ROĐEN sam u kurdskoj obitelji u jednom gradu na jugu današnjeg Kazahstana, koji je u to vrijeme bio jedna od 15 republika Sovjetskog Saveza. Roditelji i rođaci odmalena su u mene usađivali uvjerenje da bih jednog dana mogao postati vođa i osloboditelj svog naroda. S vremenom sam toliko zamrzio neprijatelje kurdskog naroda da sam bio spreman i ubiti kako bih svoje sunarodnjake oslobodio ugnjetavanja.

Krajem 1980-ih moja majka, mlađi brat i ja počeli smo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Međutim, otac nam je zabranio da imamo ikakve veze s njima. No ja sam ipak nastavio proučavati Bibliju. U kurdskoj je kulturi praktički nezamislivo da netko bude neposlušan glavi obitelji. Jako sam volio oca, no volio sam i biblijsku istinu koju sam upoznavao.

Jednom prilikom učitelj je vidio u mojoj torbi primjerak časopisa Stražarska kula i to je rekao roditeljima. Otac me u naletu gnjeva tako udario da mi je iz nosa potekla krv. “Zar si još uvijek povezan s tim ljudima?” vikao je na mene.

Nakon toga otac je pred cijelom obitelji izjavio da me više ne smatra svojim sinom. To me strašno pogodilo. Istovremeno su me mnogi iz razreda počeli izbjegavati, a neki su me otvoreno vrijeđali. Učitelji su mi davali slabije ocjene i često mi se rugali pred cijelim razredom. Pokušavali su me uvjeriti da prihvatim njihov ateistički način razmišljanja.

Usprkos protivljenju i dalje sam nastojao odlaziti na kršćanske sastanke i govoriti drugima o onome što sam naučio. No otac je saznao da sam još uvijek povezan s Jehovinim svjedocima i da čitam Bibliju. Jedne nedjelje tražio sam izgovor da izađem iz kuće i odem na sastanak. Otac me odmah otjerao u krevet. Strogo je rekao: “Odsad svake nedjelje u ovo vrijeme moraš biti u krevetu.” Zaprijetio mi je da ću jako loše proći ako ga ne poslušam. Znao sam da misli ozbiljno.

U suzama sam preklinjao pravog Boga Jehovu da ocu smekša srce, no otac je ostao  neumoljiv. Razmišljao sam o tome kako su Egipćani tlačili Izraelce. Postupci mog oca podsjetili su me na faraona, koji nije htio pustiti Izraelce da služe Jehovi (2. Mojsijeva 5:1, 2).

Jedne nedjelje odlučio sam otići na sastanak. Ležao sam u krevetu i u sebi se molio Jehovi, a srce mi je silovito tuklo. Kad su roditelji ušli u sobu, pravio sam se da spavam. Otac je ponosno rekao: “Pogledaj ga! To je moj poslušni sin.” Poljubio me, a zatim su tiho izašli iz sobe. Nastavio sam se usrdno moliti.

Kao što sam rekao na početku, kad su roditelji izašli iz sobe, iskočio sam iz kreveta, obuo cipele i iskrao se kroz prozor. Dva sata provedena na sastanku prošla su brzo, a ja sam se pitao što će biti kad dođem kući. Majka je primijetila da u krevetu nisam ja, nego moja odjeća, ali nasreću ništa nije rekla ocu. No upozorila me da mu drugi put takvo što neće prešutjeti.

Godine 1992. rekao sam roditeljima da jedan prijatelj ide na posebnu svečanost te da sam i ja pozvan. Poseban događaj kojem sam namjeravao prisustvovati ustvari je bio kongres Jehovinih svjedoka u gradu Tarazu, udaljenom oko 100 kilometara od grada Karataua u kojem sam živio. Ondje sam se trebao krstiti kao Jehovin svjedok. Pitao sam majku mogu li iz našeg spremišta uzeti kantu suncokretovih sjemenki. Sjemenke sam potom ispržio, prodao na tržnici i tako zaradio dovoljno novca da mogu otići na kongres.

Kad sam se vratio, otac me upitao jesmo li se prijatelj i ja dobro proveli. Rekao sam mu da nam je bilo jako lijepo. Osjetio sam Jehovinu pomoć jer me otac više ništa nije pitao o tome. Posebno su mi bile drage riječi iz Mudrih izreka 3:5, 6, koje glase: “Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Na svim putevima svojim imaj ga na umu i on će ispraviti staze tvoje.”

Očevo protivljenje nije prestalo nakon krštenja. Budući da je vidio da sam i dalje povezan s Jehovinim svjedocima, znao me i pred drugima i nasamo jako istući. Gotovo svakodnevno doživljavao sam poniženja i bio sam pod velikim pritiskom. Zbog toga sam često plakao. Kazahstan je u to vrijeme postao nezavisna država, pa su me roditelji i rođaci pokušavali uvjeriti da postanem političar i tako se zalažem za dobrobit ljudi. Smatrali su da propuštam životnu priliku.

Moj stariji brat bio je odličan sportaš i otac mi je često govorio da bih se trebao ugledati na njega. Tako sam se krajem 1994. i ja počeo baviti sportom. Trenirao sam nogomet i gimnastiku. Budući da sam bio prilično talentiran, ubrzo sam počeo osvajati nagrade i dobivati pohvale. Usto sam počeo učiti pravo kako bih mogao zastupati interese kurdskog naroda. Čak sam se počeo baviti politikom i razmišljati o osnivanju kurdske stranke mladih. Sada me otac počeo hvaliti.

Moja je vjera oslabjela, prestao sam čitati Bibliju i ići na sastanke Jehovinih svjedoka. Tješio sam se mišlju da ću služiti Jehovi kad budem stariji. Jednom prilikom otac me upitao jesam li još uvijek povezan s Jehovinim svjedocima. Odgovorio sam: “Ne, tata. Pobijedio si. Jesi li sad sretan?” Čuvši to, otac je  bio jako zadovoljan. “E sad si napokon moj sin!” rekao je ponosno.

Dvije godine nisam išao na sastanke. Ponekad sam poželio otići, no zbog srama to nisam učinio. Mislio sam da članovi skupštine neće shvatiti moju situaciju.

No cijelo sam vrijeme bio siguran da ne postoji ništa bolje od služenja Jehovi. Volio sam Jehovu i to sam si često ponavljao. Tada me otac počeo nagovarati da upišem neki fakultet. Popustio sam i čak mu obećao da ću završiti studij s najvišim ocjenama. No u sebi sam se nadao da ću u Almatyu, velikom modernom gradu na jugu Kazahstana u kojem sam trebao studirati, pronaći Jehovine svjedoke.

Ubrzo nakon što sam u Almatyu počeo studirati, susreo sam dva Jehovina svjedoka koji su propovijedali na ulici. Postavili su mi pitanje: “Što mislite, tko vlada ovim svijetom?”

Odgovorio sam: “Sotona Đavo, neprijatelj Jehove i ljudi” (2. Korinćanima 4:3, 4). Objasnio sam im da sam kršteni Jehovin svjedok, ali da sam neaktivan.

Pretkraj 1996. ponovno sam počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Ubrzo se u meni opet probudila snažna želja da služim Jehovi, pa sam se uključio u sve aktivnosti Jehovinih svjedoka. U rujnu 1997. počeo sam služiti kao stalni pionir, odnosno punovremeni propovjednik.

Nakon godinu dana otac mi je došao u posjet. Kad sam ga ugledao, bacio sam mu se u zagrljaj. Molio me da mu oprostim što je godinama loše postupao sa mnom. Rekao je da me nije razumio i da je imao krivu sliku o mojoj vjeri. Nato sam mu odvratio: “Tata, puno te volim!”

Bio sam presretan kad je otac prihvatio biblijsku literaturu i zatražio Bibliju. Rekao je da je želi pročitati od početka do kraja. Sljedeće godine ponovno me posjetio, ali ovaj put poveo je i majku. Odveo sam ih na sastanak Jehovinih svjedoka. Ljudi raznih nacionalnosti srdačno su ih pozdravili i upoznali se s njima. To je ostavilo dubok dojam na oca, pa je počeo s velikim zanimanjem čitati publikacije Jehovinih svjedoka.

U rujnu 2001. oženio sam se Jelenom, izuzetnom djevojkom ruske nacionalnosti. Ona se 1997. krstila kao Jehovin svjedok, a u svibnju 2003. počela je služiti kao stalni pionir. Bili smo presretni kad smo čuli da su moji roditelji počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i da dobro duhovno napreduju. Zapravo, nisam mogao vjerovati da je to istina sve dok se nisam čuo s ocem. Kad smo razgovarali telefonom, rekao mi je da je Jehova jedini pravi Bog.

Sretan sam što u Almatyu imam priliku voditi biblijske tečajeve s ljudima iz raznih zemalja, naprimjer iz Irana, Kine, Pakistana, Sirije i Turske. Nedavno me jedan svećenik iz Irana zamolio da s njim proučavam Bibliju na perzijskom, njegovom materinjem jeziku. Jedan bivši general iz Afganistana bio je zadivljen onim što je saznao o Jehovi. Raduje me što sam s jednom osobom iz Sirije proučavao na kurdskom, svom materinjem jeziku. Osim toga, imao sam priliku proučavati s ljudima na kazaškom i ruskom jeziku, koje sam također naučio u djetinjstvu.

Sada Jelena i ja služimo u kazaškoj skupštini u Almatyu. Ondje trenutno djeluje preko 35 skupština. Prošle godine radili smo neko vrijeme kao volonteri u novoizgrađenoj podružnici Jehovinih svjedoka, koja se nalazi u blizini Almatya.

Nekada su me učili mrziti, no Jehova me naučio voljeti. Uvjerio sam se da ne bismo smjeli dozvoliti da nas itko odvrati od služenja Bogu, pa čak ni dobronamjerni rođaci ni prijatelji (Galaćanima 6:9). Sretan sam što smo Jelena i ja “zaokupljeni djelom Gospodinovim” (1. Korinćanima 15:58).