STOJEĆI na supermodernoj stanici u kineskom gradu Šangaju, putnici još i prije ulaska u blistavi novi vlak aerodinamičnog oblika osjećaju da će ta vožnja biti uistinu nešto posebno. Taj dojam postane još snažniji kada vlak u tišini napusti stanicu i naglo, bez imalo zapinjanja ubrza dok ne dostigne brzinu od preko 430 kilometara na sat, što ga čini najbržim komercijalnim vlakom na svijetu. Za samo 8 minuta prijeđe 30 kilometara dug put do međunarodne zračne luke Pudong. No jedno neobično obilježje tog vlaka naročito pobuđuje pažnju — on nema kotače!

Na liniji Šangaj-Pudong prometuje jedini komercijalni vlak na svijetu koji radi na principu magnetske levitacije (skraćeno: maglev). On se ne kreće pomoću metalnih kotača, već ga pokreće magnetsko polje. Osim toga, njime ne upravlja strojovođa, već je opremljen uređajima koji neprestano nadziru njegov položaj te podatke o tome prenose u središnju kontrolnu stanicu. Ondje operateri uz pomoć kompjutera precizno upravljaju kretanjem vlaka.

Za izgradnju ovog posebnog vlaka i vodilice po kojoj se kreće trebalo je svladati čitav niz prepreka. Naprimjer, između vlaka u pokretu i vodilice nad kojom lebdi nalazi se samo tanak sloj zraka. Budući da je tlo na području Šangaja vrlo meko, inženjeri su morali u vodilicu ugraditi posebne spojeve koji se mogu  podešavati ovisno o ponašanju tla. Morali su uzeti u obzir i blage deformacije koje nastaju na betonskim gredama, kao što je širenje i stezanje uslijed temperaturnih promjena.

Ipak, maglev-tehnologija ima mnoge prednosti. Naprimjer, magnetski lebdeći vlakovi ne ispuštaju štetne plinove niti stvaraju buku kakvu stvaraju klasični vlakovi sa svojim motorima i kotačima. Njihove vodilice i oprema lakše se održavaju. Za prijevoz putnika ovaj vlak koristi tri puta manje energije od automobila, a pet puta manje od aviona. Ustvari, za lebdenje nad vodilicom treba mu manje energije nego što mu treba za rad klima-uređaja u vagonima! Pored toga, lebdeći vlakovi lakše svladavaju strme uspone i oštre zavoje nego klasični vlakovi s kotačima, što smanjuje potrebu za mijenjanjem krajolika kojim željeznica prolazi.

S obzirom na sve te prednosti, možda se pitate kako to da nije sagrađeno više linija koje koriste maglev-tehnologiju. Jedan su razlog velika početna ulaganja. Ustvari, kineske su vlasti zasad odustale od izgradnje maglev-linije koja bi spajala Šangaj i Peking jer bi izgradnja koštala dvostruko više od izgradnje klasične brze željezničke linije. Osim toga, zbog drugačije vrste “tračnica” ta linija ne bi bila povezana s postojećom kineskom željezničkom mrežom.

U Šangaju se koristi njemačka maglev-tehnologija, a na razvoju te tehnologije i dalje se radi u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. U prosincu 2003. japanski eksperimentalni magnetski vlak postigao je rekordnu brzinu od 581 kilometar na sat. Međutim, šangajska linija zasad ostaje jedina komercijalna linija na svijetu koja koristi tehnologiju magnetske levitacije.

Dok se vlak vraća iz Pudonga u Šangaj, mnogi putnici napeto gledaju digitalne brzinomjere koji se nalaze u svakom vagonu jer žele vidjeti kada će postići najveću brzinu. Kad se prvi put voze ovim vlakom, obično ne stignu uživati u krajoliku kojim prolaze, pa se mnogi odluče na još jednu vožnju. Dok kroz prozor vlaka promatraju prizore koji se izmjenjuju munjevitom brzinom, posve im je jasno zašto se ovaj lebdeći vlak opisuje kao “avion bez krila”.