VELIKA krda europskih bizona (Bison bonasus), koji se još nazivaju žubr odnosno zubr, u davnoj su prošlosti nastanjivala velik dio europskog kontinenta. Odrasli mužjak može težiti do 900 kilograma, a u plećima može biti visok do 2 metra. Ti veliki sisavci dobili su naziv “kraljevi šume”.

Istaknuta karakteristika bizona je nesrazmjer u veličini između prednjeg i stražnjeg dijela tijela. Pleća su široka i nabita, a na njima se nalazi izražena grba. No stražnji je dio tijela u usporedbi s prednjim prilično mali. Pokriven je kratkom dlakom, dok se na prednjem dijelu tijela nalazi duga, gusta dlaka i brada.

Procjenjuje se da danas postoji svega nekoliko tisuća europskih bizona. Zbog širenja poljoprivrednih površina i krčenja šuma smanjilo se njihovo prirodno stanište, a krivolovci ih i dan-danas nemilice ubijaju. Najprije su, još u osmom stoljeću, izumrli na području Galije (današnje Francuske i Belgije).

U 16. stoljeću poljski su kraljevi poduzeli određene mjere da zaštite tu vrstu. Jedan od prvih kraljeva koji je učinio nešto u vezi s time bio je Sigismund II August, koji je za ubijanje europskih bizona odredio smrtnu kaznu. Zašto? Dr. Zbigniew Krasiński iz Nacionalnog parka Beloveška  šuma objašnjava: “Namjera je bila sačuvati te životinje za lovačke trofeje vladarima i njihovim dvoranima.” Usprkos toj strogoj kazni, ti propisi nisu uspjeli zaštititi europskog divljeg bizona, pa se krajem 18. stoljeća mogao pronaći samo u Beloveškoj šumi u istočnoj Poljskoj i području Kavkaza.

U 19. stoljeću stvari su se konačno počele mijenjati nabolje. Nakon što je Rusko Carstvo pripojilo područje Beloveške šume, car Aleksandar I izdao je naredbu o zaštiti europskog bizona. Uskoro su se vidjeli prvi rezultati. Broj europskih bizona neprestano je rastao, pa ih je 1857. na području pod državnom zaštitom živjelo gotovo 1 900. Kasnije su postavljena hranilišta da bi se bizoni na njima hranili tijekom zime. Planski su raspoređena pojilišta, a raskrčeno je i tlo kako bi se zasijalo kulturama kojima se bizoni hrane.

Nažalost, godine uzornog gospodarenja tim bizonom kratko su trajale. Za 60 godina njihov je broj prepolovljen. Konačni udarac divljem bizonu u Poljskoj zadan je s izbijanjem Prvog svjetskog rata. Usprkos naredbi njemačkih vlasti da se ti “bizoni sačuvaju za buduće naraštaje kao jedinstvena prirodna znamenitost”, stado su desetkovale njemačke jedinice koje su se povlačile, ruski vojnici koji su se borili protiv njih i sveprisutni krivolovci. Kao što je već bilo spomenuto na početku članka, u Poljskoj je 1919. ubijen posljednji primjerak divljeg europskog bizona.

Godine 1923. osnovano je Međunarodno društvo za zaštitu europskog bizona. Njegov najvažniji cilj bio je prebrojiti punokvrne primjerke bizona u zarobljeništvu. * Pokazalo se da su tada u zoološkim vrtovima i uzgajivačnicama diljem svijeta postojala 54 čistokrvna europska nizinska bizona. Međutim, nisu svi ti primjerci bili prikladni za parenje. Jedni su bili prestari, a drugi bolesni. Na koncu je za podizanje populacije vrste bilo odabrano 12 grla. Koliko je poznato, svi danas živući primjerci europskog nizinskog bizona potječu od svega pet grla.

U jesen 1929. dva nizinska europska bizona trijumfalno su vraćena u divljinu. Bili su pušteni u za njih posebno pripremljeni rezervat u Beloveškoj šumi. Nakon deset godina bilo ih je već 16.

Na početku 21. stoljeća diljem svijeta postojalo je otprilike 2 900 europskih bizona. Otprilike 700 živjelo je u Poljskoj. S godinama su stada nastala i u Bjelorusiji, Kirgistanu, Litvi, Nizozemskoj, Rusiji i Ukrajini.

No to ne znači da europski bizon više nije u opasnosti. Nametnici, bolesti, nedostatak hrane i vode i krivolovci još uvijek predstavljaju opasnost. Ozbiljan su problem i genetska oštećenja, pa se smanjuje genetska raznolikost. Iz tih je razloga europski bizon još uvijek na Crvenom popisu ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, koji objavljuje Svjetska udruga za zaštitu prirode.

Čovjek je ciljanim naporima uspio ovu vrstu očuvati do dan-danas. Međutim, dr. Krasiński, kojega smo već citirali, podsjeća nas na to da je “sudbina europskog bizona primjer toga kako se neka vrsta može za vrlo kratko vrijeme dovesti na rub istrebljenja, a za njeno je spašavanje potom potrebno uložiti velike napore”. Budućnost ove životinje, kao i mnogih drugih, i dalje je nesigurna. No, barem zasad, “kraljevi šume” spašeni su od izumiranja.