U VELJAČI 1987. jedan je 85-godišnjak odlučio da više neće ići na hemodijalizu, koja ga je održavala na životu. Umro je u miru svojega doma dva tjedna kasnije, a uz njega je u tom času bio njegov sin jedinac.

Posljednji trenuci koje su proveli zajedno omogućili su im da se posvete razmišljanju o jednoj temi o kojoj su već prije raspravljali: Prolazi li sve ovim životom? Otac, fakultetski obrazovana osoba, bio je skeptik. U određenoj je mjeri vjerovao u teoriju o evoluciji, a vjersko mu je licemjerje bilo odvratno. Smatrao je sebe agnostikom — vjerovao je da čovjek ne može utvrditi postoji li Bog.

Sin je želio utješiti oca i pružiti mu nadu, pa mu je objasnio da je ponovni život moguć. Kako mu se smrt sve više približavala, otac je priznao da bi želio ponovno živjeti u punom zdravlju i snazi.

Većina ljudi, ako ne i svi, voljela bi, kad bi to bilo moguće, u punom zdravlju i snazi ponovno živjeti u svijetu u kojem vlada mir. Ljudi se razlikuju od životinja, koje Biblija naziva “nerazumnim” bićima, stvorenjima koja se “povode za nagonom” (2. Petrova 2:12; Novi zavjet, International Bible Society, internetsko izdanje na hrvatskom). Mi pokapamo svoje pokojnike. Razmišljamo o budućnosti. Ne želimo stariti, obolijevati i umirati. Pa ipak, to su realnosti čovjekova života.

Kad se nama ili nekome od naših voljenih počne primicati smrt, obuzme nas tuga. No Biblija nas potiče da se hrabro suočimo sa smrću. Ona kaže: “Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego u kuću gdje je gozba.” A zatim dodaje: “Tko je živ, neka to primi k srcu” (Propovjednik 7:2). Zašto bismo smrt trebali “primiti k srcu”, odnosno razmišljati o njoj?

Kao prvo, nama ljudima urođena je želja za životom u miru i spokojstvu. U našoj je prirodi smatrati smrt — naš potpuni nestanak — nečim odbojnim. Teško ju je, ako ne i posve nemoguće, prihvatiti. Biblija objašnjava zašto je to tako: ‘Bog je vječnost stavio ljudima u srce’ (Propovjednik 3:11). Mi želimo živjeti — a ne umrijeti. Razmislite o ovome: Bi li ta želja bila toliko jaka da nas naš Stvoritelj nije stvorio s namjerom da živimo vječno? Je li moguć ponovni život u vječnoj sreći i zdravlju?

Prošle je godine u časopisu AARP The Magazine, koji izdaje Američko udruženje umirovljenika, izašao članak “Život nakon smrti”. Anketa provedena na većem broju ljudi starijih od 50 godina otkrila je da se “gotovo tri četvrtine (73 posto) ispitanika slaže s izjavom: ‘Vjerujem u život poslije smrti.’” S druge strane, u časopisu je pisalo i to da se gotovo jedna četvrtina njih suglasila s izjavom: “Vjerujem da je smrt kraj svega.” No je li to ono u što ljudi doista žele vjerovati?

Tom je katolik koji živi u New Yorku. U spomenutom je članku stajala njegova izjava: “U crkvi nas uče da ima života nakon smrti. A ja na to kažem da ljudi vjeruju puno toga. Mislim da svatko sam treba odlučiti u što će vjerovati. Idem na misu. Živim kao da ima života nakon smrti, ali u njega baš i ne vjerujem. No ako ima, tim bolje.”

 Mnogi su ljudi skeptični poput Toma i poput smrtno bolesnog čovjeka kojega smo spomenuli na početku članka. Taj je čovjek često znao reći svom sinu: “Religija dobro dođe ljudima koji ne mogu prihvatiti smrt.” No on i drugi skeptici morali su prihvatiti činjenicu da samo vjera u svemogućeg Stvoritelja može pružiti logično objašnjenje za neka čuda prirode, koja inače ne možemo objasniti ni na jedan drugi način.

Primjerice, samo tri tjedna nakon začeća u plodu koji se razvija počinju nastajati moždane stanice. Te se stanice množe zapanjujućom brzinom, koja u određenim razdobljima iznosi i do četvrt milijuna stanica u minuti. Nakon devet mjeseci rađa se dijete čiji mozak ima zapanjujuću mogućnost učenja. Molekularni biolog James Watson rekao je da je ljudski mozak “najsloženija struktura koju smo dosad otkrili u svemiru”.

Ovakva čuda prirode kod većine ljudi pobuđuju osjećaj strahopoštovanja. Je li i s vama tako? Pomaže li vam razmišljanje o takvim stvarima da dobijete odgovor na pitanje koje je jedan čovjek postavio još u davno doba: “Kad čovjek umre, može li se u život vratiti?” Taj je čovjek s punim povjerenjem Bogu kazao: “Zazvat ćeš, i ja ću ti se odazvati. Djelo ruku svojih poželjet ćeš” (Job 14:14, 15).

Očito je da imamo razloga pozabaviti se pitanjem kakav je to život moguć nakon smrti i što nam daje temelja da u njega vjerujemo.