KAD su kršćani u prvom stoljeću obavljali svoje svakodnevne aktivnosti i propovijedali dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, dolazili su u kontakt s mnogim državnim dužnosnicima, od kojih su neki imali niži, a neki viši položaj. Isusovi sljedbenici nisu jedni druge oslovljavali titulama koje bi ukazivale na njihov status ili položaj u društvu. No, u to je vrijeme bilo uobičajeno ljude na vlasti oslovljavati titulama. Rimski car nosio je titulu “August”, koja znači “uzvišeni” (Djela apostolska 25:21, bilješka).

Kako su onda Isusovi sljedbenici gledali na korištenje počasnih titula pri obraćanju državnim dužnosnicima? Kako bismo mi trebali gledati na to?

Apostol Pavao savjetovao je svoju braću u vjeri da “daju svakome što mu pripada: (...) tko traži čast — čast” (Rimljanima 13:7). To se odnosilo i na korištenje titula prilikom obraćanja državnim dužnosnicima. I danas je pri obraćanju nekim dužnosnicima ili službenicima uobičajeno koristiti titule kao što su “Vaša Ekscelencijo” i “Poštovani gospodine”. No neki bi se mogli pitati: ‘Kako se mogu takvim riječima obraćati nekome tko, po mom mišljenju, svojim ponašanjem ne zaslužuje poštovanje?’

Mnogi državni službenici i dužnosnici savjesno izvršavaju svoje dužnosti, no nisu svi osobe koje ulijevaju povjerenje. Ipak, Biblija nas potiče da budemo podložni kraljevima i upraviteljima “radi Gospodina” (1. Petrova 2:13, 14). Stoga, ako imamo na umu da je Bog dopustio tim osobama da budu na svojim položajima, to će nas potaknuti da ih poštujemo i ukazujemo im čast koju zbog svog položaja zaslužuju (Rimljanima 13:1).

Ponašanje nekog dužnosnika ili službenika u ovom slučaju nije bitno. Nije ono razlog zbog kojeg ga treba poštovati. Ako nekog dužnosnika oslovljavamo počasnom titulom, to ne znači da time odobravamo njegovo ponašanje. To potvrđuju neki događaji iz života apostola Pavla.

Apostol Pavao bio je na temelju lažnih optužbi uhapšen u Jeruzalemu i odveden pred Feliksa, upravitelja Judeje. Za njega se ne bi baš moglo reći da je bio uzoran vladar. Prema rimskom povjesničaru Tacitu, Feliks je bio “uvjeren kako mu (...) sva zlodjela mogu ostati nekažnjena”. Njega je više zanimalo primanje mita nego dijeljenje pravde. Unatoč tome, Pavao mu je tijekom dvije godine svog zatočeništva iskazivao poštovanje i njih su dvojica često razgovarali — Feliks se pritom nadao mitu, koje nikad nije dobio, a Pavao je te prilike koristio za propovijedanje (Djela apostolska 24:26).

Kad je Feliksa kao novi upravitelj naslijedio Fest, organizirao je suđenje u Cezareji kako bi se razmotrio Pavlov slučaj. Želeći ugoditi židovskim vođama, Fest je predložio Pavlu da se suđenje održi u Jeruzalemu. No Pavao je znao da mu se ondje neće suditi pravedno, pa je iskoristio pravo koje je imao kao rimski građanin i izjavio: “Prizivam se na cara!” (Djela apostolska 25:11).

Fest nije znao kako bi caru objasnio za što je Pavao optužen. No ubrzo mu je stigla pomoć kad je kralj Agripa II došao pozdraviti Festa i zainteresirao se za taj slučaj. Idući je dan kralj u pratnji tisućnika i dostojanstvenika u velikoj raskoši došao u dvoranu za audijencije (Djela apostolska 25:13-23).

Kad mu je bilo dopušteno da govori, Pavao se Agripi obratio sa “kralju” i pohvalio ga za to što dobro poznaje običaje i rasprave među Židovima (Djela apostolska 26:2, 3). Mnogi su u to vrijeme smatrali da je Agripa u sramotnoj rodoskvrnoj vezi sa svojom sestrom. Pavao je sasvim sigurno znao da je Agripa na glasu kao moralno iskvaren čovjek. Ipak, iskazao mu je dužno poštovanje kao kralju.

Dok je Pavao iznosio svoju obranu, Fest je uzviknuo: “Luduješ, Pavle!” (Djela apostolska 26:24, 25). No, Pavao se nije razljutio, nego je mirno odgovorio upravitelju, obrativši mu se riječima: “Uzvišeni Feste” (Djela apostolska 26:24, 25). Iskazao mu je poštovanje u skladu s njegovim položajem. Međutim, razmišljajući o tim primjerima mogli bismo se upitati: Je li uvijek ispravno koristiti počasne titule?

Vlast koju imaju državni dužnosnici nije apsolutna, već samo djelomična, što pokazuju riječi iz Rimljanima 13:1, gdje stoji: “Svakoj vlasti koja postoji Bog je dao djelomičnu vlast” (bilješka). Stoga je i čast koja im pripada samo djelomična. Isus je pokazao kakvu čast ne bi bilo ispravno iskazivati drugima, rekavši svojim učenicima: “Nemojte dopustiti da vas zovu učiteljima, jer jedan je vaš učitelj, a vi ste svi braća! I nikoga na zemlji ne zovite ocem, jer jedan je Otac vaš — onaj koji je na nebesima! Nemojte dopustiti ni da vas zovu vođama, jer je vaš Vođa jedan — Krist” (Matej 23:8-10).

Kad kršćani trebaju odlučiti bi li bilo ispravno koristiti neku počasnu titulu, trebaju obratiti pažnju na to kakve je ona prirode — je li to vjerska ili svjetovna titula. Ponekad svjetovni dužnosnici nose neku titulu vjerske prirode, no Pavlov savjet o iskazivanju časti ne odnosi se na takve titule. Onaj tko primjenjuje biblijske savjete odnosit će se s poštovanjem prema takvim dužnosnicima. Međutim, zbog svoje savjesti, koju je oblikovao u skladu s Biblijom, neće koristiti nikakve vjerske titule, jer zna da je dužan ‘vratiti Bogu Božje’ (Matej 22:21).