VRLO široko drvo koje raste u surovoj pustoši, australski baobab, može izgledati čudno, pa čak i ružno. Tijekom sušne sezone baobab nema lišća i više nalikuje na neko čudno stvorenje s ticalima pruženim prema nebu nego na drvo. Jedna legenda australskih domorodaca kaže da je to drvo prokleto i okrenuto naglavce!

Dok je mlad, baobab je prilično vitak i lijep. No kad ostari, njegovo sivo deblo postane debelo, izobličeno i izbrazdano. Baobabi “izgledaju kao da ih je napala neka bolest”, napisao je istraživač George Grey 1837. Zašto se ta stabla toliko razlikuju od većine drugog drveća? Zašto ih cijene i vole mnogi ljudi koji žive u australskoj divljini, uključujući i Aboridžine?

U prirodi baobab raste u Africi, na Madagaskaru i sjeverozapadu Australije. Premda većina svijeta to drvo naziva baobab, Australci ga od davnina zovu boab. Australski starosjedioci uvijek su voljeli skraćivati riječi — valjda zato da što manje otvaraju usta kako ne bi progutali neku od muha koje stalno lete uokolo, reći će ovdašnji šaljivci. U svakom slučaju, baobab su skratili u boab, a taj je novi naziv ubrzo postao općeprihvaćen među Australcima.

Baobab se naziva i “drvo s uginulim štakorima”. Zašto je dobio to nimalo laskavo ime? Zato što njegovi plodovi iz daljine izgledaju poput uginulih štakora obješenih za repove. Osim toga, kad se cvjetovi zgnječe ili na neki drugi način oštete, ubrzo počnu fermentirati i zaudarati po trulom mesu. No kad nisu oštećeni, cvjetovi baobaba su veliki, bijeli i lijepo mirišu.

Baobabi odlično uspijevaju na području ravnjaka Kimberley u saveznoj državi Zapadnoj Australiji te u susjednom Sjevernom Teritoriju. U tim se područjima izmjenjuju samo dva godišnja doba — relativno kratko razdoblje monsunskih kiša i sušno razdoblje.

Poznato je da je baobab vrlo izdržljivo drvo. Često živi i po nekoliko stoljeća. “Čak i ako drvo teško strada u požaru ili ako mu se prstenuje deblo, ono obično preživi, oporavi se i nastavi rasti”, kaže dr. Dennis Hearne, stručnjak za fiziologiju  biljaka. * On dodaje: “Drvo je toliko izdržljivo da, osim ako ne bude potpuno uništeno, nastavlja rasti gotovo kao da se ništa nije dogodilo.” Jedan baobab koji je bio stavljen u drveni sanduk, te je tako čekao da bude poslan u inozemstvo, izborio se za život tako što je kroz rupe između letvica pustio korijenje koje je prodrlo u tlo ispod sanduka!

Baobabi rastu u suhim koritima rijeka, na stjenovitim obroncima brda i u pjeskovitim ravnicama te često nadvisuju okolno drveće. Na ravnjaku Kimberley ima baobaba koji su visoki preko 25 metara te imaju gotovo isto toliki opseg debla.

Baobab može toliko nabujati zato što dobro upija vodu. To je drvo poput spužve — mekano, vlaknasto i sposobno primiti mnogo tekućine. Kad upije vodu za vrijeme monsunskih kiša, znatno mu se poveća obujam debla. Zatim slijedi sušno razdoblje u kojem polako gubi vodu i ponovno poprima prijašnji izgled.

Bjelogoričnom drveću lišće opada ujesen i to mu pomaže da preživi surovu zimu. Baobabu lišće otpada tijekom dugačkog sušnog razdoblja. Kad se približi kraj tog razdoblja, drvo odjednom prolista i procvjeta. Budući da na tako uočljiv način najavljuje kišno godišnje doba, ovdašnji stanovnici ponekad ga zovu i “kalendarsko drvo”.

Cvjetovi baobaba otvaraju se samo noću, cvatu nekoliko sati i počnu venuti čim izađe Sunce. Iz njih se s vremenom razviju veliki plodovi puni sjemenki. Kad plod padne na zemlju, raspukne se i iz njega ispadnu sjemenke.

Aboridžini koji žive na području Kimberleya od davnina jako cijene baobabove sjemenke, lišće, smolu i korijenje. Njima je to drvo važan izvor hrane. Prije nego što se osuše, sjemenke su iznutra mekane, bijele i ukusne za jelo. U vrijeme suše Aboridžini su znali žvakati vlaknasto drvo i korijenje baobaba kako bi došli do dragocjene vode. U vrijeme obilnih kiša čak su znali pronaći vodu u dupljama stabala i na mjestima gdje grane izlaze iz debla.

Kad su 1856. članovi ekspedicije koja je pod vodstvom Augustusa Gregorya krenula u istraživanje Kimberleya oboljeli od skorbuta, skuhali su jezgru baobabovih plodova i tako dobili “ukusan džem”. Budući da je mesnati dio tih plodova bogat vitaminom C, ljudi su se ubrzo oporavili.

U prošlosti su i Aboridžini i Europljani imali običaj ostavljati poruke na deblima baobaba. Godine 1820. istraživački brod Mermaid usidrio se radi popravaka na obali Kimberleya. Prema zapovijedi britanske ratne mornarice da ostavi jasan dokaz po kojem će se vidjeti da se ondje iskrcao, kapetan Phillip Parker King urezao je na deblo jednog velikog baobaba natpis “HMC Mermaid 1820” (HMC je kratica za “His Majesty’s Cutter”, što znači “kuter Njegovog Veličanstva”).

 Opseg debla tog baobaba, koji je kasnije nazvan Mermaid, tada je bio manji od devet metara. Danas mu je opseg veći od 12 metara. Premda natpis više nije čitljiv kao nekada, on još uvijek podsjeća na te istraživače iz prošlosti. Poruke koje su duboko urezane u koru nekih starih baobaba vide se još dan-danas. Vidjeli su ih mnogi turisti iz cijelog svijeta.

Kad su se europski doseljenici naselili u području Kimberleya, veliki baobabi služili su im kao putokazi pomoću kojih su se lakše orijentirali u nepoznatoj zemlji. Osim toga, kod njih su se sastajali i osnivali prva naselja. Putujući stočari puštali su svoja stada da se odmaraju pod krošnjama baobaba na kojima su bila napisana šaljiva imena, kao što su Hotel Oriental, Hotel Club ili Hotel Royal.

Kad su 1886. neprijateljski raspoloženi Aboridžini ukrali brod njemačkom doseljeniku Augustu Lucanusu, njemu i njegovim suputnicima nije preostalo ništa drugo nego da pješače 100 kilometara do gradića Wyndhama. Na putu su morali prelaziti rijeke pune krokodila. Lucanus je kasnije napisao da su iz starog dnevnika jednog istraživača saznali “da je imao tesarski alat koji je zakopao blizu Pitt Springsa, pod velikim baobabom u čije je deblo urezao svoje inicijale”. Za divno čudo, uspjeli su pronaći to drvo i zakopani alat. Potom su “posjekli lijepi veliki baobab” te su za pet dana napravili izvrstan čamac u kojem su se svi lijepo vratili kući.

Dva najpoznatija baobaba zovu se Zatvorska drva Derbya i Wyndhama. Naziv su dobili po obližnjim gradićima. Priča se da su ta divovska šuplja stabla, koja su tako velika da u svako stane po nekoliko ljudi, u 19. stoljeću služila kao zatvor. No neki današnji povjesničari sumnjaju u istinitost tih priča. U svakom slučaju, ta su impresivna stabla velika turistička atrakcija.

Nekad su ljudi iz zabačenih krajeva u unutrašnjosti Australije rezbarili debla baobaba, ostavljajući na njima slike i pisane poruke. No danas australski umjetnici više ne rezbare koru baobaba, nego svoje umjetničke talente pokazuju na njegovim jajolikim plodovima, koji mogu biti dugački i do 25 centimetara te imati promjer od petnaestak centimetara.

Nakon što ubere odgovarajući plod, umjetnik nožićem rezbari njegovu smeđu koru, praveći živopisne slike. One često prikazuju divlje životinje, Aboridžine u lovu te lica i likove pojedinih osoba. Za takve umjetničke radove često se zanimaju ljudi koji se bave sakupljanjem umjetnina, a kupuju ih i turisti i obližnje trgovine.

Baobab možda nije velik poput sekvoje, vitak poput jele ni lijep poput javora u jesen. No to je izdržljivo drvo na svoj način lijepo i drago stanovnicima Australije. Ono donosi slavu svome Stvoritelju. Čak bi se moglo reći i da otkriva njegov smisao za humor.