnjeg malog naselja Adelaidea, smještenog na istočnom kraju Velikog australskog zaljeva, sanjali su o gospodarskom razvoju tog kraja i uspostavi boljih trgovačkih veza s dalekim sjevernim krajevima. U Americi je 1869. završena izgradnja transkontinentalne željeznice koja je povezala istočnu i zapadnu obalu Sjedinjenih Država. Razmišljajući o sličnom pothvatu, građani Adelaidea došli su na ideju da izgrade željezničku prugu koja bi ih povezala s Port Darwinom, kako se u to vrijeme zvao Darwin. Ta bi pruga olakšala putovanje u unutrašnjost kontinenta i znatno skratila put do Azije i Europe.

Prvobitna zamisao činila se jednostavnom, no pruga je trebala proći kroz teško prohodne predjele kao što su krševita brda i planinski lanci, guste šikare te pješčane i stjenovite pustinje, u kojima nakon kiše nastaju kaljuže i teku silovite bujice. Godine 1862. istraživač John Stuart uspio je u trećem pokušaju proći kroz to negostoljubivo područje. No on i njegovi suputnici umalo su izgubili život zbog nestašice hrane i vode.

Unatoč svim tim poteškoćama, građani Adelaidea nisu se obeshrabrili. Godine 1878. počeli su graditi prugu u gradu Port Augusti. Služeći se samo ručnim alatom, konjima i devama, 900 radnika gradilo je prugu prema sjeveru, slijedeći put preko gorja Flinders koji su utrli Aboridžini. Taj je smjer izabran i zato što su se uz njega nalazili jedini tamošnji izvori vode, koja je bila potrebna za rad parnih lokomotiva.

Prvih 100 kilometara pruge sagrađeno je za dvije i pol godine. Ljeti je temperatura znala doseći 50 Celzijevih stupnjeva. Na tako vrućem i suhom zraku ljudima su pucali nokti, pero umočeno u tintu osušilo bi se prije nego što bi došlo do papira, a tračnice su se savijale od vrućine. Vlakovi su često znali iskliznuti iz tračnica. Nakon pješčanih oluja radnici su morali čistiti kilometre pruge, uklanjajući nanose pijeska koji su na nekim mjestima bili  visoki i do dva metra. Često su bespomoćno gledali kako nova oluja ponovno zasipa prugu pijeskom.

A onda bi pala kiša. Za svega nekoliko minuta suhim riječnim koritima potekle bi silovite bujice koje su odnosile tračnice i uništavale ono što su radnici mjesecima gradili. Zbog tih su bujica vlakovi puni putnika ponekad ostali zatočeni usred pustoši. U jednoj takvoj prilici vozač vlaka ubijao je divlje koze kako bi putnici imali što jesti. Mnogo godina kasnije putnicima iz vlaka koji se našao zatočen u pustoši hrana je bila dostavljena padobranom.

Nakon obilnih kiša niknulo bi pustinjsko bilje koje je privlačilo rojeve skakavaca. Za vrijeme jedne najezde tračnice su bile toliko skliske od zgnječenih skakavaca da je vlak odostraga trebala gurati još jedna lokomotiva. Radnici koji su gradili prugu imali su problema i s najezdama štakora. Ti su glodavci proždirali sve što su stigli — zalihe hrane, šatorska platna, konjsku opremu, pa čak i čizme. Na jednom samotnom mjestu nedaleko od pruge nalazi se groblje koje podsjeća na epidemiju tifusa i loše higijenske uvjete koji su u početku vladali u radničkim logorima.

Željezničari su se ponekad znali i našaliti. Kad su stanovnici Alice Springsa i okolnih mjesta muku mučili s najezdom divljih zečeva, osoblje vlaka potajno ih je ukrcalo u vagone. Kad su sljedećeg jutra putnici otvorili vrata svojih kupea i krenuli na doručak, na hodniku je “sve vrvjelo od zečeva koji su skakali svuda uokolo”, piše u knjizi The Ghan—From Adelaide to Alice. Jednom drugom prilikom netko je u spavaća kola pustio nestašnog mladog klokana.

Aboridžini koji su živjeli u divljini ponekad bi došli do pruge i promatrali prolazak vlaka. Stojeći na sigurnoj udaljenosti, u njemu su vidjeli ljude. Razumljivo je da su Aboridžini u početku bili vrlo oprezni i da su se pomalo bojali vlaka. Neki su čak mislili da je putnike žive progutala “neka ogromna đavolja zmija”!

Nakon 13 godina mukotrpnog rada, kad je pruga došla na oko 470 kilometara od Alice Springsa, ponestalo je novca za gradnju. Adelaide “naprosto više nije mogao financirati (...) tako veliki pothvat”, piše časopis Australian Geographic. Godine 1911. savezna je vlada preuzela projekt i sagradila prugu do Alice Springsa. No planirani dovršetak pruge do Darwina, koji se nalazi 1 420 kilometara sjevernije, bio je do daljnjega odgođen.

Kad je 1929. Ghan prvi put stigao u Alice Springs, svi njegovi stanovnici — kojih je u to doba bilo dvjestotinjak — došli su proslaviti taj događaj. Divili su se kolima u kojima se nalazio restoran, no najviše ih je fascinirala otmjena kupaonica s kadom. Bio je to luksuz kakav nikad prije nisu vidjeli. Alice Springs bio je posljednja stanica željezničke pruge sve do 1997. Te su godine lokalne i savezne vlasti dogovorile dugo očekivani završetak pruge od Alice Springsa do Darwina. Radovi su započeli 2001.

Pruga vrijedna 1,3 milijarde australskih dolara postavljala se pomoću velikih automatskih strojeva brzinom od 1,6 kilometara na dan. Duž trase je sagrađeno i preko 90 novih mostova koji su otporni na poplave. Željeznička pruga koja je duga 1 420 kilometara i nazvana je “najvećim infrastrukturnim projektom u Australiji”, dovršena je u listopadu 2003 — prije zadanog roka i s manje novca nego što je bilo predviđeno.

Danas je Adelaide veliki moderan grad iz kojeg Ghan u poslijepodnevnim satima kreće na put prema sjeveru kontinenta. Ostavljajući za sobom predgrađe Adelaidea, vlak sastavljen od dvije lokomotive i četrdesetak vagona vijuga  kroz brežuljkaste predjele i pšenična polja sve dok ne dođe do grada Port Auguste, koji se nalazi gotovo 300 kilometara sjevernije. Ondje se krajolik znatno mijenja. Pretvara se u negostoljubivu pješčanu pustoš u kojoj se svuda naokolo vide samo lobode i kržljavo grmlje.

Nakon Port Auguste Ghan nastavlja put po novoj pruzi koja omogućava sigurnu vožnju po svim vremenskim uvjetima. Ona je postavljena oko 250 kilometara zapadno od stare pruge, koja je često znala biti poplavljena. Kad se nad pustinjom spusti noć, putnici spavaju dok vlak lagano klizi kraj slanih jezera. Ta su jezera gotovo cijele godine sasvim suha, a onda se nakon kiše napune vodom i svjetlucaju na mjesečini. Na vedrom noćnom nebu vidi se bezbroj zvijezda. No više se ne čuje nekadašnje kloparanje kotača jer su tračnice zavarene tako da na njima nema tragova spajanja, što ujedno olakšava održavanje pruge.

U zoru vlak stiže do pustinje u blizini Alice Springsa, koja obasjana zrakama izlazećeg sunca plamti crvenim i zlatnožutim sjajem. “To je doista veličanstven prizor”, rekao je jedan putnik. “Čak sam i u vlaku osjetio toplinu sunca. Zasjalo je nad brežuljkastim prostranstvom, tako velikim, prepunim divnih boja i sablasno pustim da vam od tog prizora zastane dah. Ondje se čovjek osjeća tako malen.”

Nakon što do poslijepodneva stoji u Alice Springsu, Ghan nastavlja put do gradića Katherine, a zatim do Darwina, krajnje stanice koja se nalazi u tropima. Ugodno smješteni u klimatiziranim vagonima “putnici u Ghanu uživaju u udobnosti kakva se samo može poželjeti”, kaže Larry Ierace, koji je bio vlakovođa na Ghanovom prvom putovanju od Adelaidea do Darwina. Dok gledaju kroz prozor, mogu samo zamišljati s kakvim su se opasnostima i teškoćama u početku suočavali graditelji pruge.

Osim što doprinosi razvoju trgovine i vodi putnike na jedno od najljepših putovanja vlakom na svijetu, Ghan omogućava stanovnicima zabačenih krajeva Australije da bolje upoznaju suvremeni svijet. Jedna 19-godišnja Aboridžinka koja je u veljači 2004. vidjela Ghan na njegovom prvom putovanju, rekla je: “Nikad u životu nisam vidjela vlak. Jako je lijep.”